Oštroumnost našeg poslanika
Zamislimo period kada je živio naš Vjerovjesnik! S jedne strane su dolazili ashâbi i tražili odgovore na šeriatska pitanja koja nisu mogli sami rješavati, a s druge strane, ljudi koji su htjeli primiti islâm očekivali su odgovore na svoje sumnje i nedoumice. Ujedno, kao dodatak tome, sljedbenici prijašnjih Objava, koji nisu mogli podnijeti Allahovoga Poslanika i koji su mu zavidili, izmišljali su i širili sumnje i nedoumice o islâmu. Podnijeti sve to i dati tačne i odgovarajuće odgovore na postavljena pitanja moguće je samo uz poslaničku logiku, odnosno fetânet.
Pored toga, sagovornici Vjerovjesnika i oni kojima je on rukovodio bili su ljudi različitih nivoa. Jedan dio su bili predstavnici vjere. Oni su bili zaplivali u dubine duše, i u najmanju ruku u crkvama i manastirima su stekli neko iskustvo i u tome se usavršili. Jedan dio njegovih sagovornika bili su u potpunosti predani filozofiji toliko da su bili ljudi logike i mudrosti... Pored toga, među njima je bilo stručnjaka na polju trgovine i ekonomije, izvanrednih vojskovođa koji su bili odgojeni na ratnim bojištima, velikih političkih genija i, čak, beduina čiji je nivo kulture bio na nuli… I svaki od njih je prema svome stanju očekivao odgovore na svoja pitanja. U jednoj takvoj situaciji Allahov Poslanik je morao tako govoriti i objašnjavati da je svaki čovjek, od beduina do onog na čelu države, mogao iz tih riječi za sebe uzeti pouku i da bi svojstvo univerzalnosti vjere moglo trajati sve do Sudnjega dana...
Čovjek je biće koje govori i misli. U tom pogledu on predstavlja jedno svojstvo Uzvišenoga Gospodara. Kada bi se misli dale na povjerenje govoru, a govori pisanju, stekao bi se kontinuitet. Misli koje se ne izgovore i ne napišu ne mogu opstati, već se sa smrću njihovih vlasnika zakopaju u zemlju. Isto kao što je sposobnost razmišljanja velika blagodat ljudima od Uzvišenog Gospodara, tako je i govor i iskazivanje onoga što se misli jedan veliki dar. Zbog toga Kur’ân-i kerîm, da bi objasnio sveopću milost Uzvišenoga Gospodara, odmah nakon spominjanja stvaranja čovjeka podsjeća na bejân – govor kojim je podučio čovjeka, riječima: “Podučava ga govoru.”[1] Od hazreti Âdema ljudi misle i govore…, i do Sudnjeg dana će misliti i govoriti, tako da misao, govor i objašnjenje ne mogu nestati. A to je trag i djelo beskrajne milosti našega Gospodara.
Eto, tom milošću su u najširem značenju potkrijepljeni vjerovjesnici, a među njima na najvišem nivou je potkrijepljen hazreti Muhammed, ‘alejhi’s-selâm. Ova potkrijepljenost svih vjerovjesnika i našeg Pejgambera može se objasniti samo njihovim fetânetom. Da nije fetâneta, bilo bi nemoguće postići jedno takvo stanje. Ako je tako, onda je fetânet veoma bitno svojstvo vjerovjesnika.
Svaki vjerovjesnik je posjedovao veliku moć shvatanja i umijeće govora i objašnjenja. Čak je svaki od njih i najzatvorenije i najteže probleme rješavao sa savršenom lahkoćom. I tokom objašnjavanja u njihovim izrazima postoji ista lahkoća… kao da im je svaki njihov govor bio savršeno lahak, odnosno, oni koji slušaju te riječi, misle da i oni na isti način mogu da izgovore takve riječi, ali kada budu pokušali, vidjet će da je nemoguće govoriti i izražavati se poput njih. Te veoma teške probleme objasniti njima je olakšano od strane Allaha. Da, ljepota i sjaj, koji se otvaraju na cvijetu govora kod vjerovjesnika, kod drugih ljudi se nikada ne mogu naći!
Svaki problem koji se pojavi pred vjerovjesnikom sigurno se rješava. Taj problem, koliko god bio nov, iznenadan i koliko god da je težak, vjerovjesnik tako govori o toj temi kao da je u njoj četrdeset godina bio na specijalizaciji. Zbog toga je Bernard Shaw u vezi sa Allahovim Poslanikom bio prinuđen da kaže: “U ovom periodu u kome su se nagomilali problemi koji čekaju da se riješe, više nego ikada osjećamo potrebu za Muhammedom, koji rješava probleme toliko lahko kao kada neko pije kahvu...” Da, u ovom našem vremenu se pojavilo veoma mnogo ekonomskih, društvenih i političkih problema koji čekaju rješenje. I danas su svi, i prijatelji i neprijatelji, shvatili da je nemoguće riješiti ove probleme bez okretanja ka jasnom i bistrom izvoru govora Allahovoga Poslanika.
O njegovom fetânetu puno se govorilo. Kada bi se sve te riječi sakupile, izašla bi ogromna knjiga. Mi ćemo ovdje navesti samo nekoliko od njih i pokušati da stavimo tačku na ovu temu.
Fâkih (islamski pravnik) ovog ummeta, koji je bio počašćen najvećim znanstvenim nadimcima, hazreti Abdullâh ibn Abbâs, kaže: “Najbolji među ljudima i najpametniji je naš vjerovjesnik hazreti Muhammed, ’alejhi’s-selâm.”[2]
Jedan od velikih učenjaka među tâbi‘înima, Vehb ibn Munebbih, koji je do u detalje poznavao Tevrât i Indžîl, o fetânetu Allahovoga Poslanika kazao je: “Shvatanje svih ljudi naspram shvatanja i oštroumnosti Allahovoga Poslanika je isto kao što je pješčano zrno naspram prostrane pustinje...”[3]
[1] Er-Rahmân, 55/4.
[2] Ibn Hadžer, el-Metâlibu’l-âlije, 3/214.
[3] Kâdî I‘jâd, eš-Šifâ, 1/67.
- Napravljeno na .