Neke važne karakteristike dostavljanja objave

Tokom dostavljanja islâma (teblîga), postoji nekoliko bitnih načela. Gore smo naveli jedan dio njih. Privest ćemo kraju temu o teblîgu tako što ćemo navesti ponovo sažetak onoga što smo kazali u skraćenoj verziji i na to dodati ono što nismo spomenuli.

Prvo, u samom teblîgu postoji aspekt fetâneta, mudrog i pametnog ponašanja, što možemo nazvati pejgamberskom logikom.

Drugo, vodič koji dostavlja poruku treba veoma dobro predstavljati ono što dostavlja. Ono što će on govoriti treba da bude samo ono što uvijek sam prakticira. Da, on ne treba govoriti ono što drugi trebaju činiti, već treba govoriti svojim životom i radom, te tako, one koje poziva, on treba pozivati u jedan takav život.

Treće, kao rezultat teblîga neophodno je očekivati samo zadovoljstvo Uzvišenog Gospodara. Čak ni Džennet ne treba da bude cilj teblîga! A to znači: za teblîg treba žrtvovati sve duhovne osjećaje i slasti (užitke) i ovodunjalučke interese.

a. Dobro upoznati pojedince

Prvo, unutrašnji fetânet. – Allahov Poslanik je u pozivu koristio um i logiku, ali fetânet nije puka logika. To je, zapravo, logika koja se kreće od spoljašnjosti ka unutašnjosti i od ovog svijeta ka drugom svijetu. Čovjek, isto kao što posjeduje sposobnost logičnog razmišljanja, on ujedno ima i svoje osjećaje. Oni koji se obraćaju samo njegovoj logici izgubit će naspram bilo kojeg propusta na strani osjećaja, dok će oni koji kane raditi samo sa osjećajima čovjeka biti poraženi naspram logike. Suprotno tome, hazreti Muhammed, ’alejhi’s-selâm, obraća se odjednom posmatranju, shvatanju, rasuđivanju i unutrašnjem osjećaju. Obraća se čovjeku onim što njegovo oko vidi i daje mu primjer, i tim putem zavlada njegovom dušom. Koristi razum i navodi druge da ga koriste; daje važnost rasuđivanju, i tako se obraća savjesti čovjeka, a svaki onaj koji u svojoj savjesti čuje njegov glas, dođe do istine tako što se on pred onima koji žele doći do istine pojavi jednim pokretom putem savjesti… Osobe poput Paskala i Bergsona, koje su putem intuicije^[1] pokušavale shvatiti Boga, u svojoj naučnoj oblasti nalaze se čak iza vjernika koje je odgojio i kojima je svrhu života objasnio hazreti Muhammed, ‘alejhi’s-selâm. Zapravo, u apsolutnom i općem vrjednovanju, njih nije moguće uporediti čak ni sa najslabijim vjernikom.

Kao što je nemoguće nadmašiti hazreti Muhammeda, alejhi’s-selâm, u bilo kom aspektu, tako ga je nemoguće nadmašiti i u mudrom i umnom rasuđivanju. On je najprije golim okom na koljena oborio svoje neprijatelje..., odnosno, podigao je i pokazao na kipove govoreći:

“Šta očekujete od ovog kamenja, drveća i zemlje?”

zatim je nekim izvanrednim djelom ili nekom mu’džîzom (nadnaravnim djelom) čovjeka, čijem se razumu prije toga obratio logikom, privukao ka svome srcu, a nakon toga bi ga za jedan stepen približio sebi osjećajem mira i kao da ga je uveo u drugi svijet, u svijet Dženneta.

Naprimjer, da pogledamo duhovno putovanje hazreti Omera, radijallâhu ‘anh. Njemu se obratio riječima:

“Kako jedan pametan čovjek poput tebe luta po dolinama? Ne mogu da shvatim kako jedan čovjek kao što si ti može očekivati nešto od kamena, zemlje i drveta!”

Prije svega, u ovim riječima se nalazi pohvala za Omera, radijallâhu ‘anh; logika se u ovom slučaju ispoštovala. Na ovaj način je Allahov Poslanik, što se tiče logike, uzeo u svoje ruke hazreti Omera, radijallâhu ‘anh. Poslije toga je zavladao srcem hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, svojom izvanrednom pozicijom kao čovjek koji je povjerljiv i koji ulijeva pouzdanje od davnina. U trećem periodu, on je jačinom svoga robovanja (ubûdijjet) Allahu, dželle šânuhu, doveo njega u jednu takvu situaciju da je Omer, radijallâhu ‘anh, koji je obarao kamile na zemlju, iz poštovanja, stideći se, kleknuo na koljena ispred Allahovoga Poslanika poput pristojnog djeteta.

