Kadā’ i kader sa stanovišta Božije volje

Kadā’ i kader sa stanovišta Božije volje

Kadā’ i kader sa stanovišta Božije volje mogu biti kako slijedi:

1. Božija volja u plemenitim ajetima

Glagol htjeti (شاء/يشاء/مشيئة) je jedna od riječi koje se često pojavljuju u plemenitom Kurʼanu. Povezanost Božije volje, ili htijenja, s kaderom, pruža kaderu dodatnu dimenziju.

Božija volja je osnov u odvijanju događanja i pojavljivanju stvari. Plemeniti Kurʼan nas na tu činjenicu podsjeća u mnogobrojnim plemenitim ajetima, a mi ćemo navesti samo neke od njih:

a) وَلَا تَقُولَنَّ لِشَيْءٍ إِنِّي فَاعِلٌ ذَلِكَ غَدًا إِلَّا أَن يَشَاء اللَّهُ وَاذْكُر رَّبَّكَ إِذَا نَسِيتَ وَقُلْ عَسَى أَن يَهْدِيَنِ رَبِّي لِأَقْرَبَ مِنْ هَذَا رَشَدًا I nikako za bilo šta ne reci: “Uradiću to, sigurno, sutra! – ne dodavši: “Ako Bog da!”. A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga (El-Kehf, 23-24), što znači da, kad odlučiš da nešto uradiš, trebaš računati s Allahovom voljom kao osnovom za to, djelovanje dovesti u vezu s voljom Uzvišenog Allaha. Uistinu, ti ne možeš učiniti ništa što Uzvišeni Allah ne želi. Čovjek je dužan da to iz vida nipošto ne gubi kad se odlučuje za započinjanje bilo kakvoga posla.

Povodom ovog plemenitog ajeta, čestiti Poslanik, s.a.v.s., nas poučava slijedećem hadisu. Od Ebu Hurejrea, r.a., se prenosi da je kazivao: “Sulejman, a.s., sin Davudov, a.s., je kazivao: ʻObići ću ove noći stotinu žena, da svaka rodi mladića koji će se boriti na Allahovome Putu.ʼ Melek mu je na to rekao: ʻReci: Ako Bog daʼ. On to nije izgovorio, zaboravio je. Obišao je žene, a samo jedna je zatrudnila, ali i ta je pobacila. Poslanik, s.a.v.s., je u vezi s tim rekao: ʻDa je rekao: Ako Bog da, potreba koju je istaknuo ne bi mu ostala neispunjena.ʼ”[1]

Čovjek treba nepokolebljivo vjerovati da niko nije u stanju uraditi ništa što ne želi Uzvišeni Allah. Čovjek koji se izvještio u pronicanju u duhovni svijet, koji je sposoban osluškivati svoj unutrašnji svijet, vjeruje u tu istinu. Dužan je u to vjerovati zbog toga što ga ništa protivno tome ne može ni za dlaku povesti ka besmrtnosti.

Kad posmatramo stvari i zbivanja, zajedno s našom povezanošću s njima, sasvim jasno vidimo da mi ne možemo ni slamčicu ponijeti ako to Uzvišeni Allah ne želi. Naprotiv, događa nam se ponekada da, nakon što obavimo sve pripremne radnje, nakon što razmislimo o problemu i osmotrimo ga sa svih strana, nakon što sve prema tome isplaniramo pa povjerujemo da smo ispunili sve uvjete, najednom vidimo da se sve naglavačke okrenulo, kako nam nije moglo ni pasti na pamet. To znači da, kad bi bile u obzir uzete sve pretpostavke, Božija volja ne bi od njih ništa zavisila, odnosno, ako Uzvišeni Allah ne želi da se nešto ostvari onako kako mi želimo, neće se, zacijelo, tako ostvariti taman kad bi bili ispunjeni svi vidljivi uvjeti. Tako naši planovi odlaze u vjetar. Tome nas poučava plemeniti ajet:

وَمَا تَشَاؤُونَ إِلَّا أَن يَشَاء اللَّهُ
A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće (El-Insan, 30).

Dakle, Njegova volja se ispunjava taman da ste vi sve od sebe dali i do kraja željeli. Sve s vaše strane ne znači ništa ako to ne želi Uzvišeni Allah. Sve u nepovrat odlazi, jer Božija volja ništa o tome ne ovisi. Međutim, vrlo često nam se Uzvišeni smiluje i prihvata razloge – tako se odvija Božiji običaj – i volja čovjeka u vidu dove. Tako se Božija volja dovodi u vezu sa svim stvarima i svim dijelovima zbivanja. Tako se s njima sasvim stapa.

Božija volja se pokazuje u svim aspektima života, na svakoj stranici ljudskog življenja, onako kako to izražava slijedeći plemeniti ajet:

b) تِلْكَ الرُّسُلُ فَضَّلْنَا بَعْضَهُمْ عَلَى بَعْضٍ مِّنْهُم مَّن كَلَّمَ اللّهُ وَرَفَعَ بَعْضَهُمْ دَرَجَاتٍ وَآتَيْنَا عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ الْبَيِّنَاتِ وَأَيَّدْنَاهُ بِرُوحِ الْقُدُسِ وَلَوْ شَاء اللّهُ مَا اقْتَتَلَ الَّذِينَ مِن بَعْدِهِم مِّن بَعْدِ مَا جَاءتْهُمُ الْبَيِّنَاتُ وَلَكِنِ اخْتَلَفُواْ فَمِنْهُم مَّنْ آمَنَ وَمِنْهُم مَّن كَفَرَ وَلَوْ شَاء اللّهُ مَا اقْتَتَلُواْ وَلَكِنَّ اللّهَ يَفْعَلُ مَا يُرِيدُ. Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge. S nekima od njih je Allah govorio, a neke je za više stepeni uzdigao. A Isau, sinu Merjeminu, jasne smo dokaze dali i Džibrilom ga podržali. Da je Allah htio, ne bi se oni međusobno poslije njih ubijali, kada su im jasni dokazi već došli, ali oni su se razišli; neki od njih su vjerovali, a neki su poricali. A da je Allah htio, oni se ne bi međusobno ubijali. Ali Allah radi ono što On želi (El-Bekare, 253).

Dakle, da nije Božijeg htijenja, vi ne biste mogli, ni u kojem slučaju, ništa učiniti. Da Allah hoće, vi se ne biste međusobno borili. Međutim, budući da se vi međusobno borite, vaše pozitivno ili negativno djelovanje je u cijelosti povezano sa htijenjem Uzvišenog Allaha. Ono što Allah hoće, to i bude, On nikoga ne pita za ono što je bilo i što će biti. Slijedeći časni hadis je izraz odgovarajućeg načela: “Ono što Allah hoće, to bude, a ono što On neće, to ne bude”.[2] Što Allah htjedne, to bude, a što ne htjedne, odnosno, za šta htjedne da ne bude, to ne bude.

Ovdje ima jedna stvar koja privlači pažnju, a to je povezanost htijenja Uzvišenog s nepostojanjem (عدم). Zato, ono što Allah hoće, to bude, a za ono za šta htjedne da ne bude, to i ne bude. Dakle, Božija volja se tiče i postojanja i nepostojanja. Inače, nije onako kako neki tvrde da, ako je nešto povezano s Božijom voljom, to i bude, a ako nije povezano, ni ne bude. To je pogrešno razumijevanje po tome što uopće ne postoji nepovezanost nečega s Božijom voljom, jer nepostojanje je, kao i postojanje, u ruci htijenja Uzvišenog Allaha.

Kad bi racionalisti (muʼtazila) i indeterministi (kadarijja) prihvatili aluzije spomenutog hadisa i njegova jasna značenja, ne bi zapadali u glib u koji zapadaju, tim prije što čestiti Poslanik, s.a.v.s., te dvije stvari objašnjava “egzistencijom (kavnijja)”.

