Sporazum između Allaha i čovjeka

Pitanje: Šta se želi riječima: Zar Ja nisam Gospodar vaš? (El-Aʻraf, 172).

Odgovor: Te riječi su dio obećanja i zavjeta koji je Stvoritelj uzeo od Svojih stvorenja, posebno od ljudi, kad su oni dali odgovor: Jesi, mi svjedočimo”, na Njegovo pitanje: Zar Ja nisam Gospodar vaš?

Ovo pitanje ima svoje dvije strane:

1. kome je postavljeno i kako je pitan;

2. kad je pitan.

U vezi s prvim dijelom, mogu se iznijeti slijedeća zapažanja:

a) To je pitanje i odgovor, ili sporazum o “stvaralačkoj naravi”, uzet od čovjeka kad on nije bio vrijedan spomena, u kojem je on odgovorio “jesi”, prilikom zapovijesti da iziđe na arenu “postojanja”.

b) Nakon što je čovjek bio u svijetu atoma, zapravo u svijetu čestica atoma, Gospodar svjetova, koji sve vodi ka savršenosti, vodio je atome odredivši im da postanu čovjek. Uzeo je zavjet i obećanje, odnosno obavezao je atome, koji su dobili dodatnu snagu, da kažu “jesi”, kao dug zbog stvaranja, a to za sobom povlači obavezivanje Gospodaru svjetova.

Ove dvije forme “pitanja i odgovora”, ili “obavezivanja i prihvatanja”, čine se kao da nisu tekle u vidu razgovora i dijaloga. Jedan broj komentatora Kur’ana za tu komunikaciju smatra da je bila “metaforički opisna”, sa smislom da se tako i tako pitalo, a tako i tako se odgovaralo, da je razgovor imao tek načelnu vrijednost, jer to ionako nije bio sporazum ovjeren zapisivanjem ili jasnim proglasom.

U biti, uz donošenje takve odredbe, bez pozivanja na protokol “pitanja i odgovora”, vezanih za Gospodara svjetova, koji ima hiljade i hiljade vrsta pitanja i hiljade i hiljade odgovora, nezamislivo je da bude greške, a o tome ćemo govoriti kasnije, na pogodnijem mjestu.

c) Ova vrsta traženja izjave i zavjeta očitovanjem jeste ljudsko samospoznavanje, čovjekovo shvatanje da je (svjedok i ono što se posvjedočuje) on sam, a ne nešto drugo. To traženje je spoznavanje sebe, a to je iznošenje istine da je “onaj ko spozna sebe spoznao svoga Gospodara”.^[1] Postavljajući ogledalo pred sebe, uz očitovanje čovjek postaje svjedok osjećanja o prisustvu raznih činjenica koje se odražavaju, a samim tim i oglašavanja tog svjedočenja. Treba znati da obavezivanje, prihvatanje, isticanje i opominjanje nisu jednostavni za shvatiti. Vjerovatno to sve traži mnogo objašnjavanja, da bi bilo shvaćeno. Time se može objasniti važnost upućivanja.

“Duša”, odnosno njegovo “jastvo” koji su dati čovjeku, dati su mu da bi on spoznao Uzvišenoga Stvoritelja i priznao Ga. Zato čovjek svojim postojanjem potvrđuje postojanje Uzvišenog Allaha, a svojim djelimičnim svojstvima potvrđuje Njegovo apsolutno bogatstvo i izobilje, svojom nemoći i siromaštvom ukazuje na Njegovu moć i dobrotu. Taj Božiji dar i dobrota ljudima se pružaju s blagošću. Shvatanje i razumijevanje dobrote biva adekvatno samo ako je čovjek oglašava i priznaje tako što Njegovo postojanje osjeća prilikom posmatranja svega postojećeg, uviđa svjetlo Božije u svemu obasjanom. To znači sporazum sklopljen na osnovu pitanja: Zar Ja nisam Gospodar vaš? i odgovora: Jesi.