A sada, o ovoj temi da navedem jedan jasan primjer, a onda želim prijeći na drugu temu.

Kod Allahovoga Poslanika došao je jedan mladić. Ashâbi ime ovog mladića ne spominju otvoreno, ali kada se uzmu u obzir sve predaje i kada se one uporede, dolazi se do zaključka da je ovaj mladić Džulejbib, radijallâhu ‘anh. Ovaj mladić je došao i kazao: “Allahov Poslaniče, daj mi dozvolu da počinim blud, jer ne mogu da se suzdržim!” Reakcije prisutnih bile su različite. Neki su poželjeli da mu zatvore usta i svojim pokretima kao da su govorili: “Ne govori tako nepristojno sa Allahovim Poslanikom!” Neki su ga povukli za ogrtač. Neki su imali namjeru da mu udare šamar u lice. Naspram svih ovih negativnih poteza, šutio je samo Vjerovjesnik visokog morala, Pejgamber milosti i Simbol merhameta. Saslušao ga je, a zatim ga pozvao sebi i stavio ga preda se, da sjedne na koljena. On ga je dovdje već prisvojio ovim postupcima..., i onda ovog prisvojenog čovjeka upita:

– Da li bi volio da takvo nešto neko učini tvojoj majci?

– Žrtvujem za tebe i oca i majku, Allahov Poslaniče, ne bih to volio!

– Nijedan čovjek ne želi da neko učini takvo nešto njegovoj majci! – reče mu Allahov Poslanik.

– Da imaš kćerku, da li bi volio da neko njoj takvo nešto učini?

– Žrtvujem za tebe svoju dušu, Allahov Poslaniče, ne bih volio!

– Nijedan čovjek ne želi da neko učini takvo nešto njegovoj kćerki!

– Da li bi volio da takvo nešto neko učini tvojoj tetki?

– Ne Allahov Poslaniče, ne bih volio!

– Da li bi volio da neko počini blud sa tvojom sestrom?

– Ne, ne, ne bih volio!

I na kraju, posljednja riječ:

– Niko ne želi da neko učini blud sa njegovom tetkom ili sestrom!

Ovim logičnim i razumnim razgovorom Allahov Poslanik je ovog mladića uzeo u svoje ruke i doveo ga u stanje kao da ga je stavio na tenešir, postolje mrtvih. Sada mu je ostalo samo još da ga okupa. Stavio je ruku na prsa ovog mladića i proučio mu dovu:

“Allahu moj, oprosti mu grijehe, očisti mu srce i zaštiti mu čestitost!”^[2]

Nakon ove dove Džulejbib je postao simbol čestitosti. On se popravio, ali, znajući njegov prijašnji život, niko nije htio da mu da svoju kćerku za udaju. U međuvremenu, opet se umiješao Allahov Poslanik i oženio je Džulejbiba.^[3] U prvoj bici nakon ženidbe poginuo je kao šehid. Nakon bitke, Allahov Poslanik je prisutne upitao:

“Imate li manjka?”

Čuo se odgovor: “Nemamo, Allahov Poslaniče, svi smo tu!” Ali, Allahov Poslanik reče:

“Ja imam jedan manjak.”

Zatim ode kod Džulejbibova tijela. U tom boju ubio je sedmericu, a nakon toga je poginuo. Stavio mu je glavu na svoje koljeno i kazao:

“On (Džulejbib) je od mene, a ja sam od njega!”

Tako je Džulejbib dobio ovu počast i na taj način otišao na Drugi svijet.^[4]

Kao što se vidi, visoko razumijevanje koje je posjedovao Allahov Poslanik uzdiže jednog bludnika mladića, i to za veoma kratko vrijeme, na jedan tako visok nivo da je razum nemoćan da to shvati.

Da se okupe svi današnji odgajatelji i pedagozi i da otiđu na Arabijski poluotok, da li bi mogli postići ono što je za kratko vrijeme postigao Allahov Poslanik na polju usavršavanja u odgoju i moralu? Ne na polju usavršavanja u odgoju i moralu, već da li bi mogli postići uspjeh samo u jednom ili dva moralna principa?

