Neki primjeri
Popravka Ka’be
Ljudi džâhilijeta[1] kao da su bili djeca smutnje. Njihove dužnosti i svrha njihova postojanja kao da je bila samo sijanje smutnje. Ako bi se sastala trojica, obavezno bi smišljali kako da učine neku smutnju, tako da sakupiti sve ove ljude na jedno mjesto i načiniti od njih učitelje koji će podučavati sve civilizacije je mu’džîza (nadnaravnost) specifična samo Allahovome Poslaniku. A sve je to činio zahvaljujući fetânetu nebeskih proporcija i dimenzija.
Popravka Ka’be se desila u godinama prije poslanstva Allahovome poslaniku Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Nakon što je adaptacija Ka’be završena postavljanje Hadžeru’l-esveda (Crnog kamena) na njegovo mjesto bio je povod zbog čega su se plemena mimoišla i počela prepirati. Svako pleme je htjelo da ta čast pripadne njemu. U to vrijeme Allahov Poslanik još nije bio zadužen poslanstvom. Pored toga, iako se ta dužnost nije bila zazelenila i dala ploda, u njegovoj duši je postojalo poslanstvo u obliku jedne klice, ali se čekalo proljeće da ta klica da svoje pupoljke i tako procvjeta.
U tim trenucima sablje su isukane i strijele izvađene iz tobolaca i stavljene u lukove, zbog čega se nađoše pred samom bitkom. Našli su se licem u lice sa građanskim ratom da, ukoliko se ne nađe rješenje, ko zna koliko će godina trajati i koliko će žrtava i imetka odnijeti. Jedan od njih, već se ne zna kako, predloži slijedeće: “Ko uđe prvi na ova vrata Ka’be, neka nam bude sudija u ovom sporu, i šta on odluči, da svi budemo pokorni i zadovoljni.” Ovaj prijedlog prihvatiše svi prisutni. Svi su počeli da gledaju sa uzbuđenjem, kad – ono prvi čovjek koji se pojavi bi hazreti Muhammed Mustafâ, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Svi su govorili: “Dolazi el-Emîn”,[2] a zatim mu objasnili stanje u kojem se nalaze i o čemu se radi. Allahov Poslanik čak nimalo nije razmišljao. Odmah je kazao: “Donesite jedno veliko platno!” Platno je donijeto, a Hadžeru’l-esved je stavljen na sredinu platna. Velikani svih plemena su dohvatili platno sa krajeva i ponijeli ga na mjesto gdje će se postaviti. Allahov Poslanik je uzeo taj kamen i lično ga postavio na njegovo mjesto.[3]
Tako je spriječen jedan veliki rat. Čime se drugim može objasniti, osim poslaničkom logikom, to što je riješio ovako težak i kompleksan problem, bez ikakvog razmišljanja, sa takvom lahkoćom “kao da izvlači dlaku iz masla”, i tako odmah nakon što mu je prinijet na najbrži način? Još nije bio poslanik da bi se to objasnilo Objavom. To je samo fetânet i od Allaha podarena logika, što je specifičnost samo vjerovjesnika, koja je data samo onima koji mogu podnijeti veliki teret kao što je poslanstvo da bi ovakve situacije lahko rješavali. Da, on je posjedovao logiku nad logikom, rasuđivanje nad rasuđivanjem i razum nad razumom... U suštini to je i uvjet za osobu koja će uzeti na sebe Kur’ân-i kerîm kao emânet…
Poznavati dobro sagovornika
Jedne prilike Husajn je došao kod Allahovoga Poslanika. Imao je namjeru da ga savjetuje i da mu pametuje. Mislio je da ubijedi Allahovoga Poslanika da odustane od svoje misije. Prvak svih stvorenja na oba svijeta posjedovao je natprirodnu moć prepoznavanja svoga sagovornika i njegovog stepena inteligencije. Bez imalo razmišljanja on se obraća takvim riječima sagovorniku da, kada biste promijenili redoslijed tih riječi ili kada biste se tim istim izrazima obratili osobi koja je drugačijega karaktera, sve biste pomiješali i nikako ne biste stigli do cilja. Ujedno i u izboru riječi i u procjeni nivoa i stanja intelekta kod sagovornika Allahov Poslanik je jedinstven i na prvome mjestu. Nemoguće je pronaći drugu osobu njemu sličnu. Sa kim, gdje i kako govoriti on određuje takvom brzinom da ni na tren ne razmišlja. Ali, na kraju ćemo shvatiti da sve ono što je kazao – to su riječi koje je bilo neophodno izgovoriti. Ni u jednom njegovom govoru nema nepreciznih niti nepotrebnih riječi. Pregledajte sve riječi i rečenice, jednu po jednu, koje je on kazao: ne možete pronaći nijednu koja je suvišna i nepotrebna. Šta je ovo nego fetânet? Pogledajte kako je ovaj fetânet “istopio” Husajna!