Volja je nešto odlučujuće i u pogledu vjerovanja i upute. Oni koji na to pitanje gledaju iz tog ugla kažu da je vjerovanje svjetlost koju Uzvišeni Allah unosi u srce onoga koga želi od Svojih robova, nakon što on iskoristi svoj izborni dio. To znači da ti težiš i ulažeš trud, a Uzvišeni Allah ga stvara. Naravno, svjetlost ti ne možeš upaliti u sebi, niti je možeš zauvijek odstraniti. Tu svjetlost pali samo Allah, kad hoće, njome ti srce obasja kad želi. Dokaz tome je:

c) وَلَوْ شَاء رَبُّكَ لآمَنَ مَن فِي الأَرْضِ كُلُّهُمْ جَمِيعًا أَفَأَنتَ تُكْرِهُ النَّاسَ حَتَّى يَكُونُواْ مُؤْمِنِينَ. Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti nagoniš ljude da budu vjernici (Jūnus, 99), tj., da hoće Onaj ko te podiže i usavršava te, a to je Onaj ko svime vlada, uputio bi sve ljude. Ima i drugih ajeta o istom pitanju:

d) وَإِنْ كَانَ كَبُرَ عَلَيْكَ إِعْرَاضُهُمْ فَإِنِ اسْتَطَعْتَ أَنْ تَبْتَغِيَ نَفَقًا فِي الْأَرْضِ أَوْ سُلَّمًا فِي السَّمَاءِ فَتَأْتِيَهُمْ بِآيَةٍ وَلَوْ شَاَْ اللَّهُ لَجَمَعَهُمْ عَلَى الْهُدَى فَلَا تَكُونَنَّ مِنَ الْجَاهِلِينَ. Ako je tebi teško to što oni glave okreću, onda, ako možeš, potraži kakav otvor u Zemlji ili kakve ljestve na nebo, pa im donesi jedno čudo! Da Allah hoće, On bi ih sve na pravom putu sakupio; zato nikako ne budi od onih koji to ne znaju (El-Enʻam, 35).

Ovo Božije upozorenje osobi Poslanika, s.a.v.s., jeste upozorenje za sva skretanja koja se tiču pitanja kadera. Naravno, da je tvoj Gospodar htio, sve bi ih uputio; svi ljudi bi činili sedždu. Svi ljudi bi imali prosvijetljenu dušu, bili bi usrećeni pobožnošću. Bili bi počašćeni vjerovanjem i islamom. Međutim, Allahova volja je htjela nešto drugo. Nije bila povezana s takvim načinom upute i nije se tako dogodilo.

e) وَأَنزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ مُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ الْكِتَابِ وَمُهَيْمِنًا عَلَيْهِ فَاحْكُم بَيْنَهُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ وَلاَ تَتَّبِعْ أَهْوَاءهُمْ عَمَّا جَاءكَ مِنَ الْحَقِّ لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا وَلَوْ شَاء اللّهُ لَجَعَلَكُمْ أُمَّةً وَاحِدَةً وَلَكِن لِّيَبْلُوَكُمْ فِي مَآ آتَاكُم فَاسْتَبِقُوا الخَيْرَاتِ إِلَى الله مَرْجِعُكُمْ جَمِيعًا فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ فِيهِ تَخْتَلِفُونَ. A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, on bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti (El-Ma'ide, 48).

Naravno, da je naš Gospodar htio, učinio bi da svi ljudi budu jedna zajednica. Međutim, Božija volja je odlučila da budu brojne različite zajednice. Zajednice se pojavljuju tako što se jedna od druge raspoznaju da bi bile iskušavane i ispitivane.

Kad se radi o vladavinama koje se praktikuju u državama i o vladarima koji se smjenjuju u tim državama, i to biva samo Allahovom voljom. Plemeniti ajet koji to objašnjava, jeste:

f) إِن يَمْسَسْكُمْ قَرْحٌ فَقَدْ مَسَّ الْقَوْمَ قَرْحٌ مِّثْلُهُ وَتِلْكَ الأيَّامُ نُدَاوِلُهَا بَيْنَ النَّاسِ وَلِيَعْلَمَ اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ وَيَتَّخِذَ مِنكُمْ شُهَدَاء وَاللّهُ لاَ يُحِبُّ الظَّالِمِينَ. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike (Āli ʻImran, 140).

Plemeniti ajet govori o Božijoj volji iako se ona otvoreno ne spominje. Iz riječi: A u ovim danima Mi dajemo, jasno se vidi da smjenjivanje prilika kod ljudi, njihovog položaja i stanja, biva po Božijoj naredbi, da je u ruci Uzvišenoga. Dani se u Njegovoj ruci smjenjuju jednostavno i naizmjenično. Međutim, kad mi sve to navodimo, znači li to negiranje ljudske volje? Odgovor je da ne znači, samo što ovdje nije mjesto da se o tome govori, budući da se u ovom dijelu rada navode ajeti koji se tiču Božijeg htijenja, a pored njih ima i drugih ajeta.

g) إِن يَشَأْ يُذْهِبْكُمْ أَيُّهَا النَّاسُ وَيَأْتِ بِآخَرِينَ وَكَانَ اللّهُ عَلَى ذَلِكَ قَدِيرًا. Ako On hoće, vas će ukloniti, o, ljudi!, a druge dovesti; On je kadar da to učini (En-Nisa', 133).

Dakako, Uzvišeni Allah je kadar ukloniti vas i dovesti druge ljude umjesto vas, kao što je uklonio čestite ashabe, Umejeviće, Abasoviće, zatim Seldžuke, a doveo Osmanlije, koje je, također, uklonio. Veliki zalog, sveto naslijeđe, sada čeka nove pouzdane ljude. Koja skupina sada ima snažnu, za to ispruženu ruku? Koliki udio je razuma i pronicljivosti na tom poprištu? Koliko je onih koji mogu pokušati načiniti preokret bez pada i razaranja? Božiji zakon, koji se ne mijenja, jeste okvir njihovog čuvanja potrebnih uvjeta – razloga – koje je postavila Božija volja, jer to da ih čuvaju je važna strana trajanja i opstanka, nošenja plašta vjere i njenog štićenja. Možemo navesti mnogobrojne primjere iz historije o usponu i padu zajednica, samo što to ovdje ne želimo razmatrati, da ne bismo prešli granice pitanja o kojem govorimo.

Dakako, najteža stvar na svijetu je očuvanje vjere, jer vjera je ono što određuje svrhu i rezultate života. Ona je i postavljanje najboljih osnova i najpravičnijih mjerila u međuljudskim odnosima. Štićenje tih odnosa je garancija najljepšeg i najpotpunijeg života ljudi, ne samo njihovog opstanka. Dotle, tjeranje ljudi na udaljavanje od svoje stvarne i urođene naravi, udaljavanje od svoje vlastite osobnosti i utapanje u tuđe organizacije i kulture čini ih uskraćenim za vlastitu energiju, što ih tjera da kucaju na vrata drugih. Treba znati da je vjera izvor svih vrijednosti i dobara.

Koliko god da se čovjek udalji od vjere, uvijek u sebi osjeća prazninu koju ona za sobom ostavlja. Koja god se zajednica udalji od vjere i okrene se od nje, sruši se njena idejna i materijalna građevina, “vrh joj padne na dno”. Nevjernička država možda i može imati snažnu ekonomiju, ali se ne mogu naći zajednice koje su se okrenule od vjere da imaju takvu ekonomiju – to je zato što su iznevjerile zbir pretpostavki koje je Božija volja postavila kao primaran uvjet njihovog života. Slijedeći ajet objašnjava taj moment:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ مَن يَرْتَدَّ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِي اللّهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى الْكَافِرِينَ يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ وَلاَ يَخَافُونَ لَوْمَةَ لآئِمٍ ذَلِكَ فَضْلُ اللّهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَاء وَاللّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ
O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, - pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti (neke) ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu Putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji on daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve (El-Ma'ide, 54).

Riječ otpasti u ovom slučaju znači odmetnuti se od vjere.

Pojedinac ili društvo koji dostignu određenu razinu vjerskog života pa postanu neodvojivi dio pozivanja (دعوة) ka Allahu, kad se nađu pred ovim plemenitim ajetom, doživljavaju ga kao da on prijeti vraćanjem u ranije stanje, odnosno, u stanje prije vjerovanja, jer etape kroz koje prolazi pojedinac ili društvo jesu Božija milost. Ako pojedinac ili društvo ispuste uzdu ustrajnosti u poslu, i ne uspiju stabilnost očuvati bez idejnog nazadovanja, Uzvišeni Allah će od njih oduzeti to pozivanje i predati ga nekome drugom pojedincu ili drugom društvu.

Tako će i država, ako kao smisao života izabere vjeru, zagovarati ovo načelo. Cijela zajednica će se pridržavati ovoga plemenitog ajeta, jer će prijetnja biti upućena svim članovima, jer zajednica koju Allah uzdigne zbog uzimanja vjere kao smisla života, ako ostavi ono zbog čega ju je Allah uzdigao, nesumnjivo pada naglavačke, a Allah uzdiže neku drugu zajednicu.

