Kadā’ i kader sa stanovišta Božijeg upisivanja
Allahovo određivanje onoga što će se u budućnosti dogoditi, planiranje onoga što će se u svoje vrijeme pojaviti jeste upisivanje koje se tiče kadā’ i kader, sa stanovišta Božijeg znanja. Zbivanje upisanih stvari u njihovo vrijeme također je upisivanje. One su povezane planiranjem koje čovjek praktikuje prilikom vršenja svojih djela.
Naravno, sve što se zbiva i odvija, sva događanja iz našeg života, upisuju se jedno za drugim, kao da se danonoćno stavljaju na traku vremena. Mi to nazivamo “dnevnim određivanjem”.
Pored upisivanja (kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite - كِرَامًا كَاتِبِينَ. يَعْلَمُونَ مَا تَفْعَلُونَ) (El-Infitār, 11-12) ,postoji i upisivanje kopiranjem ploča određenja iz “Imami’l-mubina”[1], u “Kitabi’l-mubin”[2]. Prvo upisivanje objašnjava se ajetom:
وَكُلَّ إِنسَانٍ أَلْزَمْنَاهُ طَآئِرَهُ فِي عُنُقِهِ وَنُخْرِجُ لَهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ كِتَابًا يَلْقَاهُ مَنشُورًا
I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati (El-Isra', 13).
To znači da postoji upisivanje u sklopu znanja, bez nekoga izvanjskog postojanja, koje nazivamo Levhi’l-mahfuz, i drugo upisivanje koje obavljaju čestiti meleci, koje ima izvanjsko postojanje, u sklopu kojeg se upisuje sve što čovjek radi. U biti, dva upisivanja su sasvim usaglašena, slovo za slovo, bez i najmanje razlike. Znači, čovjek ne radi ništa a da mu to nije unaprijed određeno, samo što je naša volja uzrok stavljanja (o vrat) knjige koja ima samo idejno postojanje, na način kao da ima izvanjsko postojanje, po tome što se u drugom pisanju u obzir uzima naša volja.
Prilikom Velikog suđenja, čovjeku će se suditi u skladu sa samjeravanjem dviju knjiga. Pokazat će se da je svaka od dvije knjige prototip druge, tako da će čestiti melek reći: “Gospodaru, ja sam pisao tako i tako”. Uzvišeni Gospodar će pokazati drugu knjigu i reći: “Ja sam po Svome znanju upisao to što će uraditi”. Dakle, jedna od dvije knjige je u ruci meleka, a druga u ruci Uzvišenoga Gospodara. Ono što upisuju meleci pisari, koji stvar dalje dižu, čisti su od besposlica i od apsolutno svega što bi unijelo sumnju u njihovo upisivanje, a to je druga strana kadā’ i kadera.
Dakle, Uzvišeni Allah postavlja plan i program svega, daje mu “idejno postojanje”. Zatim, to idejno postojanje snabdijeva “izvanjskim postojanjem”, polaganjem na njega Svoje moći i volje. Zato se sve upisuje, najprije u skladu s idejnim postojanjem. Nakon toga, čovjek svoja djela izvršava u potpunoj saglasnosti s onim kako stoji u toj knjizi, a to je ono što upisuju čestiti meleci.
Nastojat ćemo ovo pitanje objasniti u svjetlu sljedećeg ajeta:
وَلَقَدْ كَتَبْنَا فِي الزَّبُورِ مِن بَعْدِ الذِّكْرِ أَنَّ الأَرْضَ يَرِثُهَا عِبَادِيَ الصَّالِحُونَ
Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti (El-Enbijāʼ, 105).
Riječ zikr (ذكر) uglavnom znači savjet, a ovdje dolazi sa značenjem Tevrat, ili Levhi’l-mahfuz, u još potpunijem smislu. S ovakvim značenjem, plemeniti ajet se može tumačiti i kako slijedi: Nakon što je na Levhi’l-mahfuzu upisao šta je upisao, Uzvišeni Allah je u Knjigu upućenu poslanicima upisao kopije Levhi’l-mahfuza, a to je poruka da “Moji čestiti robovi naslijeđuju Zemlju”, ili “čestiti robovi su pravi i trajni nasljednici na Zemlji”. Što se tiče vladavine drugih na Zemlji, to je privremen izraz, jer trajna vladavina na Zemlji, sa stalnim obnavljanjem, jeste samo vladavina čestitih robova, čestitih zajednica i društava koja se iz njih oblikuju. To je u Levhi’l-mahfuzu iskazano kao načelo, a u Zebur je upisano prenošenjem iz Levhi’l-mahfuza. Naravno, neiskrivljeni Zebur, koji je objavljen Davudu, a.s., sadrži to načelo.
