Kadā’ (Allahova odredba) i kader (Allahovo određenje) sa stanovišta Božanskog znanja

Kadā’ (Allahova odredba) i kader (Allahovo određenje) sa stanovišta Božanskog znanja

Ne možemo odoljeti želji da ovu temu započnemo s često isticanim hadisom, koji glasi: “Niko od vas, zapravo ni bilo ko drugi, nije rođen a da mu Allah nije upisao mjesto u Džennetu ili Džehennemu”.[1] To znači da položaj čovjeka u Džennetu i Džehennemu Uzvišeni Allah zna prije nego što čovjek bude stvoren. Razmotrimo malo pažljivije kadā’ i kader sa stanovišta Iskonskog Znanja. 

Uzvišeni Allah sve dobro zna, sve procjenjuje i sve određuje u skladu sa Svojim znanjem. Ima pitanja u sklopu kojih nam od Sebe daje, dosuđuje Svoju presudu i sud, a obavezuje nas samim Kurʼanom. Međutim, mnoga pitanja ljudska duša nerado prihvata jer su joj neomiljena. Ali, Uzvišeni Allah, Koji sve jako dobro zna, ništa u vezi s nama ne sudi i ne dosuđuje a da u tome nema mudrosti, koristi i dobra za nas. U sklopu Njegovih procjenjivanja i određivanja prateće koristi i dobra se uzimaju u obzir. Mi ih, uglavnom, nismo svjesni, zato što ih ne znamo. Allah ih zna, jer Njegovo znanje o nečemu i pridruživanje Njegove mudrosti tome, jedno od drugoga se – znanje i mudrost – ne odvajaju. Mudrosti i dobra uvijek idu s Njegovim znanjem, s tim što On nije prinuđen raditi u skladu s mudrostima i dobrima, ali, kao što Njegovo znanje obuhvata sve, tako i Njegova mudrost, također, obuhvata sve. On zna sve, Svojom mudrošću obuhvata sve, a ta Njegova svojstva su neodvojiva jedno od drugog.

U svemu kod Allaha ima mudrosti, jer Allah dž.š. nista bespotrebno ne čini. Mudrost je uvijek u službi Njegovog znanja. Gdje god se ogleda znanje a pokazuju se snaga i volja, tu se pojavljuje i mudrost, blista svojim sjajem, samo što mi svoje obaveze, u većini slučajeva, vidimo kao nama zamorne, zbog toga što ne razumijemo te mudrosti i dobra. Mi ne znamo za ljepotu obaveza sa stanovišta ishoda, pogotovo kad je dobar za druge, kako bi se reklo rječnikom islamskog prava. Ako čovjek, s te strane, odnosno, sa stanovišta ishoda, obrati pažnju postojećim stvarima, naći će u njima mnoge mudrosti i dobra. Kad se radi o lošim djelima i zlim pojavama, one su povezane s našom vlastitom stečevinom. Ajet koji slijedi to pitanje sasvim dobro objašnjava:

كُتِبَ عَلَيْكُمُ الْقِتَالُ وَهُوَ كُرْهٌ لَّكُمْ وَعَسَى أَن تَكْرَهُواْ شَيْئًا وَهُوَ خَيْرٌ لَّكُمْ وَعَسَى أَن تُحِبُّواْ شَيْئًا وَهُوَ شَرٌّ لَّكُمْ وَاللّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لاَ تَعْلَمُونَ
Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate (El-Bekare, 216).

Dakle, mnoge stvari u sebi sadrže dobra, koristi i dobrobiti, uprkos tome što su po vanjštini ružne i odbojne. Uzimanje abdesta pri studeni, savladavanje velikih razdaljina da bi se stiglo u džamiju radi klanjanja u džematu, čekanje namaza nakon klanjanja prethodnog namaza, kao i slične pojave, zamorne su stvari ljudima i njihovoj duši. Međutim, ispod te teškoće i napora sve su samo koraci približavanja Džennetu i postupnog opskrbljivanja Allahovom milošću. Postoje i stvari koje gode duši, koje ona želi, koje čovjeka vode u svijet užitaka, a iza njih stoji pad u džehennemsku provaliju i postepeno udaljavanje od milosti Uzvišenog Allaha.