Riječi (neke) ljude podrazumijevaju neodređenost, sa smislom bilo koje ljude, a ne konkretnu skupinu. To mogu biti sasvim nepoznati ljudi, kakvi nikom na um ne padaju zbog nečega posebnog, niti se zna kad će se pojaviti, ili u kakvim uvjetima će doći, a opet je njihov opis konkretan. Dakle, po tome se brojne skupine međusobno natječu, da bi bile ti (neki) ljudi koje Allah hvali. Kao što se porukama plemenitog ajeta ne tipuje ni na koju konkretnu zajednicu, nijedna zajednica nije ni isključena iz okvira njegovih podrazumijevanja.

Karakteristike tih ljudi su:

Prva se ogleda u riječima koje On voli, kroz koje Uzvišeni u srca ljudi unosi dragost. “Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Kad Allah zavoli nekog čovjeka, On pozove Džibrila i rekne mu: ʻAllah je zavolio toga i toga pa zavoli ga i tiʼ. Džibril ga tad zavoli i onda se obrati stanovnicima Neba i obavijesti ih da je Allah zavolio toga čovjeka i da ga i oni trebaju zavoljeti. Kad ga stanovnici Neba zavole, bude lijepo prihvaćen i na Zemlji’.”[3] Pri tome svi obrate pažnju na ono što im sugeriraju njihove oči i potpadaju pod utjecaj njihovih. Štaviše, sve što oni predlože bude prihvaćeno kao naredba, a šta god narede, odmah se izvršava i utiskuje u srca i svijesti.

Druga se ogleda u riječima koji Njega vole. Nema sumnje da je mjera s kojom Allah njih voli recipročna njihovoj ljubavi prema Allahu. Ko voli Allaha, s bilo kolikom mjerom, kod Allaha je omiljen s istom recipročnom mjerom. Dakle, oni su Allahovi miljenici.

Treća se ogleda u riječima prema vjernicima ponizne. To znači da oni sve vjernike vide iznad sebe i ne oklijevaju da svoje glave stave pod noge vjernika. S mjerom u kojoj su oni skromni i ponizni Allahu, njih Allah uzdiže.

Četvrta se ogleda u riječima: a prema nevjernicima ponosite. Nevjernicima se ne pokoravaju niti se pred njima saginju, već su uvijek u borbi protiv njih. U mjeri s kojom su ponizni vjernicima, oni su gordi prema nevjernicima.

Peta se ogleda u riječima: oni će se na Allahovu putu boriti, a borit će se u svako vrijeme i na svakome mjestu, u skladu s uvjetima u vremenu i mjestu. Glagolska rečenica ukazuje na zanavljanje, odnosno, ukazuje na njihovo pronicljivo i hrabro kretanje.

Šesta se ogleda u riječima: i neće se ničijeg prijekora bojati. To znači da se neće bojati nikoga osim Allaha. Neće brinuti niti obraćati pažnju riječima nikoga drugog. Tako će razmišljati samo o Allahovoj zapovijesti i Njegovom zadovoljstvu.

To su svojstva kojima se opisuje uzorna zajednica. Ko se bude okitio njima, Allah će mu dati sveti zalog. To je Božije načelo koje se ne mijenja i nikad se neće promijeniti!

Ako se Arapi po ovim svojstvima mogu opisati, oni su ti koji će ponijeti zalog. Ako se po njima opisuju Turci, njima će se dati taj zalog. To isto vrijedi za Kurde, Bošnjake, Albance. Koji god narod se okiti navedenim svojstvima, ima i pravo na taj zalog.

Postoji i drugi ajet koji sadrži obuhvatna pravila i opće osnove:

h) قُلِ اللَّهُمَّ مَالِكَ الْمُلْكِ تُؤْتِي الْمُلْكَ مَن تَشَاء وَتَنزِعُ الْمُلْكَ مِمَّن تَشَاء وَتُعِزُّ مَن تَشَاءُ وَتُذِلُّ مَن تَشَاء بِيَدِكَ الْخَيْرُ إِنَّكَ عَلَىَ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ. Reci: “O, Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro. Ti, uistinu, sve možeš (Ali ʻImrān, 26).

Naravno, zajednica koju nema ko dostojno predstavljati osuđena je na rasulo. Ako vladari ne povezuju srca pripadnika s pravim vladarom, a to je Uzvišeni Allah, zajednica će se teško uspraviti na noge. Ako se i uspravi, na nogama se neće dugo održati.

Ovdje se čini da se unižavanje ogleda kroz nepokazivanje volje, na jednoj strani, a da trajnost počiva na volji, na drugoj strani. Volja koja se pokazuje i ističe bit će znak i obilježje vladavine u zajednici, a njeno štićenje će se ostvariti traženjem oslonca kod Uzvišenog Allaha u svakom poslu. Tako je razumijevanje te ravnoteže povezano s potpunim shvatanjem određenja i “djelimične” volje, a pogotovo Božijeg htijenja, koje smo nazvali “trećom dimenzijom određenja”.

U navedenom plemenitom ajetu smo primijetili i iz njega shvatili da Božija volja obuhvata cjelokupan život, opća načela i pojedinosti. Njegovo htijenje obuhvata apsolutno sve. Čak je i nepostojanje, u izvjesnom smislu, izraz manifestovanja Njegove volje. Uzvišeni Allah radi ono što želi (فَعَّالٌ لِّمَا يُرِيدُ) (Hūd, 107.; El-Burūdž, 16). Ništa se ne može dogoditi bez volje Uzvišenog Allaha.

Treba znati da se Njegova volja očituje kao milost, a i kao kazna, sve u svoje vrijeme. To nam objašnjavaju slijedeći plemeniti ajeti:

رَّبُّكُمْ أَعْلَمُ بِكُمْ إِن يَشَأْ يَرْحَمْكُمْ أَوْ إِن يَشَأْ يُعَذِّبْكُمْ وَمَا أَرْسَلْنَاكَ عَلَيْهِمْ وَكِيلاً
“Gospodar vaš dobro vas poznaje: ako hoće, On će vam se smilovati ili će vas, ako hoće, na muke staviti.” – A Mi tebi nismo dali vlast nad njima (El-Isrā’, 54).

وَلَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ وَنَعْلَمُ مَا تُوَسْوِسُ بِهِ نَفْسُهُ وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنْ حَبْلِ الْوَرِيدِ
Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice (Kāf, 16).

لِّلَّهِ ما فِي السَّمَاواتِ وَمَا فِي الأَرْضِ وَإِن تُبْدُواْ مَا فِي أَنفُسِكُمْ أَوْ تُخْفُوهُ يُحَاسِبْكُم بِهِ اللّهُ فَيَغْفِرُ لِمَن يَشَاء وَيُعَذِّبُ مَن يَشَاء وَاللّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ
Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili Allah će vas to pitati; oprostiće onom kome On hoće, a kazniće onoga koga On hoće – Allah je kadar sve (El-Bekare, 284).

Naravno, vjerovjesnici stalno naglašavaju Božiju volju. To naglašavanje Kur’an potvrđuje riječima:

i) قُل لاَّ أَمْلِكُ لِنَفْسِي نَفْعًا وَلاَ ضَرًّا إِلاَّ مَا شَاء اللّهُ وَلَوْ كُنتُ أَعْلَمُ الْغَيْبَ لاَسْتَكْثَرْتُ مِنَ الْخَيْرِ وَمَا مَسَّنِيَ السُّوءُ إِنْ أَنَا إِلاَّ نَذِيرٌ وَبَشِيرٌ لِّقَوْمٍ يُؤْمِنُونَ. Reci: “Ja ne mogu ni sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne stekao bih mnogo dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju” (El-Aʻrāf, 188). To znači da je Božija volja osnov svega, dotle da ja ne mogu ni sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti, a kako drugima mogu koristiti, ako to ne želi Allah.

Čestiti Poslanik, s.a.v.s., se u potpunosti prepuštao Božijoj volji, toliko da je govorio: “Idite Pravim Putem, budite Mu blizu i radujte se. Nikoga u Džennet neće uvesti samo njegovo djelo”. Kad su ga upitali: “Zar ni tebe, Allahov Poslaniče?”, odgovorio je: “Ni mene, osim ako me Allah obaspe Svojim oprostom i milošću”.[4]

To je bilo mjerilo Poslanika, s.a.v.s., u odnosu na Božiju volju, a tako je i nas poučavao. Svaki pojedinac je dužan sebe i svoja djela samjeravati s ovim mjerilom.