Taj sporazum je obavezivanje i prihvatanje. To je rezultat poznavanja smisla i poruka Velike Knjige koju su ispisale Moć i Volja, kao i razumijevanje tajni iz nizova zbivanja.

d) Ovaj sporazum, pitanje i odgovor, ne treba razumijevati i ocjenjivati u skladu s tjelesnim pojavama i materijalnim vrijednostima. Uzvišeni Allah svemu stvorenome, u skladu s datom naravi, izdaje specifične zapovijesti i sluša glasove koji dolaze od stvorenja. On ih zna i u pomoć im se odaziva prema njihovim prilikama. Ako bismo ovo htjeli izraziti apologetskim jezikom, rekli bismo: “Uzvišeni Allah, koji sva stvorenja razumije prema njihovim različitim jezicima, narječjima i dijalektima, izdaje im zapovijesti, dostavlja istine, shodno razlikama među različitim jezicima, narječjima i dijalektima. Obznanjuje istine i pogledima otvara dvije knjige, posebnu i kosmičku, sluša riječi stvorenja, sklapa s njima sporazume i zavjete, da bi se apologetsko objašnjenje dalo sažeti u izraz “leksički govor”. Zatim, način Božijeg oslovljavanja je načelo nadahnjivanja, počevši od životinja pa do meleka. To su vrste Božijega govora koji su manifestacija “duhovnoga govora”.

Govor Uzvišenog Allaha na taj način jeste govor koji se odvija u veoma širokom rasponu, počevši od kapilara u ljudskom srcu pa do melekanskog svijeta, samo što svaki od tih krugova ima svoju, sebi specifičnu narav “uzimanja i davanja”, koja se razlikuje od drugih. Zato se ono što se pojavljuje ili izvire u jednom krugu nikad ne može shvatiti ni razumjeti u nekom drugom krugu.

Uistinu je krupna greška tvrditi da mi možemo sve shvatiti zato što je ono što razumijevamo u sadašnjem vremenu i što znamo i shvatamo iz stvari i zbivanja oko sebe nešto sasvim neznatno. Mi to možemo s određenom mjerom, a to znači da se svijet koji dosežemo i vidimo ne može smatrati naročito vrijednim u odnosu na sve ono što ne znamo i ne vidimo.

Zato se oslovljavanje atoma i stvari, od strane Gospodara svjetova, Njegovo organizacijsko zapovijedanje, sinteza i analiza odvijaju u ogromnim, neizmjernim dimenzijama, koje ne mogu obuhvatiti naši mali standardi i mjere.

Uzvišeni Allah uzima zavjet od atoma, čestica, ćelija, od svijeta atoma, čak u majčinoj maternici, a i za vrijeme djetinjstva. Mi te pojave apsolutno ne možemo jasno mjeriti svojim mjerilima, posebno kad se nešto tiče ljudske duše i dijelova ljudskoga duhovnog sklopa.

Ljudska duša je jedna posebna egzistencija. To je u naše vrijeme utvrđeno sasvim jasno, do te mjere da je suvišno svako raspravljanje o tome, jer parapsihologija, sa različitim granama koje zahvataju svijet nauke, ovu temu vodi na razinu na kojoj se o njoj raspravlja u kontekstu sa spoznavanjem duše, njene uloge, želja, nadanja i intuicije, tako da nema okupljanja nekog društva, niti pripadnika nekoga elitnog sloja, a da se o tome ne razgovara. Pošto smo razgovor o duši ostavili za neku drugu priliku, sada ćemo zahvatiti samo ono što se tiče sadašnje teme.

Mi ne možemo, ni u kom slučaju, na osnovama naših mjerila, shvatiti i objašnjavati obavezivanje i prihvatanje koji se tiču sporazuma zbog toga što je sporazum sklapan s dušom, posebno što je duša stvorena prije čovjekovog tijela. S druge strane, duša ima narav neograničenu vremenom. Nadalje, ako je govor duše sličan onom koji se pojavljuje u snu, ako je duša sposobna sporazumijevati se bez potrebe za glasovnim talasima, kao što je slučaj s telepatijom, te ako to pitanje zaslužuje istinski veliku pažnju čak i u Sovjetskom savezu koji predstavlja središte materijalističkog svijeta, to, onda, znači da duša ima svoj poseban jezik. Možda se taj jezik, kojim se odlikuje duša, manifestuje kroz neko specifično oslovljavanje, kroz obraćanje posebno njoj, u jednom vidu govora specifičnom njenoj osobitosti, da bi se bilježio u odgovarajućem vremenu, na posebnim kasetofonima, zatim se čuvao na posebnim kasetama, uz korištenje nekog posebnoga jezika.