Dakako, ima organizovanja vlasti, na način kako Allah nije zadovoljan, na Istoku i na Zapadu. Faraoni i apsolutisti se pojavljuju na svim stranama, u svakom pojedinom dobu, sada kao i u minulim vremenima. To ne poriče pravilo upisano u Levhi’l-mahfuzu i Zeburu, kao ni ono o čemu govori plemeniti Kurʼan. Ne poriče zato što je spomenuto nasljedstvo trajno nasljedstvo i trajna vlast na nesumnjivo dugotrajno vrijeme. Kad se radi o lošim vladavinama privremenoga karaktera, i one proizlaze iz Božanske mudrosti, a svrha im je buđenje muslimana, opominjanje da krenu u međusobno dogovaranje. To je Božanski zakon koji apsolutno niko ne može izmijeniti.
Ljudi koje krasi dobar odgoj po zahtjevima njihovog vremena, odnosno, oni kojima pripada zamašan udio u tome, jesu oni koji bi trebali vladati Zemljom. Opravdano je napomenuti da se ovdje pod pojmom “dobar odgoj” ne podrazumijeva samo učestali odlazak u džamiju, ili nešto slično, već je to kićenje vjerovjesničkom etikom na svim poprištima života. S takvim odgojem, čovjek shvata smisao stvari i događanja, povezanost čovjeka s drugim bićima. S njom se čuva potpuna ravnoteža između pronicanja u dubine duše i razmišljanja o širinama horizonata. Uopćenije kazano, onaj ko uspijeva shvatiti vječnost, on je taj ko ostvaruje dobro u njegovom pravom smislu.
Taj široki smisao vladavine ne mogu ostvariti oni koji izazivaju strah i pometnju u raznim dijelovima Svijeta, koji čine zločin za zločinom, koji ljude, pogotovo omladinu, zaokupljaju političkim problemima tako što izmišljaju političke parole za javno mnijenje zamamnim riječima, a izostavljaju međusobno savjetovanje. Takvi apsolutno ne mogu uspostaviti vlast u njenom pravom smislu. Kad se, jednog dana, prilikom rađanja sunca islama, probude iz svoga nemara, pa se tom prilikom pokaju, postat će svjesni svog tumaranja kroz guste tmine, priznat će svoje greške.
Naravno, čovjek, koji je stvoren kao plemenit, naći će jednog dana Pravi Put. U protivnom, navedeno načelo bi – Bože sačuvaj – bilo greška, a rečeno je da se načelo ne može izmijeniti budući da se kaže: Ne treba da se mijenja Allahova vjera - لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ (Er-Rum, 30), te zato što kod Uzvišenoga postoji i drugo načelo, a to je:
إِنَّ اللّهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ
Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni (Er-Raʻd, 11).
Uzvišeni Allah ne unižava slavnu zajednicu koja je bila kruna glavama, osim ako zajednica izmijeni svoju unutrašnjost. Ovo pravilo se ogleda jednako u svome pozitivnom i u negativmom smislu. Zato treba čuvati dušu, pronicati u nju, nastojati je shvatiti. Ko se želi okititi epitetom osvajača, neka najprije osvoji tvrđavu duše. Kome za rukom ne pođe osvajanje unutrašnjosti, ne može osvojiti ni nešto izvan.
Oni koji shvataju šta u sebi sadrže bogobojaznost i dobročinstvo u sklopu plemenitog ajeta: Allah je zaista na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone i koji dobra djela čine - إِنَّ اللّهَ مَعَ الَّذِينَ اتَّقَواْ وَّالَّذِينَ هُم مُّحْسِنُونَ (En-Nahl, 128), nalaze se u zajednici Uzvišenog Allaha. Ali, šta znači dobročinstvo? To znači da Allahu budeš pokoran kao da Ga vidiš. Dobročinstvo je unutrašnja svjetlost. Ono je dubina osjećanja, širina doživljavanja. Ono je sticanje dara pronicanja u unutrašnjost, bez zapadanja u ruke egoizma i samoljublja. Ono je započinjanje izvanjskog osvajanja kretanjem iznutra, čuvanje osvojenoga u svim fazama osvajanja. Drugi naziv za njega je dostizanje svekolikog dobra.
Ovaj komentar je nešto duži proizašao zbog želje da istaknemo kako je dato načelo upisano u Levhi’l-mahfuzu i uopće se ne mijenja. U prilog isticanju važnosti ovog pitanja, bez iscrtavanja granica njegove povezanosti s kaderom, navodimo slijedeći plemeniti ajet:
وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنكُمْ وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُم فِي الْأَرْضِ كَمَا اسْتَخْلَفَ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ وَلَيُمَكِّنَنَّ لَهُمْ دِينَهُمُ الَّذِي ارْتَضَى لَهُمْ وَلَيُبَدِّلَنَّهُم مِّن بَعْدِ خَوْفِهِمْ أَمْنًا يَعْبُدُونَنِي لَا يُشْرِكُونَ بِي شَيْئًا وَمَن كَفَرَ بَعْدَ ذَلِكَ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ
Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni u Božanstvenosti pridruživati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici (En-Nūr, 55).