Naravno, ako je Poslanik, s.a.v.s., bio u takvom položaju u odnosu na Božiju volju, šta mogu očekivati drugi? Tim prepuštanjem i takvim shvatanjem, čovjek se uzdiže do krajnjih visina, pogledom obuhvata nebeske horizonte. Onima koji stalno ponavljaju da rade samo dobro, da u Džennet nema ko ući ako oni ne uđu, kao i slične njima, čiji rječnik odaje umišljenost i oholost, mi savjetujemo da se pridržavaju navedenog hadisa i ponašanja čestitog Poslanika, s.a.v.s., koji im, kao veliki vjerovjesnik, treba biti primjer za ugledanje u razumijevanju i prepuštanju Božijoj volji. To pruža poruku da prepuštanje Božijoj volji izbavlja čovjeka iz oholosti i umišljenosti. Dakle, vjernik mora tu volju prihvatiti kao osnov svakome svom djelu, jer Božija volja obuhvata sve što se vidi i što je skriveno. Nema ničega izvan nje.

Nema sumnje da razumijevanje Božije volje u poželjnoj mjeri zahtijeva određenu razinu znanja. Onome ko nije dostigao tu razinu ne samo da je teško ispravno pojmiti Božiju volju, već je to gotovo nemoguće. Nije li, praktično, ovo pitanje jedno od onih koja nisu dovoljno razumjela društva kojima su upućivani vjerovjesnici, pa su se od njih okretali?

Plemeniti Kur’an u stotinama plemenitih ajeta objašnjava “volju” s njenim mnogobrojnim aspektima navodeći primjere iz iskustava vjerovjesnika, a.s., i njihovih zajednica. Pitanje “volje” se u plemenitom Kur'anu pojavljuje s mnogim dimenzijama vjerovanja, promišljanja i nauke.

Nuh, a.s., je jasan primjer koji se tiče tog pitanja. Plemeniti Kur'an spominje one koji su se od Nuha, a.s., okrenuli omalovaživši njegove prijetnje. U plemenitom ajetu se kaže:

j) قَالُواْ يَا نُوحُ قَدْ جَادَلْتَنَا فَأَكْثَرْتَ جِدَالَنَا فَأْتَنِا بِمَا تَعِدُنَا إِن كُنتَ مِنَ الصَّادِقِينَ. “O Nuhu”, – rekoše oni – “ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si se raspravljao. Daj neka se ostvari ono čime nam prijetiš, ako istinu govoriš (Hūd, 32), a Nuh im je ovako odgovorio:

قَالَ إِنَّمَا يَأْتِيكُم بِهِ اللّهُ إِن شَاء وَمَا أَنتُم بِمُعْجِزِينَ. وَلاَ يَنفَعُكُمْ نُصْحِي إِنْ أَرَدتُّ أَنْ أَنصَحَ لَكُمْ إِن كَانَ اللّهُ يُرِيدُ أَن يُغْوِيَكُمْ هُوَ رَبُّكُمْ وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ
“To će vam učiniti samo Allah ako bude htio” – reče on –, “i vi nećete moći umaći. Ako Allah hoće da vas ostavi u zabludi, neće vam savjet moj koristiti, ma kako ja želio da vas savjetujem. On je Gospodar vaš i Njemu ćete se vratiti” (Hūd, 33-34).

Ovako Nuh, a.s., u svome odgovoru, ukazuje na činjenicu da je Božija volja iznad svake druge volje. Kao da Nuh, a.s., želi svom narodu reći: “Nisam ja taj ko vam šalje kaznu. Kad bih ja mogao ikoga kazniti, on se ne bi usudio da mi se suprotstavi, a tajna iskušavanja bi otišla u prazno. Međutim, vi možete koristiti djelimičnu volju koju vam je Gospodar darovao, s kojom ćete to prihvatiti ili odbiti. Međutim, ako vas Allah hoće ostaviti u zabludi, kad se tiče tajne iskušavanja, moje riječi vam neće koristiti taman kad bi bile od skupocjenih dragulja – riječi vjerovjesnika su uistinu dragocjenije od dragulja – jer je Božija volja viša i preča od bilo kojega drugog određivanja i obavezivanja. On je vaš Gospodar, Koji radi šta hoće i kako hoće. Njemu ćete se vratiti taman i ako to ne želite. Ja ne mogu ništa osim da pozivam, upućujem i savjetujem. Ja i vi smo pred tom voljom jednaki.”

Ovaj i slični ajeti objašnjavaju raznovrsne oblike držanja različitih vjerovjesnika, a.s., pred Božijom voljom.

Ibrahim, a.s., također poučava svoj narod pitanju Božije volje, prilikom upućivanja poziva da narod vjeruje u Jednoga Boga:

k) وَحَآجَّهُ قَوْمُهُ قَالَ أَتُحَاجُّونِّي فِي اللّهِ وَقَدْ هَدَانِ وَلاَ أَخَافُ مَا تُشْرِكُونَ بِهِ إِلاَّ أَن يَشَاء رَبِّي شَيْئًا وَسِعَ رَبِّي كُلَّ شَيْءٍ عِلْمًا أَفَلاَ تَتَذَكَّرُونَ. I narod njegov se s njim raspravljao. “Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?” – reče on. “Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pripisujete u Božanstvenosti, biće samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvata sve. Zašto se ne urazumite? (El-Enʻām, 80).

Naš velikan Ibrahim, a.s., kaže: “Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete u Božanstvenosti, samo se brinem u vezi s onim što moj Gospodar hoće. Zapravo, brinem se kako će mi suditi. Inače, kad bi sva bića svijeta navalila na mene nimalo me ne bi uplašila, jer sam uvjeren da ne postoji niko ko mi može išta naškoditi, osim ako to Allah hoće.”

Ova lekcija je lekcija o vjerovanju u Jednoću Božiju, koju izlaže Ibrahim, a.s., jasno govori o Božijoj volji.

l) يَا أَبَتِ افْعَلْ مَا تُؤْمَرُ - “O oče moj”, - reče – “onako kako ti se naređuje postupi” (Es-Sāffāt, 102), odgovor je Ismaila, a.s., na ono što mu je otac predložio. Odmah zatim je dodao: سَتَجِدُنِي إِن شَاء اللَّهُ مِنَ الصَّابِرِينَ - Vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati (Es-Sāffāt, 102), aludirajući na Božiju volju, odnosno, ukazujući na to da je njegova izdržljivost povezana s Božijom voljom, s uvjerenošću da njegove izdržljivosti ne bi bilo bez volje Uzvišenog Allaha.

Musa, a.s., je rekao: قَالَ سَتَجِدُنِي إِن شَاء اللَّهُ صَابِرًا وَلاَ أَعْصِي لَكَ أَمْرًا “Vidjet ćeš da ću strpljiv biti, ako Bog da!” – reče Musa – “i da ti se neću ni u čemu protiviti” (El-Kehf, 69), pružajući odgovor El-Hidru na njegove riječi: قَالَ إِنَّكَ لَن تَسْتَطِيعَ مَعِيَ صَبْرً “Ti sigurno nećeš moći sa mnom da izdržiš” (El-Kehf, 67), koje je El-Hidr izgovorio prilikom zajedničkog putovanja.

Mi ovdje jednostavno uočavamo znatnu sličnost u riječima i tvrdnjama spomenutih vjerovjesnika. Svi polaze od istih osjećanja i istog shvatanja. Svi gotovo iste riječi izgovaraju zbog toga što im je prepuštanje Božijoj volji istovjetno.

lj) Jusuf a.s. kaže: ادْخُلُواْ مِصْرَ إِن شَاء اللّهُ آمِنِينَ -“Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni” (Jūsuf, 99) svojim roditeljima, nakon što ih je pozvao u Egipat ne zaboravljajući pri tome važnost Božije volje.

Ako obratimo pažnju bilo kojem spomenutom vjerovjesniku, a.s., vidjet ćemo da je Božija volja u sklopu vjerovanja kod njih sasvim jasno postavljena. To je rezultat načina na koji ih je Allah tome poučio.

Naravno, Božija volja je sve. Ona je osnov ljudskoj volji. Odbijanje i negiranje te volje nije ništa drugo nego pripisivanje Uzvišenome druga u Božanstvenosti, jer to znači prepuštanje dijela nadležnosti nekom drugom, mimo Uzvišenoga Gospodara.