Kada je Husajn završio ono što je htio da kaže, Allahov Poslanik ga je izrazom punim ljubaznosti i lijepog morala upitao:
– Husajne, koliko imaš božanstava kojima robuješ?
– Imam sedam na Zemlji i jedno na nebesima, ukupno osmero božanstava kojima se klanjam.
Onaj koga je spomenuo da je na nebesima je Allah, koga nikako nisu mogli izbrisati iz svojih duša. Misao o Allahu je tako jako pustila svoje korijene u njihovoj savjesti da je čak predugački period džâhilijeta nije mogao izbrisati i uništiti. Savjest ne laže. Dovoljno je da jezik pravilno i potpuno tačno prevede njezin glas. Pitanja Allahovoga Poslanika i odgovori Husajna nastavljaju se ovako:
- Kada te pogodi neka nesreća, kome se obraćaš i moliš?
- Onome na nebesima.
– Kome se moliš kada ti propadne imetak?
– Onome na nebesima.
Allahov Poslanik ovako redom postavlja pitanja i dobija iste odgovore kao prethodne. Šta god da ga pita, Husajn uvijek kaže: Onaj na nebesima. Husajn nije obaviješten o rečenici koja će doći iza svega ovoga. Konačno, na kraju ga je Allahov Poslanik upitao:
- On tvoje molbe Sám prima, a ti mu bez imalo potrebe pripisuješ druga! O čemu ja govorim? Primi islâm, budi spašen![4]
U suštini, sve rečenice su veoma jednostavne, ali je stanje sagovornika i nivo razmišljanja tako procijenjen da Husajnu nije ostala nijedna poslije ovog razgovora. Naravno, poslije konačne rečenice Allahovoga Poslanika sagovorniku je ostala samo jedna rečenica, a ta je:
“Lâ ilâhe illallâh Muhammedu’r-Resûlullâh.” Odnosno, sagovornik ili će izgovoriti ove riječi i postići vječni spas ili će nastaviti sa neposlušnošću tako što će otići ne izgovorivši nijedne riječi. Neki treći izbor ne postoji.
Govoriti prema nivou sagovornika
Beduin je čovjek koji živi u pustinji. Više puta izgubi svoju kamilu, zaboravi svoje stvari u pustinji ili ga uhvati pustinjska oluja, nakon čega počinje tražiti pomoć i vapiti. Zamislite duhovno stanje jednog ovakvog čovjeka. Kada se nađe u teškoj situaciji, šta će kazati? Vjerovatno neće drugačije kazati od onoga što je hazreti Hamza jednog dana kazao Allahovome Poslaniku..! Hazreti Hamza je onoga dana kada je htio krenuti Pravim Putem Allahovom Poslaniku kazao: “Muhammede! Kada ostanem u pustinji u noćnoj tmini, shvatim da je Allah toliko velik da se ne može zatvoriti između četiri zida (Ka’be).”
Da, svako ko je shvatio da Lât, Uzzâ i Hubel ne koriste ničemu govorio je isto jer se u njihovoj duši čuo glas savjesti koji im je glasno izgovarao ovu istinu. I savjest je istinu govorila. Takvih ljudi čije je duhovno stanje bilo slično ovome a koji su došli Allahovome Poslaniku bilo je mnogo i oni su, postavljajući pitanja na beduinski način, dobijali najljepše odgovore koji su bili prema njihovoj duhovnosti, a potom kretali ka Uputi i postajali jedna po jedna nebeska zvijezda.
Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebû Temîme, radijallâhu ‘anh: Jednog dana smo sjedili zajedno sa Poslanikom. Došao mu je jedan beduin. Direktno se obratio Allahovome Poslaniku riječima: “Jesi li ti Muhammed?” Allahov Poslanik je veoma blagim tonom odgovorio:
- Da, ja sam Muhammed.