Realnost nam ukazuje na to da na ovo pitanje sa svim objašnjenjima dobijamo odgovor koji nije pozitivan.

On je živio u takvom periodu u kome je svaka vrsta nemorala kod tadašnjeg čovjeka bila sastavni dio prirode. Allahov Poslanik se nije zadovoljio samo da odstrani od njih taj nemoral, već je u isto vrijeme njih okitio najljepšim moralom. Oni su postali takvi da čovječanstvo nije vidjelo takav moral ni kod prijašnjih niti kod budućih generacija... Pored toga što su na hiljade primjera iz povijesti islâma najistinitiji svjedoci tome, isto tako i neuspjeh truda današnjih ljudi da kod drugih odstrane loše navike jasno nam ukazuje na tu činjenicu. Evo vam primjer!

Ogromna država pokreće akciju protiv pušenja cigareta, ministarstva to podržavaju, na stotine naučnika različitim povodima o ovoj temi održava tribine i konferencije, pišu se knjige i različite parole i, jednostavno, pokrene se mobilizacija za ostavljanje cigareta, ali – rezultat je nula, i opet nula.

Sada pogledajte skupinu koju je odgojio Allahov Poslanik, i kako se njegove riječi odmah provode u djelo. Evo jednog primjera!

Prenosi hazreti Enes, radijallâhu ‘anh: “Bio sam u kući Ebû Talhe, točio sam i služio alkohol onima koji su pili. U tome trenutku začuo se jedan glas spolja. Taj glas je govorio: “Pazite se, alkohol je zabranjen!” U tome momentu, oni koji su imali pred sobom pune čaše prolili su ih; oni koji su imali gutljaje u ustima ispljunuli su ih; i svi su prolili i ispraznili svoje posude sa pićem na sokake tako da je danima sokacima Medine teklo piće...”^[5]

Da, sve je on ovo učinio! Ko ne želi ovo da vidi i shvati, pokazujemo mu pravac Arabijskog poluotoka i kažemo mu: “Hajde, učinite milioniti dio onoga što je on učinio!” Nikada neće u tome uspjeti!

b. Najprije živjeti ono što se dostavlja

Drugo, jedna od dinamika koju je hazreti Muhammed, ’alejhi’s-selâm, upotrebljavao u teblîgu je i potpuno provođenje onoga što je predstavljao i tražio da drugi rade. Svakako, on je tako predstavljao u praksi ono što je govorio i tvrdio da čovjek koji ga vidi povjeruje u postojanje Svevišnjega Gospodara ne osjećajući potrebu za drugim dokazom. Čak je više puta bilo dovoljno vidjeti njega da bi se povjerovalo u njegovo poslanstvo.

Kako je lijepo kazao Abdullâh ibn Revâha, radijallâhu ‘anh:

I da nije došao sa jasnim dokazima, bilo je dovoljno vidjeti njega i povjerovati.^[6]

Oni koji su ga prihvatili, koji su mu bili pokorni i obraćali mu se riječima: “O, Allahov Poslaniče!” ljudi su koji su nakon njega upravljali svijetom, odnosno, on nije čovjek koga su prihvatila samo tri-četiri safa ljudi. Među onima koje je on odgojio bili su Ebû Bekr, Omer, Osmân i Alija (radijallâhu ’anhum edžme’în), a svaki od njih bio je velikan koji je mogao upravljati cijelim svijetom. I nijedan od njih nije bio stvoren slabijim od drugoga. Da nije bilo Allahovoga Poslanika, nijedan od njih ne bi se morao pokoriti drugome. Naročito čovjek poput hazreti Alije čije je oko srca bilo otvoreno te je kazao: “I kada bi se podigla zavjesa nevidljivog svijeta, moje se vjerovanje ne bi povećalo!”^[7], našavši se na nivou hakka’l-jekîna (istinske spoznaje). Ako ga je on (Alija, radijallâhu ‘anh) priznao kao istinskog vjerovjesnika, to je događaj koji je sam po sebi dovoljan dokaz.