Prema istaknutome, duše su pozvane na mjesto sklapanja sporazuma radi razgovora s Plemenitim Gospodarom. Nesputane skučenošću tjelesnog okruženja, duše su sve sasvim jasno vidjele i u sklopu sporazuma rekle: “Jesi, mi svjedočimo”. Međutim, budući da pitanje intuicije, u naše vrijeme, mnogi ne istražuju na osnovama “knjige duha”, oni nisu ni nadošli na taj sporazum, niti su mogli na njega nadoći. Nisu zbog toga što nemaju uvide, ne istražuju i ne razmatraju taj svijet. Oni nisu sposobni sebi pronaći utočište u tome spiritističkom svijetu. Zapravo to je „Nečujna knjiga“, koju je Kant želio slušati kada je bacio sve knjige napisane u pravcu spoznaje Stvoritelja i Bergson- kada je okrenuo luđa cijelom svemiru. Duša se treba čuti, treba slušati njene inspiracije, osnovati labaratorije koje će razumjeti jezik savjesti, i treba raditi na tome da se primijeti lice istine na indeksu ucrtanom u savjesti.

Sama po sebi, ta Knjiga je pouzdan svjedok koji ne zataškava važnu istinu, a to su zavjet i sporazum. Objašnjavanje onima koji su za taj jezik uskraćeni nije nimalo jednostavno. Ako su umovi lišeni predrasuda i štetnih povodljivosti, čovjek će osjetiti ono što duša sama izgovara, a to je: “Jesi, ja svjedočim”. Uistinu je to svrha promišljanja mikro- i makrokosmosa i istraživanja u njima, da bi se razum izbavio iz zablude. To samoj misli daje slobodu s kojom ona nastoji čitati precizna upisivanja u duši, unošena pod lupom slobodnog promišljanja. Ima dosta onih koji su se ovim putem navikli gledati u dubine srca. Bilješke koje mogu zahvatiti svojim unutrašnjim viđenjem i unutrašnjim osjećajima ne mogu naći ni u kakvoj drugoj knjizi. Pod tom lupom se simboli i znakovi nebeskih Knjiga mogu vidjeti u njihovim posebnim bojama. Duše koje ne mogu vidjeti taj horizont, koje i dalje ostaju zatvorene u svoj okvir jer ga ne mogu prekoračiti, nikad ništa od toga neće moći razumjeti.

Sada se pozabavimo malo drugom stranom enigme, a to je odgovor na pitanje: Kad je čovjek pitan. U vezi s tim, neophodno je na početku naglasiti da mi nigdje u tekstu Kur’ana nismo našli jasan dokaz o tome. Međutim, možemo ponešto o tome izvesti iz riječi komentatora Kur’ana.

Da li se obavezivanje i prihvatanje dogodilo prilikom oplodnje, ili onda kad je plod dobijao ljudski oblik, ili u vrijeme kad je dijete dostizalo stepen zrelosti? Uz svaku od istaknutih pretpostavki postoji način da se brani i odbrani, ali je teško bilo kojoj od njih, s bilo kakvim obrazloženjem, dati prednost pred drugima.

Kao što se taj sporazum ispunio u svijetu duša, on se može dogoditi i tokom povezanosti duše s bilo kojim drugim svijetom. Kao što je moguće da se dešava u bilo kojoj fazi razvoja ploda u maternici, isto tako se može dogoditi u bilo kojoj razvojnoj fazi do dostizanja stupnja razboritosti.

Uzvišeni Allah, koji jučer, danas i sutra oslovljava zajedno, koji sluša i zna jučer jednako kao i danas, možda zavjet uzima i u svakoj navedenoj fazi. Mi slušamo nekakav glas sličan tome, koji izvire iz dubina naših duša i srce oslovljava da posvjedoči sporazum.

Kao što stomak svojim posebnim jezikom izražava glad, a tijelo posebnim riječima izražava bol, tako duša, koristeći svoj poseban jezik, satkan iz posebnog nazivlja, također, razmatra razgovore i sporazume izražavajući, uz jecaje, svoje patnje i nevolje. Uznemirena je ako nije ispunila sve što joj je sporazumom naloženo. Pred talasima vremena koji se susljeđuju pokazuje postiđenost i potištenost, poput djeteta koje se osjeća zadovoljno dok plačući na sebe privlači pažnju, a prepusti se malodušju i beznađu kad ne uspije izraziti ono što ga muči.

Duša je čisto ogledalo za najveće istine, veoma bogata biblioteka, poseban protokol, veličanstven spomenar, uređen prema stvarnim saznajnim sposobnostima duše.

[1] El-ʻAdžluni, Kašfu l-hafa’, II, 343.

Tweet

Whatsapp