2. Božija volja u časnim hadisima

a) Ahmed ibn Hanbel od Tufejla ibn Sahberea, Aišinoga, r.a., daidže, prenosi da je usnio kako prolazi pored grupe židova i pita ih: “Ko ste vi?” Odgovorili su mu: “Mi smo židovi”. On im je rekao: “Bili biste pravi samo da ne tvrdite da je Uzejr Allahov sin”. Židovi su mu odgovorili: “I vi biste bili pravi, samo da ne govorite: Kako Allah hoće i kako Muhammed hoće”. Zatim je prošao pored grupe kršćana i pitao ih: “Ko ste vi?” Odgovorili su mu: “Mi smo kršćani”. On im je rekao: “Bili biste pravi samo da ne tvrdite da je Mesih Allahov sin”. Oni su mu odgovorili: “I vi biste bili pravi samo da ne govorite: Kako Allah hoće i kako Muhammed hoće”. Ujutru je san ispričao nekima oko sebe. Kad je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavijestio je i njega, a on ga je pitao: “Jesi li ikoga obavijestio o tome?” Odgovorio je da jeste. Kad su sklanjali namaz, Poslanik, s.a.v.s., se obratio prisutnima. Nakon što je zahvalio Allahu, pohvalio je Tufejla i rekao: “Tufejl je usnio san i o njemu obavijestio neke od vas. Vi ste izgovarali nešto, u vezi sa čim me nekakva nelagodnost sprječavala da to zabranim”. Tad je preporučio: “Ne govorite: ‘Kako Allah hoće i kako Muhammed hoće’”.[5]

Iz ovoga časnog hadisa razumijevamo da je Allahova volja osnov, da se u nju ne upleće niko osim Njega. I sama pomisao o postojanju nekoga mimo Uzvišenog Allaha, ko koristi ili šteti, vuče u idolopoklonstvo i nevjerovanje.

b) Od Ibn Abbasa se prenosi da je neki čovjek rekao Vjerovjesniku, s.a.v.s.: “Kako Allah i ti hoćete”. Vjerovjesnik ga je upitao: “Zar ti mene izjednačavaš s Allahom? Nemoj tako, već reci: ‘Kako Allah Sam hoće.’”[6]

Pronoseći vjeru u Jednoga Boga, Poslanik, s.a.v.s., se jasno ophodio i nikoga, ma kakva mu bila namjera, nije puštao a da ga ne upozori na grešku. Nije dozvoljavao da se iko upleće u Božije ovlasti.

c) Od Enesa, r.a., se prenosi da je kazivao: “Allahov Poslanik je često praktikovao reći: ‘Ti koji srca okrećeš, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri’. Ja sam ga pitao: ‘Allahov Poslaniče, mi vjerujemo u tebe i ono što si nam dostavio. Bojiš li se ti za nas?’ Odgovorio je: ‘Da, srca su između dva Allahova prsta; može ih prevrtati kako želi’”.[7]

Razloge čestog upućivanja navedene dove pronalazimo u slijedećoj predaji: Prenosi se od Šehra ibn Havšeba koji kaže: “Pitao sam Umi Selemu, koju dovu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upućivao kad je bio kod tebe. Odgovorila je: Najčešća njegova dova bile su riječi: ‘Ti koji srca okrećeš, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri’. Ona tvrdi da ga je pitala: ‘Allahov Poslaniče, što najčešće upućuješ dovu riječima ‘Ti koji srca okrećeš, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri’? a on je odgovorio: ‘Umi Seleme, nema čovjeka a da njegovo srce nije između dva Allahova prsta. Koga hoće, On ga ostavi ispravnim, a koga hoće, odvede u zabludu’”.[8]

U predaji od Nuvasa ibn Sem’ana stoji: “Čuo sam Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Nema srca da nije među dva prsta Milostivoga. Ako On hoće ostavi ga ispravnim, a ako hoće, odvede ga u zabludu.’”[9]

Zapravo, Uzvišeni Allah nas sličnoj dovi poučava putem riječi:

رَبَّنَا لاَ تُزِغْ قُلُوبَنَا بَعْدَ إِذْ هَدَيْتَنَا وَهَبْ لَنَا مِن لَّدُنكَ رَحْمَةً إِنَّكَ أَنتَ الْوَهَّابُ
“Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!” (Āli ʻImran, 8).

Nema sumnje da ove dove potvrđuju Božiju volju budući da mi unaprijed vjerujemo da je Allah u stanju odgovoriti na naše dove, kao što vjerujemo i u to da je On Taj koji nas, ako hoće, nadahnjuje da upućujemo dove. Po tome, svaka dova ima smisao priznavanja Božije volje, a to čini jednu od dimenzija kadera.

Na ovom pitanju smo se dosta zadržali zbog njegove čvrste povezanosti s vjerovanjem u Božiju Jednoću.

3. Pitanje predistinirajuće i vjerozakonske zapovijesti

Ovdje ćemo razmotriti još jedno pitanje koje se tiče istog predmeta, da bismo složeno pitanje učinili lakšim, da bi ga svako mogao razumjeti. Sljedeći plemeniti ajet može biti uvod za predmet koji ćemo razmotriti, a to je:

أَلاَ لَهُ الْخَلْقُ وَالأَمْرُ تَبَارَكَ اللّهُ رَبُّ الْعَالَمِينَ
Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova! (El-Aʻrāf, 54).

Naravno, kao što je zapovijedanje i stvaranje svojstveno samo Uzvišenome, tako i odredba i stvaranje pripadaju samo Njemu. Allahova zapovijest se sastoji iz dva dijela:

Prvi dio je kosmička, predestinirajuća zapovijest, ili zapovijest o određivanju.

Drugi dio je vjerska, ili vjerozakonska zapovijest.

Predestinirajuća zapovijest je ona koja natkriljuje kosmos. Ono što stvara, Uzvišeni stvara na osnovama predestinirajuće zapovijesti. U tu zapovijest se apsolutno niko ne može upletati. Svi su primorani na poslušnost, pokornost i pridržavanje te zapovijesti. Uzvišeni je Suvereni Vladar, Koji Se u Svojoj vladavini ponaša kako hoće. Njegovo ponašanje nas čini pokornim i podređenim. Mi nemamo nikakvu moć ni snagu u odnosu na Njega.

Kad se radi o vjerskoj, ili vjerozakonskoj zapovijesti, ona je, također, usmjerena prema nama. Međutim, izvršenje ili neizvršenje takvih zapovijesti, zavisi od volje kojoj je data relativna važnost, iako ona nema vlastito postojanje.

Kad shvatimo ove dvije zapovijesti, shvatit ćemo značenja i sadržinu zapovijesti koje se pojavljuju u plemenitom Kur’anu, a koje se naizgled čine kontradiktornima.

Kako god bili Božija volja i htijenje povezani s ajetima o stvaranju, odnosno, s kosmičkim zakonima, stvari i događaji se u postojanju pojavljuju u skladu s njima. Što se pak tiče vjerozakonske zapovijesti, Uzvišeni naređuje ono što želi da se radi i čime je On zadovoljan. U obje zapovijesti postoje Njegova volja i Njegovo zadovoljstvo.

Ibadet meleka i njihova djela se odvijaju po volji Uzvišenoga. Tako je i s djelima vjerovjesnika, a.s., i dobrim djelima koja čine dobri ljudi. Uzvišeni Allah je zadovoljan tim svim. Međutim, ima i stvari kojima On nije zadovoljan, iako u njihovoj osnovi postoji Njegova volja, kao što su nevjerovanje, grijesi, razna loša djela. Sljedeći ajeti ukazuju na jednu vrstu takvih pojava:

وَلَا يَرْضَى لِعِبَادِهِ الْكُفْرَ
Ali On nije zadovoljan, ako su robovi Njegovi nezahvalni (Ez-Zumer, 7).

إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ
Jer Allah ne voli one koji nered čine (El-Kasas, 77).

إِنَّهُ لاَ يُحِبُّ الْمُسْرِفِينَ
On ne voli rasipnike (El-Enʻam, 141).

إِنَّ اللّهَ لاَ يُحِبِّ الْمُعْتَدِينَ
Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu (El-Bekare, 190).

إِنَّ اللّهَ لاَ يُحِبُّ مَن كَانَ مُخْتَالاً فَخُورً
Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu (En-Nisa’, 36).