Njegov svaki postupak okrenut je ka Drugom svijetu; bio je tako utjecajan da je čak jevrejski učenjak Abdullâh ibn Selâm povjerovao u njega čim ga je prvi put vidio, nakon čega je rekao: “U ovom licu nema laži! Ovakvo lice može imati samo Allahov poslanik!”^[8]

Znači, bilo je dovoljno vidjeti njega da bi se prihvatila istina. Koliko je teško na ovaj način prihvatiti nešto najbolje od svih, znaju oni koji su svoj život posvetili da nekom nešto dostave i objasne. Jer veći dio takvih ljudi cio život se trudi i radi, ali ne mogu objasniti nešto čak ni broju ljudi koliko je prstiju na dvije ruke, ili ih ne mogu navesti da ih oni prihvate i da uđu u njihova srca. S druge strane, pogledajte Allahovoga Poslanika! Da li je moguće pokazati drugog čovjeka koji je trenutno zavladao srcima blizu milijarde ljudi? Postoji li neki drugi čovjek čije se ime pet puta dnevno spominje sa munara sa toliko oduševljenja odjekujući cijelim svijetom?

Ako je tako, čovječanstvo ga voli i na dan nekoliko puta izražava odanost njemu, i to pored toga što protiv njega radi toliko veliki broj ljudi i sistema! Da, pored svega toga, hazreti Muhammed, ‘alejhi’s-selâm, nastavlja ovladavati srcima ljudi! Jer je on ono što je kazao drugima prvo sam radio, i bio je tako uvijek živi primjer onoga što je govorio! Zbog toga je svaka njegova riječ utjecala na mase, izvršavano je sve ono što je kazao i radi njega su ljudi žrtvovali svoje duše.

Dok je pozivao ljude na robovanje Allahu, uvijek je, čak u najmanjoj tački, bio najljepši primjer u tom robovanju.

Naša majka, hazreti ‘Âiša, radijallâhu ‘anhâ, pripovijeda: Jednog dana je došao kod mene i rekao:

“‘Âiša, hoćeš li mi dozvoliti da ove noći budem zajedno sa svojim Gospodarom?”

Zatim je počeo klanjati.

Toga dana je do sabaha klanjao namaz plačući i učeči âjet:

“U stvaranju nebesa i zemlje...” (Âl-i Imrân, 3/190)

Toliko je plakao, da se cijedila njegova prostirka za sedždu, kap po kap bi kapale suze.^[9]

Dok bi klanjao, noge su mu oticale. Jednog dana su ga podsjetili da su mu njegovi svi prijašnji i budući grijesi oprošteni riječima “Zašto sebe toliko mučiš?” Odgovorio je:

“Zar da ne budem zahvalan rob svome Gospodaru?”^[10]

Njemu su otvorena vrata zahvalnosti, pa zbog čega je on bio toliko zabrinut?

Ponovo prenosi majka vjernika, Âiša, radijallâhu ‘anhâ: “Ustala sam u pola noći. Kada sam primijetila da Allahov Poslanik nije pored mene, bilo mi je krivo, jer sam pomislila: da nije otišao kod neke druge supruge. Kada sam krenula ustati, moja ruka je dotakla njegovu nogu. Primijetila sam da je na sedždi i poslušala sam šta izgovara. Učio je dovu:

‘Gospodaru moj, ja Ti se Tvojim zadovoljstvom utječem od Tvoje srdžbe!’

– Zalog su ti moji i otac i majka, rekla sam, ja mislila na jedno a ti u nečemu sasvim drugom!”^[11]

Da je želio, mogao je jesti, piti i živjeti poput kraljeva. Zapravo, jedan takav način življenja njemu je ponuđen još u Mekki pod uvjetom da odustane od svoga pozivanja u islâm,^[12] ali je on, radi svoje misije, odabrao mukotrpan naspram raskošnog života.

Zaista je on ostao vjeran Istinskoj kapiji kada je izabrao da bude rob koji će jednog dana biti gladan, a drugog sit,^[13] i kada je izabrao da bude Allahu zahvalan rob-pejgamber, a ne vladar-pejgamber.^[14] Taj njegov skromni život učinio je da mu ljudi poput sluga budu poslušni.

Iako je u suštini veoma jednostavno živio i hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, on nije mogao a da ne orosi svoje oči suzama kada bi vidio kako živi Allahov Poslanik. Jednog dana ga je upitao Allahov Poslanik:

“Omere, zašto plačeš?”

