Islamski učenjak Fethullah Gulen napisao je autorski tekst za francuski list Le Monde
Turska je u noći 15. jula pokušajem vojnog udara pretrpjela najveću katastrofu u novijoj historiji, te se povratila sa ivice ponora. Za ono što se dešavalo te noći može se najoštrije kazati da je teroristički udar. Cjelokupni turski narod, koji je vjerovao i mislio da su vojne intervencije prošlost, stao je protiv pokušaja puča pokazavši zajednički stav da je na strani demokratije. Još dok je trajao pokušaj vojnog udara, ja sam otvoreno i jasno osudio taj čin.
Odmah 20 minuta nakon početka ovog izdajničkog pokušaja vojnog udara, dok još uvijek nisu bili poznati izvršioci ovog čina, gospodin Erdogan optužio je mene. Sumnjivo je i za razmišljanje ovako brzo proglašenje krivca, dok su detalji ovih događaja još uvijek bili nepoznati i dok se još nije znalo ko je i zbog čega ovo uradio. Kao neko ko je mnogo propatio tokom više državnih udara u zadnjih 50 godina, povezivanje mog imena sa jednim ovakvim događajem za mene je veoma uvredljivo. Kategorički odbijam ove optužbe.
Svojom voljom 17 godina živim usamljenički život u jednom malom američkom selu. Daleko je od istine potvora da sam ja sa udaljenosti od 10.000 km podstakao i nagovorio osmu svjetsku vojnu silu da izvrši udar protiv svoje vlade, a što ni svjetska javnost nije prihvatila. Ako među učesnicima udara ima vojnika, koji sebe smatraju simpatizerima pokreta Hizmet, po meni, oni su izdali jedinstvo i teritorijalni integritet svoje zemlje učestvujući u jednom pokušaju udara u kojem su njihovi zemljaci izgubili živote, čime su i pogazili vrijednosti koje sam branio tokom svog života i učinili da stotine hiljada nevinih ljudi postanu žrtve.
Ako je na pojedine simpatizere pokreta Hizmet utjecala agresivna tradicija jednog dijela vojske i ako su te refleksije stavili ispred vrijednosti ovog pokreta, ali mislim da nisu, njihove greške ne mogu se pripisati cijelom pokretu. Njih prepuštam Bogu.
Niko, ni ja, niti bilo ko drugi, nije iznad zakona. Želim da svi odgovorni za ovaj puč, kojeg god da su opredjeljenja, budu osuđeni na kazne koje zaslužuju u okviru pravednog procesa. Međutim, od oktobra 2014. godine pravosudni sistem je pod utjecajem političke vlasti i slaba je vjerovatnoća da će taj proces biti pravedan. Zato pozivam na osnivanje međunarodne komisije po ovom pitanju i više puta sam naglasio da ću srdačno prihvatiti zaključak te komisije.
Članovi ovog pokreta tokom 50 godina postojanja nisu učestvovali ni u jednom vidu nasilja, iako su tokom zadnje 3 godine otvoreno izloženi, kako je to Erdogan otvoreno kazao ‘‘lovu na vještice’’, nisu ni jednom izašli na ulice niti se suprotstavili sigurnosnim snagama. Pokret Hizmet koji je tri godine izložen državnom nasilju i sistematskoj kampanji mržnje, svoju zaštitu i svoja prava tražio je samo pravnim putem uvažavajući granice zakona.
Tri godine, na način bez presedana u historiji Turske, pravosuđe i sve državne sigurnosne snage mobilizirane su da otkriju “paralelnu državu’’ kojom, po njihovim tvrdnjama, ja upravljam. Vlada je korupcijske istrage iz 2013. godine opisala kao pokušaj državnog udara mojih simpatizera iz birokratije, međutim iako je u tom period uhapšeno 4.000 ljudi, otpušteno sa posla desetine hiljada ljudi, nepravedno uzurpirano stotine institucija i privatnih firmi, nije pronađen ni jedan argument koji dokazuje ove tvrdnje. Tadašnji premijer, koji je mogućnost sastanka sa mnom u mjesecu maju 2013. godine, smatrao i upoređivao sa blagodatima koje dolaze sa neba, odmah nakon korupcijskih istraga je na trgovima i mitinzima protiv članova ovog pokreta počeo koristiti jezik mržnje, dotle da ih je nazvao asasinima i krvopijućim vampirima.