- Čemu pozivaš?
– Pozivam Silnom i Uzvišenom Allahu, ali samo Njemu, Jednom Jedinom Allahu, Koji nema druga. On, Allah, je Taj da, kada te neka šteta zadesi, Njemu se obraćaš, a On uklanja tu štetu. Ako se samo Njemu zamoliš u teškim danima i danima suše, On šalje kišu i daje da se biljke rađaju. Kada u beskrajnoj i beskućnoj pustinji nešto izgubiš, pružaš ruke Njemu i zamoliš ga, a On ti daje da pronađeš izgubljeno.”
Kako su izvanredne ove riječi upućene beduinu! Kako su to sve riječi vezane za njegove osnovne životne stvari! Šta znači suša, isušenja, vremenska nepogoda i sve što se podnosi usred pustinje? Govori se beduinu, koji sve to dobro zna, da je njegov jedini izlaz i spas kod Onoga čija je snaga beskrajna. U suštini, i u njegovoj savjesti se uzdižu ista značenja, ali beduin još nije shvatio značenje toga glasa koji mu dolazi iz savjesti. Međutim, Allahov Poslanik kao da ovim izrazima njega podučava značenju toga glasa koji se čuje samo u njemu. Ove riječi su toliko utjecale na beduina i tako ga jako uhvatile da nije imao drugo šta kazati osim riječi:
“Allahov Poslaniče, daj mi ruku da ti dam zavjet!” Nije ostalo druge riječi, već je dao zavjet na poslušnost Poslaniku, čime je počašćen da bude ashâb.[5]
Izgovorene riječi su veoma jednostavne. U ovoj metodi poziva nema igre retorike i stilistike, ali činjenica je da se postupilo tačno onako kako je zahtijevala situacija, te je beduin pao na koljena...
Zapravo, kome drugom je pošlo za rukom na ovozemaljskoj kugli osim hazreti Muhammedu, ’alejhi’s-selâm, da od ljudi kamenih srca izvede generaciju sljedbenika poput meleka? On je dinamiku koju mu je podario Uzvišeni Gospodar tako vješto i precizno upotrijebio da je njegova revolucija zagonetka i dalje za historičare i sociologe koji ne mogu da je shvate. Talasi koje su izazvali dijamanti koje je Allahov Poslanik bacio u okean društvenog života došli su do obala dvadesetog stoljeća i stavili ih pod svoj utjecaj. Nema sumnje da će to trajati sve do Sudnjega dana.
Danas u cijelom Svijetu ljudi u velikom broju hrle islâmu. Ovo nije ništa drugo do veliki talas koji udara o obale našeg stoljeća, a koga su izazvali dijamanti koje je Allahov Poslanik bacio u okean društvenog života. Zapravo, kome drugom može pripasti takva privlačnost koja vijekovima ima utjecaja? Da li postoji neka druga osoba pored hazreti Muhammeda, ‘alejhi’s-selâm, koja posjeduje takvu privlačnost? Sigurno, ne postoji! On je unikum prostora i vremena; sve postoji radi njega!
Poslanikov govor muhâdžirima i ensârijama nakon Hunejna
Sultân svih vjerovjesnika, isto kao što rješava sve probleme veoma lahko i kao što je rješavao sa lahkoćom i izvanrednom brzinom probleme koji su izgledali nerješivi, isto tako je naspram iznenadnih i neočekivanih događaja, koji bi mnoge pametne ljude stavili u nedoumice, pa čak i izazvale paniku kod njih, ponašajući se, kao i uvijek, hladnokrvno, brzo bi krenuo u pokret i u jednom potezu bi riješio taj problem i metež i zavladao situacijom. Kada se analizira svaki njegov pokret, svaki njegov korak i svaka njegova riječ, vidjet će se da je svaki njegov pokret, svaki korak i svaka riječ planirana na jednoj preciznoj vagi i mjerilu i da je vremenski precizno i vješto određena, do sekundi i stotinki. Da je u pitanju kašnjenje za samo jednu sekundu, ili da je zapostavljena samo jedna riječ ili rečenica, ne bi se postigao ovoliki uspjeh. Međutim, Allahov Poslanik nije imao ni prilike da svoje postupke prvo odmjeri i da dugo o njima razmišlja. Kad je tako, čime možete objasniti ovome slične događaje osim činjenicom da je Poslanik posjedovao najveći fetânet?