Uzvišeni Allah ovdje daje obećanje onima koji vjeruju i dobra djela čine. To je Allahovo obećanje, a Njegovo obećanje je, bez sumnje, istinito. Nemoguće je da On prekrši obećanje, jer On ga je u stanju ispuniti budući da svime vlada. Nema sumnje da će On ispuniti što obeća onima koje određuje kao nasljednike, a kao nasljednike određuje one koji vjeruju i na Zemlji dobra djela čine. U tom slučaju, tok života će biti u vašim rukama, ekonomski život će se uređivati u vašoj organizaciji. Uređivanje pojedinačnoga i porodičnog odgoja će ući u jedan novi poredak. Naravno, u tom slučaju ćete preokrenuti Svijet. Sve će se završavati s vama i za vas. Oni koji Svijet danas među sobom dijele za okruglim stolovima neće donositi odluke a da ne obrate pažnju na vaše mišljenje i vaše poglede. Geografija će svoje oblike dobijati u skladu s vašim nazorima. Oni će izvlačiti poruke iz vaših pogleda i znakova na licu, a vi ćete biti kakvi ste bili tokom historije. Pitat ćete se prilikom njihovog namještanja ili svrgavanja. Vladari će svoje pouzdanje tražiti na vašim vratima, a vaše riječi će uzimati kao naredbe za sebe. Ono što vi kažete, uistinu će se ispunjavati, a što odbijete, odmah će se odbacivati i otklanjati. Vi ste oni koje će Plemeniti Gospodar tada odrediti kao nasljednike u vlasti.
Ovo nije nestvaran, imaginaran i podstrekavajući govor, jer oni koji su u dobru uspjeli u prošlosti, dostigli su takvu razinu. To je Božije načelo koje se primjenjuje u svakom vremenu i na svakome mjestu. Kad ostvarite dobro u sebi, postići ćete i vidljive rezultate, a oni će, nesumnjivo, biti dosuđeni.
Znači, postoje dva upisivanja:
prvo - ono koje se vrši na Levhi’l-mahfuzu, a sve što se nalazi na Levhi’l-mahfuzu, nastaje s Njegovim znanjem;
drugo - to je upisivanje događanja koja se, jedno za drugim, vraćaju postojanju, odnosno, postoje po izvanjskom postojanju. Što se tiče voljnih djela u njemu, to su ona kojima prethodi promišljanje, po kojem ona pripadaju samoj volji, u skladu s onim kako plemeniti ajet ističe dva pisanja:
إِنَّا نَحْنُ نُحْيِي الْمَوْتَى وَنَكْتُبُ مَا قَدَّمُوا وَآثَارَهُمْ وَكُلَّ شَيْءٍ أحْصَيْنَاهُ فِي إِمَامٍ مُبِينٍ
Mi ćemo, zaista, mrtve oživiti i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to u Knjizi jasno pobrojali (Ja-sīn, 12).
Sva djela koja uradi, svaka milostinja koju čovjek pruži bez izuzetka je sve upisano. To je drugo upisivanje, s tim što se zna da je sve već unaprijed upisano onako kako se jasno vidi iz plemenitog ajeta: Sve smo Mi to u Knjizi jasno pobrojali. Sve je u Levhi’l-mahfuzu upisano tako što apsolutno ništa nije zanemareno, onako kako to ističe plemeniti ajet:
وَمَا مِن دَآبَّةٍ فِي الأَرْضِ وَلاَ طَائِرٍ يَطِيرُ بِجَنَاحَيْهِ إِلاَّ أُمَمٌ أَمْثَالُكُم مَّا فَرَّطْنَا فِي الكِتَابِ مِن شَيْءٍ ثُمَّ إِلَى رَبِّهِمْ يُحْشَرُونَ
Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje krilima svojim lete svjetovi su poput vas – u Knjizi Mi nismo ništa izostavili – i sakupiće se poslije pred Gospodarom svojim (El-Enʻām, 38).
Većina komentatora Kurʼana je riječ knjiga, koja se pojavljuje u plemenitom ajetu, uzimala sa značenjem Levhi’l-mahfuz, s tim što su je neki uzeli sa značenjem Kurʼan. U vezi s drugim upisivanjem, nastao je časni hadis koji govori o voljnim djelima, po kojem ta djela slijede iza prvog upisivanja. Hadis glasi: “Allah je bio i kad ničega drugoga nije bilo. Prijestolje Mu je bilo na vodi. U Knjigu (ذكر) je sve upisao.”[3] Sve se upisuje prema slijedu događanja, a to upisivanje obrazuje drugo lice određenja.
[1] Ime za nevidljivu Knjigu Allahovog znanja i zapovijedi koja se tiče onog što će se dogoditi, (op.prev.)
[2] Ime za nevidljivu Knjigu u kojoj je zapisano ono što je Allah odredio, (op.prev.)
[3] El-Buhari, Es-Sahih, “Bedʼu ’l-halk”, 1.; Et-Tirmizi, Es-Sunen, “Tefsiru sureti ’l-Maʼide”, 3.
- Napravljeno na .