Nakon izdajničkog pokušaja puča 15. jula, ovi napadi su postali još nepodnošljiviji. Turska vlast je mene i simpatizere Hizmeta na sistematski način opisala i predstavila kao ‘‘virus i kancerogenu ćeliju, koja se mora očistiti’’. Stotine hiljada ljudi koji su u jednom periodu podržavali i pomagali institucije i udruženja koje je ovaj pokret inspirisao prikazuju se kao neljudska bića. Oduzima se imovina ovih ljudi, zamrzavaju im se računi u bankama i poništavajući im pasoše zabranjuje im se odlazak u inostranstvo. Stotine hiljada porodica koje su žrtve strašnog ‘‘lova na vještice’’ preživljavaju tešku humanitarnu dramu. Mediji navode da je blizu 90.000 ljudi otpušteno sa radnih mjesta a među njima je i 21.000 prosvjetnih radnika, kojima je poništena dozvola za rad. Zar vlada hoće da izgladni porodice tih ljudi, koji više ne mogu da se bave svojim poslom i ne mogu da putuju van zemlje? Kakva je uopće razlika između ovoga i onoga što se sprovodilo pred sami genocid u bliskoj prošlosti Evrope?
Vidio sam sve vojne udare u Turskoj i kao i sav turski narod u svakom od tih udara sam doživio velike nepravde. Nakon državnog udara 12. marta 1971. godine odlukom hunte bio sam uahpšen i zatvoren. Za vrijeme državnog udara 12. septembra 1980. godine izdat je nalog za moje hapšenje te sam šest godina živio krijući se. Nakon vojnog udara 28. februara 1997. godine pokrenuta je tužba protiv mene pod izgovorom postojanja ‘‘nenaoružane terorističke organizacije pojedinca’’ i tražena je smrtna kazna. Tokom vojnih diktatorskih vlasti tri puta je podignuta tužba protiv mene pod optužbom da sam ‘‘lider terorističke organizacije’’. Pravosnažno sam oslobođen od svih tih optužbi. I dok sam jučer bio meta autokratskih vojnih vlasti, danas sam, na još više nezakoniti način, žrtva istih optužbi od strane civilnog autokratskog režima.
Ja sam u prošlosti uspostavio prijateljske odnose sa liderima različitih političkih pogleda kao što su gospodin Turgut Ozal, gospodin Sulejman Demirel i gospodin Bulent Edževit, svesrdno sam podržavao njihove pozitivne poduhvate. Oni su me poštovali i cijenili posebno za doprinos pokreta Hizmet na polju obrazovanja i socijalnog mira. Iako sam uvijek bio distanciran od političkog islama, ipak sam cijenio Erdogana i lidere AKP u prvom periodu, zbog demokratskih reformi koje su sproveli. Međutim, uvijek sam u svakom periodu svog života bio protiv vojnih udara i vojnih intervencija u politici. Zbog toga što sam prije 22 godine rekao da ‘‘nema povratka od demokratije i sekularizma’’, bio sam žrtva uvreda od strane političkih islamista, koji su danas bliski vlasti a koji su tada bili protiv ovih vrijednosti. Kao i jučer, tako i danas stojim iza svojih riječi.
Doista su svima dostupne moje knjige, njih više od 70, koje su plod mojih članaka i predavanja tokom 40 godina. U njima je nije moguće naći ijednu najmanju izjavu niti dokaz čime dozvoljavam ideju o udaru, već nasuprot obrađene su univerzalne ljudske vrijednosti, koje čine osnovu demokratije.
Spas Turske mora proći kroz produbljenje kulture demokratije i kroz praktično održive državne uprave zasnovane na sposobnostima. Ni vojni udari niti civilna autokratska uprava nisu rješenje.
Nažalost, u zemlji u kojoj su opozicioni mediji ili zatvoreni ili pod kontrolom vlasti, značajan dio turskog stanovništva, na osnovu linča ogromne medijske propaganda, povjerovao je u tvrdnje da sam ja počinilac pokušaja udara 15. jula. Međutim, svjetska zajednica koja objektivnije gleda na događaje, jasno vidi da ovi događaji pod izgovorom lova na vještice su samo napor vlasti da poveća svoju moć i učvrsti svoju vladavinu.
Naravno, nije važno šta većina misli, već su važne istine i činjenice koje će biti rezultat pravičnog suđenja. Izloženi ovako ozbiljnim optužbama ja i desetine hiljada ljudi želimo da kroz jedan pravedan sudski proces očistimo svoja imena i budemo oslobođeni tih optužbi. Ne želimo da živimo sa jednom ovakvom sumnjom bačenom na nas. Nažalost, zbog prelaska sistema pravde pod političku kontrolu posebno od 2014. godine, meni kao i svim simpatizerima Hizmeta uskraćeno je pravo da se oslobodimo tih optužbi. Zbog toga javno pozivam vlasti Turske i obećavam punu saradnju. Tražim formiranje međunarodne komisije za istragu o pokušaju puča. Ukoliko se ustanovi da je makar deseti dio optužbi protiv mene opravdan, spreman sam vratiti se u Tursku i izdržavati najtežu kaznu.