Da, on je poslanik i njegova logika je poslanička logika! On je razmišljao kao poslanik i postupao kao poslanik, zbog čega se ni u jednom njegovom potezu ne može primijetiti gaf. Dapače, on je uvijek bio na vrhuncu uspjeha, odnosno, nije bilo moguće da neko dođe dokle je on došao. U vezi s ovim postoji na stotine događaja, ali mi ćemo prenijiti jedan od njih za koji mislimo da je najbitniji.
Ovaj događaj se desio nakon bitke na Hunejnu. Prenosi Ibn Ishâk, a istu predaju nalazimo i kod Buhârîja i Muslima:
Bitka na Hunejnu dogodila se poslije osvajanja Mekke. Plijen koji je uzet iz ove bitke Allahov Poslanik je podijelio prije svega onima čije je srce trebalo omekšati prema islâmu. To su uglavnom bili oni ljudi čija je riječ prolazila među plemenima i porodicama. Nakon osvojenja Mekke, za daljnja i buduća osvajanja bilo je neophodno da se islâm smjesti i ojača u njihovim srcima budući da veći dio njih nije želio primiti islâm. Ako se njihov unutrašnji led vremenom ne bi rastopio, bili bi opasniji nego da su na frontu nevjerništva. Čak i u ovom dijelu posla jasno se primjećuje fetânet Allahovoga Poslanika.
Toga dana je trebalo podijeliti 6.000 zarobljenika. Pored toga, bilo je 24.000 kamila, 40.000 ovaca i koza i 4.000 oka teškog zlata i srebra. Dok je dijelio plijen, Allahov Poslanik je radio na tome da više da Mekkelijama, te im je većinu plijena dao gledajući da posebno nagradi neke od njih. To su bili oni za koje smo malo prije kazali da je neophodno i od velike koristi da im se srca zagriju za islâm. Naprimjer, Ebû Sufjânu i njegovoj porodici dao je 300 kamila i 120 oka srebra, Hakîmu ibn Hizâmu 200 kamila, Nadru ibn el-Hârisu 100 kamila, Kajsu ibn Adijju 100 kamila, Safvanu ibn Umejji 100 kamila, Huvajtibu ibn Abdiluzzau 100 kamila, Akrâu ibn Hâbisu 100 kamila, Ujejneu ibn Hisnu 100 kamila i Mâliku ibn Avfu 100 kamila. Osim ovih, još nekim velikanima je, prema njihovoj situaciji, podijelio po pedesetak ili četrdesetak kamila.[6]
Date su kamile, zlato i srebro, ali se time željelo sačuvati vjeru i pridobiti i približiti srca pojedinaca islâmu zato što se osvajanje Mekke zbilo tek prije veoma kratkog vremena, i tada su se neke Mekkelije osjetile uvrijeđenima. U najmanju ruku, makar to bilo i malo, svima je pogažen njihov egoizam. Čast Mekkelija u njihovim očima značila je sve. Ovu priliku, koju mu je podario Uzvišeni Gospodar, Allahov Poslanik je na najljepši način iskoristio i tako previo moguće rane. Ali ova podjela je Ensârije, prije svega njihovu omladinu, donekle uznemirila. Čak su neki kazali: “Iz njihovih sablji još teče krv (muslimana), a oni sada najviše uzimaju!” A to je značilo početak smutnje. Nije bitno što je bio mali broj onih koji tako govore. Ako se ova smutnja ne zaustavi, može prerasti u nezaustavljivi požar. Pored toga, najmanja pobuna protiv Allahovoga Poslanika izvodi čovjeka iz vjere i postaje uzrok vječne propasti, a to je veća nesreća od prve smutnje.
Sa’d ibn Ubâde je odmah obavijestio Allahovoga Poslanika o toj situaciji. Zaista, to su govorili samo mladići, a od starijih to nikome nije palo na pamet, ali ako se smutnja ne zaustavi, mogla bi se proširiti.
Allahov Poslanik je odmah naredio da se sve Ensârije okupe na jedno mjesto i da ostali ne dolaze. Ensârije su se okupili i Allahov Poslanik im je održao govor:
“O, skupino Ensârija! Čuo sam da ste u svojim dušama osjetili zamjerku prema meni...”