Odgovorio je: “Allahov Poslaniče dok kraljevi leže na divanima od ptičijeg perja, ti ležiš na hasuri od pruća, koja ostavlja traga na tvojoj koži! A ti si Allahov poslanik! Od svih više zaslužuješ da živiš komotnije!” Allahov Poslanik je Omeru kazao sljedeće:

“Zar nisi zadovoljan, Omere, da ovaj svijet bude njihov, a drugi svijet da bude naš?”^[15]

Da, uzda dunjaluka je trebala biti u rukama muslimana! To je Allahov Poslanik želio više nego svi ostali, ali je on u svom privatnom životu bio skroman i jednostavan više nego i svi ostali. Tačnije, on nije živio za sebe, već za druge. Zapravo, zar nije tajna njegovog ulaska u duše drugih i ovladavanja njihovim srcima njegov život na takav način?

Oni koji su na sebe uzeli dužnost teblîga imaju mnogo šta naučiti od ovakvog ponašanja i življenja Allahovoga Poslanika. Svakako, jedini uvjet za ulazak u duše ljudi, za utjecaj nad njima i za ovladavanje njihovim srcima jeste da onaj ko govori nešto, da to što govori prvi sam provede u svome životu, kao što je to radio Allahov Poslanik.

Ako nekome želite objasniti potrebu prolijevanja suza iz straha prema Allahu, prvo treba ustati preko noći i plakati sve dok ne pokvasite svoje sedžade suzama. Eto tada će riječi koje izgovorite u danu te noći toliko biti utjecajne na druge da ćete se i sami začuditi. Suprotno tome, dobit ćete šamar od âjeta: “Zašto jedno govorite a drugo radite? ” (Es-Saff, 61/2) i nikada nećete moći biti utjecajni...

c. Ne očekivati nikakvu nadoknadu

Treće, Allahov Poslanik prilikom pozivanja u islâm nije tražio nikakvu ovosvjetsku i onosvjetsku korist, što je poseban dokaz njegovog poslanstva – takvo ponašanje je moral jednog vjerovjesnika. Što se tiče onih koji se ponašaju u skladu sa tim moralom, eto, oni su pravi dostavljači islâma i prave daije (misionari). Kur’ân naređuje da se slijede takvi koji ni od koga ne očekuju bilo kakvu nagradu, riječima:

“Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravome su Putu.” (Jâ-sîn, 36/21)

Imetak hazreti Hatîdže je potrošen radi širenja Istine, i pored svega toga Allahov Poslanik ni od koga za sebe nije tražio ništa.

Njegov najbliži drug bio je hazreti Ebû Bekr i on će mu praviti društvo tokom Hidžre. Jedan takav drug poput hazreti Ebû Bekra za Allahova Poslanika je pripremio jahalicu za to putovanje. U tako teškim okolnostima, kada su ga jurili neprijatelji, mi u tom trenutku ni o čemu ne bismo razmišljali, a Allahov Poslanik je kazao da prihvata koristiti tu jahalicu samo pod uvjetom da je plati Ebû Bekru, radijallâhu ‘anh.^[16]

Zar ovo nije dokaz njegovog požrtvovanja na putu islâma? Čovjek koji u ovako teškim trenucima razmišlja o tim sitnim detaljima, zar tako neće razmišljati i u mnogo lakšim uvjetima? Mislim da je onome koji radi na dostavljanju islâma kao pouka dovoljan ovaj događaj.

Ebû Hurejre, radijallâhu ‘anh, prenosi: Jednog dana sam vidio Allahovoga Poslanika u džamiji. Klanjao je namaz sjedeći. Upitao sam ga: “Allahov Poslaniče, jesi li bolestan?”

“Ne, Ebû Hurejre, gladan sam... Nemam snage da ustanem na noge od gladi.”

Ja sam počeo plakati. Allahov Poslanik me je tješio riječima:

“Ne plači! Onoga ko bude mnogo gladovao neće stići kazna.”^[17]

Zapravo, glad je bila jedna od njegovih nepromjenljivih muka...

Jedne druge prilike u sred noći, neplanirano i ne znajući jedan za drugog, susreli su se na jednom medinskom sokaku on, hazreti Ebû Bekr i Omer... Upitali su jedan drugog: “Šta vas je izvelo izvan kuće u ovo doba noći?” Sva trojica su dali isti odgovor: “Glad”... Da, sva trojica su dali sve što imaju na Allahovome Putu, te nisu mogli naći jedan zalogaj hljeba da stave u svoje stomake i ublaže glad, nego su izišli izvan kuće.^[18]

Toga dana, kada je trebalo podići taj teški teret teblîga, podigle su ga ove snažne ruke. I oni koji su kandidati da danas ponovo podignu isti teret, naravno da je neophodno da su isto toliko jaki.