Dakako, Uzvišeni Allah stvara nered. To Njegovo stvaranje se ostvaruje tako što se Njegovo htijenje dotakne toga. On neredom nije zadovoljan. Tako je sa svim vrstama loših djela. Ako ovo pitanje osmotrimo iz tog ugla, jasno ćemo razumjeti neke plemenite ajete. Bacimo iz tog ugla pogled na slijedeći plemeniti ajet:

وَإِذَا أَرَدْنَا أَن نُّهْلِكَ قَرْيَةً أَمَرْنَا مُتْرَفِيهَا فَفَسَقُواْ فِيهَا فَحَقَّ عَلَيْهَا الْقَوْلُ فَدَمَّرْنَاهَا تَدْمِيرًا
Kad hoćemo da jedan grad uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo (El-Isra’, 16).

Dakle, kad se hoće jedna zemlja ili civilizacija razoriti, pusti se da njima vladaju njihovi zlikovci i otpadnici, koji će nametati najveće patnje, nakon što stanovništvu otmu svu opskrbu, pa i zalogaj iz usta. Međutim, oni su i sami krivi za zlo koje im se nadvijalo nad glavama, jer su prihvatali i svikavali se sa svim vrstama omalovažavanja i ponižavanja. Naizgled bi se moglo reći da su oni zlikovce i otpadnike svojom voljom izabrali, postavili ih za svoje vođe. Međutim, je li to tako?

Raspusnici su ljudi niskoga karaktera, ljudsko dno po karakteru i po smislu, ali su zavladali zajednicom. Položaj zajednice je jadan, a njeni pripadnici su poniženi. To je tako zato što njima upravljaju raspusnici koji su uzde uzeli u svoje ruke. Raspusnici tlače ljude i vode ih u zablude. Kad problem dostigne tu razinu, zajednica, ili civilizacija, doživljava vrijeme svoga srozavanja.

Izgleda da je ovdje posrijedi zapovijest kosmička, a ne vjerozakonska, jer Uzvišeni Allah, apsolutno ne naređuje raspusnicima, na neki vjerozakonski način, da čine zlodjela koja čine. Dokaz tome su Njegove riječi:

إِنَّ اللّهَ لاَ يَأْمُرُ بِالْفَحْشَاء
Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela (El-Aʻrāf, 28).

Što se tiče usaglašavanja zapovijesti iz dva plemenita ajeta, ono se sastoji u tome što se u prvom radi o kosmičkoj zapovijesti, a u drugom o vjerozakonskoj, onako kako se pojavljuje u plemenitom ajetu:

إِنَّ اللّهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ
Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni (Er-Raʻd, 11).

Ako pokvarenost uzme maha u unutrašnjem biću, zvijezde popadaju s neba duše, a kolanje društvenog i civilizacijskog života krene suprotno od njegovoga pravog toka. Gase se svjetlosti koje su opčinjavale pogled, nazadovanje se ponavlja, sjaj odlazi i nestaje.

Zato je neophodno dobro shvatiti svaku od dvije navedene zapovijesti.

Fatalisti su zastranili zato što nisu bili u stanju razlikovati dvije zapovijesti, kosmičku i vjerozakonsku. Miješali su ih i tako negirali ljudsku volju. Na drugoj strani, racionalisti su volju uzeli kao osnov, pa kažu: “Čovjek je tvorac svojih djela”. Tako su skrenuli s Pravog Puta. Međutim, mi uzimamo pozitivne odgovore od obje strane, sklapamo ih u pravi put, i kažemo: “Božija volja je osnov objema zapovijestima, kosmičkoj i vjerozakonskoj, samo što je u sklopu vjerozakonske zapovijesti data i ljudska volja, kao dodatno sredstvo, a smatra se ustaljenim uvjetom. Ako s nečim nije povezana volja, toga uopće nema. Međutim, s pojavama koje imaju izvanjsko postojanje stvari ne stoje tako, jer je Božija volja povezana sa stvarima, čak i sa lošim i ružnim, samo što Uzvišeni Allah nije zadovoljan njima. Zato On čovjeka kažnjava za loša djela koja počini.

Uputa i zabluda su, također, povezane s Božijom voljom. Plemeniti Kur’an to objašnjava u mnogobrojnim ajetima:

فَمَن يُرِدِ اللّهُ أَن يَهْدِيَهُ يَشْرَحْ صَدْرَهُ لِلإِسْلاَمِ وَمَن يُرِدْ أَن يُضِلَّهُ يَجْعَلْ صَدْرَهُ ضَيِّقًا حَرَجًا كَأَنَّمَا يَصَّعَّدُ فِي السَّمَاء كَذَلِكَ يَجْعَلُ اللّهُ الرِّجْسَ عَلَى الَّذِينَ لاَ يُؤْمِنُونَ
Onome koga Allah želi da uputi – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi da u zabludi ostavi – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi (El-Enʻam, 125).

Povjetarci vjerovanja pirkaju, svojom blagošću i svježinom miluju zaliske ljudskih srca, pružaju im slast sreće. To vjerovanje im pruža radost za radošću. Kako god se osnaži vjerovanje, srce se više širi i raste dok ne dostigne razinu ljudske savršenosti, s kojom čovjek postaje uzor ljepote, čovječnosti i dobrote. Nema sumnje da se čovjek, sam po sebi, ne uspinje na tu visinu. Onaj ko ga gore diže jeste Allah, Koji sve može. On je Taj koji ga je uzdigao i omogućio mu da se, stepenicu po stepenicu, uspinje stubištem ka Uputi, dok ga ne uzvisi do vrha Upute. Međutim, mnogi kojima su dati razum i razboritost nisu darovani i uputom, već žive životom životinja. To znači da povodac Upute, ili zablude, nije vezan za čovjekovu pripravnost i prijemčivost, ili za ljudsku volju, već za Božije htijenje.

Iz ovoga se jasno vidi da mi nismo u situaciji koja bi nam omogućila dirigovanje stvarima i zbivanjima. Stoga možemo reći da mi nismo ništa drugo nego jedan povod i jedno sredstvo u procesu stvaranja. Naravno, Uzvišeni ništa ne tvori osim onog što hoće. U postojanju nema ničega osim s Njegovom voljom. Niko osim Njega nema moć da od nemogućega čini moguće, a od mogućega nemoguće. Njegova moć je Njegova odlika. Zato vidimo da je On postojano moćan, snažan i silan. Kao što je nama darovao snagu kojom možemo vršiti radnje, dao nam je i korištenje naše volje u vidu u kojem mi želimo, s tim što su Njemu ‒ neka je slavljen i uzvišen! ‒ svojstveni Njegova volja i htijenje, i pored toga što je nama darovao volju. Situacija s upućenošću i zabludom se ništa ne razlikuje. Nema toga koji upućuje, niti toga ko ostavlja u zabludi, osim Uzvišenog Allaha.

On je Taj koji je motiv da ubije Poslanika, s.a.v.s., unio u Omerovo srce, pa je prema njemu krenuo odlučan da ga ubije. Taj polazak se čini kao zabluda, a odjednom ga On uvodi u okrilje Upute. On je Taj koji je pjesnika El-A‘šu ostavio u zabludi, učinivši vino razlogom toga. Takvih primjera je mnogo. Broje se stotinama i hiljadama. Ostaje li, nakon toga, pred čovjekom išta osim priznavanja da su i upućenost i zabluda u ruci Uzvišenog Allaha? Naravno, uputa i zabluda su u Njegovoj ruci.

Pored toga što je uspostavio sve što je navedeno, Uzvišeni je u našu narav položio neznatnu volju, da ne budemo ravnodušni za Njegove mjere. Na osnovama te neznatne volje uspostavio je, ili će uspostavljati, sve što smo činili, ili ćemo činiti, u prošlosti i budućnosti. Naravno, On je konstrukciju i plan te građevine unaprijed postavio na Levhi ’l-mahfuzu, prije nego što je stvorio čovjeka. Dakle, nama ne preostaje ništa osim da od Njega tražimo Uputu, jer se, kako je ranije, u plemenitom ajetu, isticano, onome ko želi da ga On uputi, srce otvori i prema islamu oraspoloži, pokazujući mu ljupko lice Istine. Sa svoje strane, čovjek nalazi motiv i potrebu da traži Istinu. Onome koga Allah hoće u zabludi ostaviti, srce stegne i umornim čini. Takvi ničim u islamu nisu zadovoljni, okreću se od opomene i savjeta:

كَأَنَّهُمْ حُمُرٌ مُّسْتَنفِرَة فَرَّتْ مِن قَسْوَرَةٍ
Kao da su divlji magarci preplašeni, koji od onih koji ih progone bježe (El-Muddesir, 50-51).