Njegov način govora sa ovim riječima s aspekta psihologije masa bio je izvanredan, jer skupini koja nije očekivala takvo nešto i gdje većina nije znala radi čega su okupljeni, najprije kazati ovakvu riječ bilo je poput iznenadnog šamara koji ih je sve osvijestio.
Zapravo, ashâbi nisu ni mogli da se bune protiv Allahovoga Poslanika. Najviše što je moglo biti jeste samo pojava osjećaja uvrijeđenosti u njihovim srcima, što je poslaničkom predostrožnošću uvijek moglo da se zaustavi... Odmah je počeo da se zaustavlja taj osjećaj čak sa ovim prvim snopom riječi. Da, ova prva rečenica Allahovoga Poslanika ostavila je ogromnog utjecaja na one koji su u svojim srcima nosili osjećaj uvrijeđenosti. Svi su odmah došli k sebi i uperili svoje oči ka Allahovome Poslaniku. Riječi koje će doći nakon ovih su veoma bitne. Svi su pažljivo gledali i sa radoznalošću čekali šta će kazati. Ova prva ofanziva Allahovoga Poslanika već je donijela očekivanu korist, ali je bilo potrebno učiniti još nekoliko poteza, i to jedan za drugim, jer ako ne bude precizan u tim potezima, onda oni mogu biti više štetni nego korisni, i to bi prouzrokovalo stanje suprotno očekivanom. Tim povodom ovdje je mjera bila veoma bitna. Evo poteza koje je riječima učinio Allahov Poslanik:
“Kada sam došao, zar niste bili u zabludi? Zar vas nije Allah putem mene uputio na Pravi Put?”
“Kada sam došao, zar vi niste plivali u siromaštvu i bijedi? Zar vas Allah nije učinio imućnim posredstvom mene?”
“Kada sam došao, zar niste bili neprijatelji jedni drugima? Zar Allah nije sa mnom omekšao vaša srca jednih prema drugima?”
Kad god bi naš Poslanik završio rečenicu i pitanje, od Ensârija bi se čuo zajednički glas: “Da, da, zahvala pripada Allahu i Njegovome Poslaniku!”
Poslanik je tačno na vrijeme i na mjesto okrenuo riječi u drugom pravcu. U tim trenucima, kada su osjećaji nadošli, on je odmah počeo govoriti u ime Ensârija. U najmanju ruku, oni su mogli kazati neke riječi, ali ih je kazao Allahov Poslanik. Zapravo, da se neko ovim riječima obratio svome Vjerovjesniku, sigurno bi postao nesretni nevjernik. Prvak svih stvorenja na oba svijeta je nastavio:
“O, skupino Ensârija! Da ste htjeli, mogli biste dati drugačije odgovore. Mogli ste, npr. kazati: Došao si nam iz Mekke, gdje su te utjerivali u laž, a mi smo ti povjerovali; Došao si ostavljen i napušten, a mi smo ti izišli u susret; Došao si prognan iz svoga zavičaja, a mi smo ti otvorili svoje kuće; Došao si ovisan od pomoći, a mi smo zadovoljili svaku tvoju potrebu! Da ste mi tako odgovorili, tačno biste kazali! Vas niko za to ne bi optužio da lažete!
O, skupino Ensârija! Ako ste se našli uvrijeđeni u svojim srcima zato što sam dao neke ovodunjalučke stvari ljudima za koje želim da budu dobri muslimani, zar ne želite da se svi vrate svojim kućama sa kamilama i ovcama, a vi da se vratite svojim kućama sa svojim Resûlullâhom? Tako mi Allaha u čijoj je ruci moja duša, kada bi svi ljudi krenuli u jednom, a Ensârije u drugom pravcu, ja bih bez imalo razmišljanja otišao u pravcu kuda su otišle Ensârije! Da nije bilo Hidžre, koliko bih volio da sam jedan od Ensârija. Moj Allahu, Ti sačuvaj Ensârije, njihovu djecu i njihove unuke!”
Pred ovim riječima nije ostao niko a da nije zaplakao. Svi su jecajući plakali i, koliko su mogli, mrmljajući govorili: “Allah i Njegov Poslanik su nam dovoljni, mi ne želimo ništa drugo!”[7]
Ovaj kratki, ali sadržajni govor Allahovoga Poslanika, časovito zaustavljanje moguće smutnje i ponovno osvajanje srca slušalaca je takav izvanredan događaj i mislim da nema drugog načina da se objasni osim da se još jednom obratimo riječi fetânet...