Omer ibn el-Hattab, r.a., je ispravno razumijevao ovo pitanje kad je rekao: “Ne brinem ni zbog kojeg stanja u kojem se nađem zato što nešto volim ili nešto ne volim, jer ja ne znam šta ima dobro u onome što volim ili što ne volim”.[2] Temelj svemu je prihvatanje onoga što Uzvišeni Allah nalaže, a klonjenje provjeravanja mudrosti u tome. Dakako, mi moramo težiti dobru i vođenju dobrim naumom, a ne trebamo se povinjavati vanjštini i onome što je zabranjeno. Trebamo se sasvim pokoravati naredbama Uzvišenoga.

Najbolji primjer takve pojave je sklapanje mira na Hudejbiji, jer je u njemu bilo stavki i okolnosti koje se ljudima nisu dopadale, ako se posmatraju sa stanovišta materije i izvanjskog izgleda. Međutim, ako se sve skupa uzme sa stanovišta nevidljivog svijeta i suštinskih dimenzija, to je “skora pobjeda”, kako je opisano u Kurʼanu.

Uistinu, izvanjska obilježja mira na Hudejbiji su srcu nemila, jer se činilo da se u njemu susteklo sve što se bilo urotilo protiv islama. Međutim, čestiti ashabi su bili spremni na žrtvovanje svega što je dragocjeno i vrijedno, kao da nemaju ni najmanje pravo, ni tada kad su im osjećanja bila uzburkana čežnjom da obave tavaf oko časne Kabe.

Ti plemeniti ljudi su dvije godine, kao na vatri, čekali tu priliku, a sada između njih i onog što žele stoje neprijatelji. Zato im je bio jako težak povratak s mjesta neznatno udaljenog od Kabe. Dakle, dušama pripremljenim za tavaf nije nimalo jednostavno bilo pridržavanje stavki mira, pogotovo nakon što su vidjeli dolazak Ebu Džendela, vezanog u lance, koji je tražio zaštitu kod Poslanika, s.a.v.s. Nema sumnje da je taj prizor bio veoma mučan u očima čestitih ashaba, sa smislom da je, sve što se na prvi pogled vidi iz mira na Hudejbiji, okrenuto protiv želja vjernika. Međutim, uprkos negodovanju koje je u dušama vjernika bilo dostiglo vrhunac, čestiti Poslanik, s.a.v.s., je svoj mir sačuvao uvjeren u ishod koji će, nesumnjivo, potvrditi dobrom. To je bio smisao njegovog vedrog smiješka koji mu se nazirao iz prividno zabrinutog pogleda. Dosezanje dimenzija tog pitanja je, uistinu, bilo veoma teško, dotle da je Omer ibn al-Hattab, r.a., koji nije bio dokučio tajnu samog pitanja, nakon što je shvatio šta ona sadrži u sebi, tražio oprost od Allaha i tokom cijelog života davao milostinju na ime iskupa za ono što je bio ispoljio prilikom sklapanja mira na Hudejbiji. Nakon objavljivanja plemenitog ajeta, čvor se počeo razvezivati, nejasnoće pred čestitim ashabima razjašnjavati i nestajati sa svim dimenzijama pitanja, vidljivim i nevidljivim.

Naravno, Hudejbija je bila pobjeda, jer su Kurejšije dovedene u poziciju partnera u sporazumu s muslimanima. To je bilo zvanično priznavanje postojanja muslimana. Muslimani su, sa svoje strane, obavili umru slijedeće godine, a to znači da Kaba više ne pripada samo Mekkelijama. To je u drugim plemenima oživjelo slobodarski duh. Budući da je odlučeno da strane iz sporazuma međusobno ne ratuju tokom narednih 10 godina, Mir na Hudejbiji je muslimanima pružao izvanrednu priliku da šire svoje pozivanje. Nakon što im je dostavljana Uputa tokom toga dugog perioda, plemena su, jedno za drugim, ulazila u islam. Tako je Hudejbija, uistinu, bila jasna pobjeda.[3]

Drugi primjer uzimamo od Jusufa, a.s., da bismo sagledali duhovnu stranu nekih događanja i objasnili njihove dobre strane.