U ovome što smo naveli ima samo ustaljen uzrok, ništa više. To je volja čovjeka i njegovo oklijevanje u činjenju ili nečinjenju djela. To što čovjek sebe smatra idejno slobodnim, sasvim jasno obrazlaže pitanje, jer se on samim tim osjeća i idejno odgovornim. Volja ulogu kamena temeljca dovodi u djelo. Uzvišeni Allah uspostavlja sve što želi stvoriti na osnovama toga kamena temeljca.

Pretpostavimo da želite promijeniti situaciju na ovom svijetu na neko vrijeme. Koristit ćete svoju volju za koju osjećate da postoji u vama, uložit ćete sve rasploživo i sva nastojanja, u tom pravcu, dotle da ćete, na tom putu, založiti sav potencijal i svu imovinu. Isprobat ćete sve puteve koji vode do cilja ne štedeći truda i trošeći svu snagu, odnosno, prazneći svu moguću volju na tom putu. Eto, tada će vam Allahova volja priteći u pomoć i podržati vam sredstva koja želite. Naravno, Uzvišeni će vašoj neznatnoj volji podariti veoma mnogo blagodati i dobra. To je jedan Božiji zakon koji se nikad ne mijenja.

Vi ste dužni dobro znati šta trebate raditi u skladu s tim shvatanjem, šta možete očekivati od Uzvišenoga. Ako vas Uzvišeni s nekim blagodatima i darovima pomogne i kad ih niste zaslužili, to je milost i blagost od strane Uzvišenoga – On se ne pita šta da uradi – ali se djela ne zasnivaju na blagodatima i darovima. Naravno, ono što se nalaže vama i vašoj volji u krugu uzroka jeste izvršenje, a nakon toga ćete dići ruke i Uzvišenome uputiti molbu. Ako se sada vratimo na početak pitanja možemo predvidjeti da će Uzvišeni Allah otkloniti patnje koje vas prate, ispuniti Zemlju pravednošću i da će se prilike promijeniti nabolje, ali nakon što Vi ispunite sve dužnosti i radnje koje se od vas zahtijevaju.

Nije li to sve tako? Uzvišeni Allah nagrađuje šehadetom onoga ko svoju dušu pokloni na Njegovom Putu. Zatim neprestance slijedi blagodati iz bašče blagodati i viđenje ljepote Uzvišenog Allaha, kao i druge blagodati koje se ne daju izračunati ni brojem izraziti, nekako kao da se ispunjavaju stavke sporazuma između Njega i čovjeka.

Zato ne čekajte silazak Mesiha, a.s., niti dolazak očekivanog Mehdija prije nego što vi ispunite djela koja ste dužni ispuniti! Uzvišeni neće zbog vas izmijeniti Svoje zakone, niti Božanske običaje, koje nije mijenjao čak ni zbog Svojih čestitih vjerovjesnika, a.s.! Naravno, to je put koji važi od iskona.

Vjerovjesnik, s.a.v.s., je dugo bio izlagan gladovanju i žeđi, zubi su mu bili lomljeni u ratovanju, lice mu je ranjavano, noge su mu krvarile, suočavao se s brojnim patnjama i nevoljama. Isto se događalo i sa čestitim ashabima, r.a., koji su bili uz njega. Satirale su ih neimaština i bolest, dotle da su svi uglas uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć?” Tada je došla Božija pomoć. Rečeno im je: “Eto, Allahova pomoć je, zaista, blizu”. Plemeniti ajet nam objašnjava tu istinu:

أَمْ حَسِبْتُمْ أَن تَدْخُلُواْ الْجَنَّةَ وَلَمَّا يَأْتِكُم مَّثَلُ الَّذِينَ خَلَوْاْ مِن قَبْلِكُم مَّسَّتْهُمُ الْبَأْسَاء وَالضَّرَّاء وَزُلْزِلُواْ حَتَّى يَقُولَ الرَّسُولُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ مَعَهُ مَتَى نَصْرُ اللّهِ أَلا إِنَّ نَصْرَ اللّهِ قَرِيبٌ
Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je, zaista, blizu! (El-Bekare, 214).

Dakle, nakon što se sve iscrpi, kad više nema zalogaja hrane da produži život, ni gutljaja vode da povrati dušu, niti komada prostirke da čovjek na trenutak prilegne, u takvim vremenima, iz tajanstvenog svijeta, dolazi odgovor jezika uključenog u zbivanja: “Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” Vi ćete ulagati napor dok ne čujete taj glas, poput svijeće koja gori i plamti – ona ispunjava ono što joj je namijenjeno – sve dok ne dogori i krajnji dio njenog fitilja, da bi vam stigla Allahova pomoć. Vi ulažete, također, maksimum svoje djelimične volje, do njene posljednje tačke. Uz nju, Sveobuhvatna volja vrši svoje djelovanje, da bi poniženje zamijenila ponosom, da bi uzmicanje zamijenila smjelim prihvatanjem.

Vjerujete li sada da ste uistinu uložili svu svoju volju i svu svoju energiju koja vam je data? Ako je odgovor potvrdan, mogu vam kazati: Budite potpuno sigurni da će Vam Allah, u Čijim rukama je vladavina na Zemlji i nebesima, Koji sve može, pružiti Svoju pomoć, Svojom apsolutnom voljom od Vas otkloniti zle spletke i sačuvati vas od svake neprijatnosti i zla. Božiji zakon je takav. Imajte pouzdanja u tu radost, sve dok ste sigurni da ste ispunili svoje dužnosti i obaveze!

Provedenu analizu kadera i Božije volje zaključit ćemo slijedećom rečenicom: Na osnovu Svoga znanja koje obuhvata sve, Uzvišeni Allah zna šta ćemo u budućnosti činiti. On određuje to što zna, procjenjuje i upisuje na Levhi’l-mahfuz u vidu plana. Zatim, čestiti meleci upisuju naša djela u knjige. Ta dva upisivanja se potpuno podudaraju. Nema sumnje da se Božija volja ispunjava u tome svemu. Pripadnici Ehli ’s-Sunneta vjeruju da ono što Allah hoće, to i bude, a ono što On ne želi, to i ne bude.

4. Kadā’ i kader sa stanovišta stvaranja

Allah je stvoritelj svega. Sve je stvoreno, a u to sve ulazimo i mi i naša djela. Zato u plemenitom Kur’anu stoji:

وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ وَمَا تَعْمَلُونَ
Allah stvara i vas i ono što napravite (Es-Sāffāt, 96).

U jednom časnom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Uzvišeni Allah je stvoritelj svakog tvorca i njegove tvorevine”.[10]

Šta god da radite, klešete običan kamen ili mramor, vaš stvoritelj i tvorac tog djela je Allah. Onaj ko vam je dao sposobnost razmišljanja pa razmišljate i omogućio vam da izrazite to o čemu razmišljate, također je Allah. Kakav je udio naše volje, kakva je njena uloga u tome svemu?

Ono što nazivamo voljom neznatno je, malehno, posve sićušno, toliko da, kako god da se uveća snaga našeg vida i sposobnost opažanja, mi je ne bismo mogli uočiti zato što ona nema izvanjsko postojanje. Ona je malehna toliko da se ne može naći povezanost između nje i djela koja se na njoj zasnivaju u skladu s pravilom o “podešavanju s veličinama”. Naravno, kako god malehna bila naša volja, Allahova dobra i milosti prema nama su veliki.

Stvoritelj je Allah. Plemeniti Kur’an, Vjerovjesnikov sunnet, te zdrava i budna intuicija to svjedoče. Zato Poslanik, s.a.v.s., i njegovi sljedbenici – i mi s njima – mole Uzvišenoga da ono što im je odredio bude dobro. Pouzdaju se u Njegovu milost, a ne u svoju volju. Radi objašnjenja ovog pitanja, iznijet ćemo jednu ili dvije dove.