Analizirajte rečenice jednu po jednu! Preračunajte ujedno vrijeme za koje je to obavljeno! Izmjerite nivo koji su postigli ashâbi u svojim dušama samo od početka riječi do kraja u pet do deset redova! Zatim, ne zamišljajući uopće ovaj događaj i ne uzimajući ga u obzir, dodajući mu činjenicu da se odjednom pojavio i bez čitanja sve to kazao, i dodajući mu gore spomenute stvari, upitajte svoju savjest: Ko može biti taj sultân riječi? Najvjerovatnije ćete dobiti odgovor: Muhammedu’r-Resûlullâh – Muhammed, Allahov poslanik. U suštini, svaki čovjek čija savjest nije sagnjila može čuti isti odgovor. Dovoljno je samo da ostavi tvrdoglavost i zlonamjerno razmišljanje da bi događaje analizirao objektivno...
Mi ćemo ovdje analizirati dosadašnji kratki govor, a detaljnu analizu ćemo ostaviti budućim sretnim psiholozima i sociolozima… Naravno da im ostavljamo da te događaje analiziraju i objasne sa njihovog aspekta i da time doprinesu da ljudi bolje shvate fetânet našeg Vjerovjesnika...
Prvo, ovaj govor je u potpunosti obraćanje skupini Ensârija: kod Mekkelija i muhâdžira, nije se pojavilo takvo mišljenje ili djelo koje bi izazvalo ovakav govor. Što znači, to nije bio govor koji bi u prvi mah privukao njihovu pažnju. Tim povodom prisustvo Mekkelija ovom govoru negativno bi utjecalo na koncentraciju kod skupine Ensârija. A to je bilo veoma bitno u tom trenutku u pogledu njegovoga obraćanja.
Drugo, prisustvo samo Ensârija na jednome mjestu je čast za njih. Biti zajedno sa Poslanikom i ne primati druge na skupu na njih je imalo ozbiljnog utjecaja sa psihološkog aspekta.
Treće, u stvarima koje su spomenute mogli su se naći odlomci koji bi ponizili Mekkelije i muhâdžire. Naprimjer, u jednu od takvih rečenica može se računati:
“Dok se ljudi vraćaju svojim kućama sa devama i stokom.”
Četvrto, na kraju govora Ensârije su pohvaljeni i za njih se upućuje dova; muhâdžirima koji su napustili svoje kuće i zavičaje jedno ovako odvajanje moglo bi pasti teško.
Peto, original ovoga govora na arapskom jeziku je izvanredan sa aspekta retorike i stilistike toga jezika.
Šesto, u početku govora potresti slušaoce, zatim ih na kraju rasteretiti i govoriti u njihovo ime, a ostaviti ih samo u poziciji slušaoca – to je jedna poučna i izvanredna procjena.
Sedmo, govoriti bez osvrta na količinu riječi, sa najvećom iskrenošću i sa srca nije ostavilo potrebe ni za kakvu repliku kod slušalaca, što je veoma bitno u pogledu postizanja rezultata.
Osmo, posebnu dimenziju utjecaju ovoga govora daje činjenica da su riječi izgovorene bez dugog razmišljanja te i bez čitanja i papira.
Ove i mnoge druge stvari koje nam dođu na pamet ukazuju na to da Allahov Poslanik ne priča po svome hiru, već, suprotno tome, on govori i rješava probleme riječima punim značenja, riječima objave i nadahnuća koje su mu podarene putem fetâneta.
[1] Džâhilijet je period neznanja i nevjerovanja prije dolaska Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.
[2] Povjerljivi, pouzdani.
[3] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/18-19.; Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 1/526.
[4] Ibn Hadžer, el-Isâbe, 2/87.
[5] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/65. (Hadîs se sa malim razlikama nalazi i kod Ebû Dâvûda u poglavlju Libâs, 25.).
[6] Ibn Sa’d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 2/152-153.
[7] Buhârî, Menâkibu’l-Ensâr, 1-2. i Megâzî, 56.; Muslim, Zekât, 132-140.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/76-77.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 5/169-177.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 4/355-360.
- Napravljeno na .