Fâtima je rođena kćerka Allahovoga Poslanika, za koju je on rekao:

“Fâtima je dio mene. Ko nju obraduje, obradovao je mene, a ko nju rastuži, rastužio je i mene.”^[19]

Nije imala nikoga da joj pomaže u kućnim poslovima. Pojavili su joj se žuljevi na rukama i rane po leđima od nošenja vode i mljevenja brašna. Hazreti Alija je zbog toga bio veoma tužan, ali nije mogao ništa pomoći... Dugo vremena je živjela tako teško.

Zapravo, ona je imala moral svoga oca. Prešlo joj je sa oca, genetski, da svoje poslove radi sama. Da, od sjedenja do ustajanja u svakom poslu ličila je na svoga oca.^[20]

Nakon jedne bitke muslimani su donijeli plijen i doveli zarobljenike u Medinu. Svako je prilazio Vjerovjesniku i spominjao mu svoje potrebe i prema situaciji vraćao se od njega uzimajući ponešto. Na prijedlog hazreti Alije, i naša majka Fâtima je otišla kod njega. Međutim, otac joj nije bio kod kuće. Jednoj od supruga Allahovoga Poslanika kazala je radi čega je došla, a zatim se vratila svojoj kući.

Kada je Vjerovjesnik obaviješten o tome, odmah je otišao do svoje kćerke. U tom trenutku hazreti Fâtima je ležala. Kada je ušao Allahov Poslanik, htjela je ustati sa kreveta. Međutim, on kao čovjek koji se prirodno ponašao, odmah sjede na ivicu kreveta pored nje. Tako je sjeo da je hladnoću njegovih koljena naša majka Fâtima osjetila u svojoj duši. Zatim joj je kazao:

“Kćeri moja, dok ne riješim sve probleme svojih drugova koji žive u džamiji (Ashâb-i suffe), tebi ne mogu ništa dati, ali ću te podučiti nečem što je bolje od toga. Kada budeš htjela leći, izgovori 33 puta Subhanallâh, 33 puta Elhamdulillâh i 33 puta (u jednoj predaji 34) Allâhu ekber! Ovo je bolje za Âhiret od onoga što si ti tražila od mene.”^[21]

Jednog dana je na ruci hazreti Fâtime ugledao narukvicu i kazao joj:

“Kćeri, da li želiš da ljudi kažu: Kćerka Allahovoga Poslanika na ruci nosi jednu halku od džehennemske vatre? Odmah je skini!”

Zatim je otišao.

Hazreti Fâtima je ovom narukvicom kupila jednog roba i u ime Allaha ga oslobodila. Kada je nakon kratkog vremena ispričala ocu šta je učinila, ne možete shvatiti koliko se obradovao Allahov Poslanik!^[22]

Jedan od aspekata ovog trećeg dijela je i sljedeći: Allahov Poslanik od svojih sagovornika nije ništa tražio u svoju korist i bio je prinuđen da podnosi svu muku i brigu koja je dolazila od njih. Koliko puta je ostavljen od glave do pete u prašini, a upomoć mu nije pristizao niko osim kćerki Zejnebe i Fâtime.^[23] Nekoliko puta su mu na put kojim je prolazio bacali trnje, zbog čega bi mu mubârek noge bolno krvarile...

Jedne prilike je klanjao namaz kod Ka’be. Mušrici su se okupili oko njega i počeli da ga udaraju. U tom trenutku je naišao hazreti Ebû Bekr i dotrčao upomoć. Počeo je braniti Allahovoga Poslanika upućujući riječi mušricima: “Zar ćete ubiti čovjeka samo zato što govori: Moj Gospodar je Allah?”^[24] Sve ovo se događalo bez prestanka. Ali svi ti događaji nisu ga mogli odvratiti od njegovog puta. Svojoj kćerki je rekao:

“Ne plači, kćeri! Allah neće napustiti tvoga oca!”^[25]

I zaista, Allah, dželle šânuhu, nikada ga nije napustio i ostavio. Učinio je da na milione duša bude njegovo prebivalište…

Da se još jednom vratimo na temu teblîga, a zatim da prijeđemo na drugi dio.