“Bože, molim Te za milost po Tvome znanju, za Tvoju pomoć po Tvojoj moći. Obraćam se Tvojoj neizmjernoj dobroti. Ti možeš, a ja ne mogu, Ti znaš, a ja ne znam. Ti znaš sve nepoznato. Bože, Ti znaš je li ovo dobro za mene, za moju vjeru, moj život i krajnji ishod po mene”, ili je rekao: “Za moj ovosvjetski i onosvjetski život, dosudi mi ga i olakšaj mi. Daj mi sreću u tome. Ako je u tome zlo za mene, za moju vjeru, moj život i krajnji ishod po mene, ili za moj ovosvjetski i onosvjetski život, odmakni ga od mene i mene od njega. Odredi mi dobro, kako god bilo. Učini da budem njime zadovoljan”.[11]

Poslanik, s.a.v.s., u svojim dovama nas poučava nekim tajnama kadera, tome da nas do dobra ne dovodi, niti zlo od nas ne otklanja ništa osim Allaha Moćnoga. On je taj koji nas odmiče od zla time što daje da u svojim dušama osjećamo patnje zbog loših djela, a uz dobra djela nam u duše šalje povjetarce Svoje milosti, kojom se grudi šire, a mi cijelim bićem težimo da se svijemo u okrilje tog dobra. Uistinu, jedino u “rukama Njega Jedinoga je dobro”. Niko osim Njega ne može priskrbiti dobro ili ga udaljiti. Ništa se drugačije ne može ni zamisliti.

Uzvišeni Allah je Onaj koji otklanja nevolje, Koji je Jusufu, a.s., olakšao. Ovdje nećemo tražiti drugoga “dokaza” koji je vidio osim što ćemo reći da je Uzvišeni Allah Svoga velikog poslanika zaštitio time što ga je zaklonio od zla jedne žene. Zato se u plemenitom Kur’anu ističe:

كَذَلِكَ لِنَصْرِفَ عَنْهُ السُّوءَ وَالْفَحْشَاء إِنَّهُ مِنْ عِبَادِنَا الْمُخْلَصِينَ
...tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob (Jūsuf, 24).

Ovdje se Božija blagost i dobrota upleću između lošeg djela i težnje ljudske volje, te izbavlja osobu iz težnje ka zlu. Međutim, tu ima još nešto, a to je činjenica da je Jusufova, a.s., iskrenost privukla Božiju blagost i dobrotu, iskazanu riječima Uzvišenoga: إِنَّهُ مِنْ عِبَادِنَا الْمُخْلَصِينَ - jer je on uistinu bio Naš iskreni rob (Jūsuf, 24). Ove riječi, sa dalekosežnom porukom i dubokim smislom, pojašnjava Poslanikov, s.a.v.s., hadis: “Zaista u tijelu postoji gruda mesa u vezi s kojom stoji tako da, ako je ona ispravna, cjelokupno tijelo je ispravno, a ako je ona pokvarena, cjelokupno tijelo je pokvareno. To je srce.”[12]

Kad srce dostigne privrženost i predanost ljubavi prema Allahu i Njegovoj uzvišenosti, to se može smatrati sredstvom odbijanja nevolja koje stalno dolaze.

U jednom hadisu koji, također, prenosi El-Buhari, ističe se kako je Poslanik, s.a.v.s., u jednoj od svojih dova istaknuo da je Allah tvorac djela kao što je i tvorac svega. To stoji u dovi: “Bože, nema toga ko može uskratiti ono što si Ti dao, niti može dati ono što si Ti uskratio. Trud trudbeniku ništa ne pomaže protiv Tebe”.[13] Iz ove dove shvatamo da nema pogovora onome što je Uzvišeni Allah dosudio i odredio. Zato nam ne preostaje ništa osim da Njemu težimo i Njemu se okrenemo.

Uistinu, mi se velikim samopouzdanjem i osjećajem mira ispunjavamo na osnovu toga što je Allah tvorac i naših djela. To je velika radost i snažno vjerovanje zbog toga što nas Allah, naš Stvoritelj, neće ostaviti same s našim djelima. On nam je - neka je slavljen i uzvišen! - u svako doba bliži nego mi sami sebi. Jasno je da se čovjek samim tim raduje, da mu se grudi šire. S takvim osjećanjima, mi se bacamo u okrilje milosti i Uzvišenome prepuštamo svoja djela. To apsolutno prepuštanje sebe Allahu postaje sredstvo privlačenja Božije volje, kao šumećeg talasa koji vuče u more Božijeg znanja. Mi Njegovu volju čekamo prepuštajući joj svoja nadanja i želje. Molimo da nam Moćni Gospodar ne uskrati naša očekivanja. Amin.

Na početku osvrta na ovu temu, istaknuli smo da upućivanje i ostavljanje u zabludi dolaze od Uzvišenoga Allaha, da je njihovo postojanje povezano s Allahovom voljom i stvaranjem. Plemeniti Kur’an to pitanje obilno objašnjava, a mi ćemo, radi primjera, navesti samo nekoliko ajeta:

مَن يَهْدِ اللَّهُ فَهُوَ الْمُهْتَدِي وَمَن يُضْلِلْ فَلَن تَجِدَ لَهُ وَلِيًّا مُّرْشِدً
Kome Allah ukaže na pravi put, on će pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na pravi put uputiti (El-Kehf, 17).

وَمَن يَهْدِ اللّهُ فَهُوَ الْمُهْتَدِ
Onaj kome Allah ukaže na pravi put – na pravom putu je (El-Isra', 97).

وَمَن يَهْدِ اللَّهُ فَمَا لَهُ مِن مُّضِلٍّ أَلَيْسَ اللَّهُ بِعَزِيزٍ ذِي انتِقَامٍ
A onoga koga On na pravi put uputi – niko ne može u zabludu dovesti. Zar Allah nije silan i strog (Ez-Zumer, 37)?

Koga Allah uputi, u srcu mu se zrake Upute spuštaju dok se u njemu ne nastane. Koga On želi u zabludi ostaviti, niko zabludu ne može od njega otkloniti. Taman kad bi se zajedno sastali govornici i vaizi da rasprave o svemu što je neophodno za izbavljanje iz zablude, ne bi ga mogli izbaviti iako to sve zasnivaju na nauci zbog toga što je dar za uputu od njega oduzet. Tada ništa ne vrijedi bilo šta preduzimati. Uvjereni smo da su naše sadašnje prilike tipičan i dovoljan primjer da to potkrijepi.

Ovdje ne smijemo gubiti iz vida činjenicu da je Allah stvoritelj i Upute i zablude, samo što ih on stvara u skladu s voljom koja se podrazumijeva. Čovjek traži, a Uzvišeni Allah je Onaj koji se opisuje kao Upućivač i Zavodilac, koji stvara i Uputu i zabludu. Zato je čovjek, sa svoje strane, onaj koji luta. Zato mi na namazu, dok učimo suru El-Fatiḥa, izgovaramo:

غَيرِ المَغْضُوبِ عَلَيهِمْ وَلاَ الضَّالِّينَ
...a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali (El-Fatiha, 7).

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali, to su židovi, a oni koji su zalutali, to su kršćani”.[14]

Pošto smo s izlaganjem stigli do ove faze, poželjno je malo zastati i razmotriti kategorije i sadržaje Upute, da bismo je shvatili bez zapadanja u pogrešno razumijevanje.

[1] El-Buhari, Es-Sahih, “En-Nikah”, 119., “El-Džihad”, 23.; Ahmed ibn Hanbel, El-Musned, II, 229., 275., 506.
[2] Ebu Davud, Es-Sunen, “El-Edeb”, 106.
[3] El-Buhari, Es-Sahih, “Bedʼu ’l-halki”, 6.; Muslim, Es-Sahih, “El-Birr”, 156.
[4] Muslim, Es-Sahih, “Sifatu ’l-munafikin”, 76.
[5] Ahmad ibn Hanbal, El-Musned, V, 72.
[6] Ahmad ibn Hanbal, El-Musned, I, 214.
[7] Et-Tirmizi, Es-Sunen, “El-Kader”, 7.
[8] Et-Tirmizi, Es-Sunen, “Ed-Da‘va”, 89.
[9] Ibn Madždže, Es-Sunen, “El-Mukaddima”, 13.
[10] El-Muhamili, El-Emali, str. 309.; El-Mutteki, Kenzu ’l-ʻummal, I, 263.
[11] El-Buhari, Es-Sahih, “Et-Tehedždžud”, 25.; Ibn Madždže, Es-Sunen, “El-Ikame”, 188.
[12] El-Buhari, Es-Sahih, “El-Iman”, 39.
[13] El-Buhari, Es-Sahih, “El-Kader”, 12.
[14] Ahmed ibn Hanbel, El-Musned, V, 387.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.