Dobrovoljne aktiviste ovog pokreta već 25 godina širom svijeta prate stotine vlada, obavještajnih službi, istraživača i nezavisnih aktera civilnog društava i nisu uočili bilo kakvu nezakonitu aktivnost. Iz tog razloga, mnoge zemlje nisu ozbiljno prihvatile teze turske vlasti u vezi pokreta Hizmet.
Najveća karakteristika pokreta Hizmet je to da nikada ne teži i ne želi političku vlast, umjesto toga uvijek su tražili dugoročna rješenja za probleme, koji ugrožavaju budućnost zajednica. U period kada se islamski svijet spominje po terorizmu, krvi i nazadništvu, Hizmet se fokusirao na podizanje obrazovanih generacija koje su otvorene dijalogu i koje će se otvoreno aktivirati za veliki doprinos zajednici. Zbog toga što vjerujem da su ljudima ovog podneblja najveći problemi neznanje, nesloga i siromaštvo, uvijek sam svojim sljedbenicima preporučivao ‘‘otvarajte škole, umjesto džamija i škola Kur’ana’’. Aktivisti pokreta Hizmet ne samo u Turskoj, već od Azije do Afrike u 160 zemalja obavljaju aktivnosti u obrazovnim, zdrastvenim i humanitarnim djelatnostima. Najveća karakteristika ovih aktivnosti je trud da se pružaju iste usluge ne samo muslimanima, već svim vjerskim i etničkim grupama. Otvorene su srednje škole za djevojčice u najtežim oblastima Pakistana, nastavljeno je obrazovanje u periodu građanskog rata u Centralnoj Afričkoj Republici. U periodu kada je Boko Haram u Nigeriji uzimao djevojčice kao taoce, članovi Hizmeta su otvarali škole za djevojčice. Kako u Francuskoj tako i u zemljama gdje se govori francuski, ljudima koji dijele moje ideje sam preporučivao da se bore protiv grupa koje zastupaju ideje radikalnog islama te da podrže službene vlasti u tim borbama. Želio sam da muslimani koji žive u ovim zemljama budu pojedinci slobodne volje, koji će se umjesto spominjanja po problemima, spominjati samo po uspjehu i dobru. Po cijenu izlaganja prijetnjama, više puta sam osudio terorističke činove Išida i Al-Kaide, koje prljaju čisto i svjetlo lice islama. Nažalost, Turska vlast je upozorila svjetske vlade na ljude i njihove škole koji nisu učestvovali u pokušaju udara 15. jula i koji su kategorički protiv svakog vida nasilja. Pozivam sve svjetske vlade da ozbiljno ne shvataju ove neosnovane tvrdnje i da odbace ove iracionalne zahtjeve.
Obrazovne, zdravstvene i humanitarne institucije pokreta Hizmet zatvorene su nakon što ih je vlada Turske političkom odlukom proglasila terorističkim. Desetine hiljada dobrovoljnih aktivista Hizmeta, koji su privedeni ili uhapšeni, uglavnom su prosvjetni radnici, preduzetnici, doktori, akademici ili novinari. Nije pronađen bilo kakav dokaz da su ovi ljudi, njih stotine hiljada žrtva tog lova na vještice, podržali puč ili bilo koji drug vid nasilja, čime bi se mogli optužiti.
Nemoguće je sa vojnim udarom povezati poduhvate kao što su napad i paljenje kulturnog centra u Parizu, hapšenje bolesnih novinara ne obraćajući pažnju na njihovo zdravstveno stanje, zatvaranje 35 bolnica i humanitarne organizacije Kimse Yok Mu, uzimanje taoca iz porodice umjesto optuženog kojeg ne pronađu u kući, prisiljavanje 1500 dekana da daju ostavku. Jasno se primjećuje da se vlast pravi da cilja na aktiviste Hizmeta, a u suštini u državnim institucijama vrši čistku protiv svih koji su opozicija i koji im politički nisu lojalni, a ujedno time zastrašuje ostale. Prema izvještajima Međunarodne organizacije za ljudska prava (Amnesty International) strašno je kako se krše ljudska prava, dotle da se ljudi i fizički zlostavljaju. Ovo je humanitarna katastrofa.
Historijski je događaj neuspjeh pokušaja vojnog udara 15. jula i odbijanja istog podrškom i pružanjem otpora naroda, koji se suprotstavio antidemokratskom načinu svrgavanja vlasti, koja je izabrana voljom naroda. Ali, spriječiti vojni udar nije dovoljno za postizanje demokratije. Nije istinska demokratija vladavina manjine, niti vladavina većine, koja će manjine da gazi, niti vladavina autokratizma izabranih. Ne može se govoriti o demokratiji, ako nema vladavine prava, nezavisne podjele vlasti, slobode govora i ostalih osnovnih ljudskih prava i sloboda. Prava pobjeda demokratije u Turskoj moguća je ponovnim oživljavanjem ovih temeljnih vrijednosti.
- Napravljeno na .