Da bi postao uglednik Egipta, Jusufu, a.s., je bilo neizbježno da bude, najprije, bačen na dno bunara, zatim prodan kao rob, a nakon toga i bačen u tamnicu. Te sve patnje Jusuf, a.s., je progutao, sva teška iskušenja prevladao uspjehom svojstvenim jednom časnom poslaniku. Nakon događanja koja su obilježavale pripremane nevolje, napor i poniženje, uzdigao se iznad njih mudrošću i vršio svoju ulogu u rješavanju sudbine svoga naroda. Takvu poziciju je Jusuf, a.s., uistinu dostigao.

Čestiti Poslanik, s.a.v.s., se Miʼradžom uzdigao u sličnim teškim uvjetima, okružen sličnim patnjama koje su ga teško morile. Budući da su muslimani bili pod opsadom, sva događanja su bila okrenuta protiv njega. Dvije osobe, koje su bile oslonac Poslaniku, s.a.v.s., neposredno prije toga su umrle. Uz Poslanika, s.a.v.s., više nije fizički bilo čestite Hatidže i Ebu Taliba, povrh ružnog dočeka na koji je Poslanik, s.a.v.s., naišao u Taifu.[4]

Upravo tokom svih tih nevolja, došao mu je plemeniti poziv od Uzvišenog Allaha, da se digne u nebesa. Miʼradžom se uzdizao dok nije došao “do Ka‘b-i Kavsejna, ili nešto niže”. Naravno, stigao je do mjesta kojim se i Džibril, a.s., morao zadovoljiti samo time da ga vidi, kojem se nije mogao približiti ni za dužinu mravljeg pokreta.[5]

Što se tiče Musaa, a.s., njegove patnje su počinjale od samog rođenja, kad je bio stavljen u sanduk i u njemu bačen u rijeku, a Allah ga izbavio i smjestio ga u dvorac faraona, najvećega njegovoga i Allahovog neprijatelja. Nakon toga je, daleko od svog roda, kao tuđinac živio sve dok nije udario jednoga Kopta zbog kojeg je bio suđen.[6] Dakako, odgoj Izraelićana i njihovo uzdizanje do željene razine neizbježno je uključivalo savladavanje ovakvih pripremnih stranica života. Potirući teškoće iz niza događanja koja se redovno pojavljuju kao odbojna, Uzvišeni Allah iz njihovih početaka, ispunjenih teškim nevoljama, stvara čisto dobro.

Sličan je i primjer Mesiha, a.s., za kojeg je opravdano pitati kako se uzdigao na nebo. Bio mu je pripremljen križ, da na njemu bude razapet nakon što je izdržao strašne muke i progonstva. Uzvišeni Allah ga je, baš u taj čas, Svojom milostivom rukom digao u nebo. Kako god je njegovo rođenje bilo jedna nadnaravna pojava, tako je i njegov povratak na nebo[7] bio nadnaravna pojava.

Ista stvar se događa i sa ummetom (zajednicom) Muhammedovim s.a.v.s.. Uzvišeni Allah joj mnogobrojna dobra stvara iz onoga u čemu je kao zajednica ranije trpjela. Olakšanjem i pobjedom je opskrbljuje nakon što je prevladala krupne događaje, koji su naizgled bili odbojni i bolni.

Svako zbivanje, na svom početku i kraju, u Božijem znanju sadrži mnogobrojne tajne, poput navedenih. Uzvišeni Allah je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi, Znalac svega materijalnoga i duhovnog. Kader je naziv koji u sklopu svojih značenja obuhvata tajne Njegovog znanja i njihove naravi. Kader je drugi naziv za stvarnost Levhi’l-mahfuza.

[1] Muslim, Es-Sahih, “El-Kader”, 7.
[2] Ibn el-Mubarek, Kitabu’ z-zuhd, 143.
[3] Ibn Kesir, El-Bidaje ve ’n-nihaje, IV, 188-202.
[4] Ibid., III, 151-166.
[5] Ibid., III, 135-145. U jednoj predaji se kaže: “Džibril je rekao: ʻAllahov Poslaniče, ti idi! Meni ovo mjesto nije dozvoljeno. Kad bih mu se približio i za pokret mrava, izgorio bihʼ” (Tefsiru ’l-Mizan od Et-Tabatabaʼija).
[6] Vidjeti: sura El-Kasas, 1-35.
[7] Vidjeti: sura En-Nisaʼ, 158.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.