Kao što smo već objasnili, teblîg je svrha postojanja svih pejgambera, pa i našeg Pejgambera. Oni su stvoreni za teblîg. Dok mi, izvršavajući ovu dužnost, skidamo sa sebe samo jednu svoju odgovornost, pejgamberi ovu dužnost izvršavaju kao svrhu svoga postojanja.

Pored toga, dok smo analizirali ovu temu, radili smo na tome da kažemo da je na čistom licu poruke Allahovog Poslanika ispisano Muhammedun Resûlullâh – Muhammed je Allahov poslanik. U isto vrijeme smo se trudili da ukažemo na metode i načine kako je on dostavljao poruke islâma, da je to bitan dokaz da je on Allahov poslanik, i na osnovne detalje pravoga puta za one koji poslije njega žele obavljati dužnost teblîga.

Mi apsolutno vjerujemo da je nemoguće govoriti o trajnom uspjehu bez upotrebe metoda teblîga koje je koristio Allahov Poslanik. Da je to nemoguće, u praksi je pokazalo na hiljade događaja. Zbog toga još jednom podsjećamo sa sigurnim zaključkom i jakim imânom da oni koji žele biti vodiči i vođe ljudima ili koji se nalaze u takvoj poziciji moraju slijediti vječnog imama ovog mihraba, hazreti Muhammeda Mustafu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Istinski vodič je on i put koji on otvori je istinski put Upute zato što on ne govori po svome hiru, već: “što god je rekao, to je bila Objava...” (en-Nedžm, 53/3-4)

[1] Intuicija: osjećaj, domišljaj ili instinktivno poimanje. U idealističkoj filozofiji, to je neposredno postizanje istine bez pomoći pokusa i logičkih zaključaka.
[2] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/256-257.
[3] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/422.
[4] Muslim, Fedâilu’s-sahabe, 131.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/422.
[5] Buhârî, Mezâlim, 21. i Tefsîr (5), 10.; Muslim, Ešribe, 3-9.
[6] Kâdî Ijâd, eš-Šifâ, 1/249.
[7] Alijju’l-Kârî, el-Masnû’, str. 149.
[8] Tirmizî, Sifatu’l-kijâme, 42.; Ibn Mâdže, Ikâmetu’s-salâh, 174.
[9] Ibn Hibbân, Sahîh, 2/386.; Ibn Kesîr, Tefsîru’l-Kur’âni’l-‘azîm, 1/441-442.; Kurtûbî, el-Džâmi’ li ahkâmi’l-Kur’ân, 4/310.
[10] Buhârî, Tehedždžud, 6.; Muslim, Sifâtu’l-munâfikîn, 79-81.
[11] Muslim, Salât, 222.; Tirmizî, Da’avât, 75.; Ebû Dâvûd, Salât, 147.
[12] Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 3/62-63.
[13] Tirmizî, Zuhd, 35.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/254.
[14] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/231.; Ebû Ja’lâ, Musned, 10/491.
[15] Buhârî, Tefsîr (66.), 2.; Muslim, Talâk, 31.
[16] Buhârî, Menâkibu’l-ensâr, 45.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 6/198.
[17] Ebû Nu’ajm, Hil-jetu’l-evlijâ, 7/109.
[18] Muslim, Ešribe, 140.; Muvatta’, Sifatu’n-Nebi, 10.
[19] Buhârî, Fedâilu’l-ashâb, 12.; Muslim, Fedâilu’s-sahabe, 93-94.; Hâkim, el-Mustedrek, 3/172. (Ovdje uzeta predaja u potpunosti prolazi u Mustedreku).
[20] Tirmizî, Menâkib, 60.; Ebû Davûd, Edeb, 100.
[21] Buhârî, Fardu’l-humus, 6. i Da’avât, 11.; ; Muslim, Zikr, 80.; Tirmizî, Da’avât, 24.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/106-107.
[22] Nesâî, Zînet, 39.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/278-279.
[23] Buhârî, Salât, 109.; Muslim, Džihâd, 107.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 3/268.; Ibn Abdilberr, el-Istî’âb, 3/1381.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/264.; Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 1/554.
[24] Buhârî, Fedâilu’l-ashâb, 5.; Ahmed b. Hanbel, el- Musned, 2/204. i 218.
[25] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 3/268.; Ibn Abdilberr, el-Istî’âb, 3/1381.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/264.; Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 1/554.

Tweet

Whatsapp