Uputa u sklopu koje se u obzir uzima ljudska volja
Uzvišeni Allah upućuje ljude slanjem raznih sredstava Upute. Kao što su vjerovjesnici akteri i sredstvo Upute, objavljene Knjige su, također, vid i sredstvo Upute. Oni koji idu putem dostavljanja i upućivanja su, također, sredstvo Upute sa sličnim smislom. Treba znati da Uzvišeni, iako šalje različite upute, ne primorava ljude silom da prihvate ta sredstva, odnosno, ne tjera ih silom da u to vjeruju. Da je to tako, vidi se i po tome što poneko i iz vjerovjesničke porodice može biti neupućen, ili se suprotstavljati Uputi, dok se na faraonovom dvoru može odgojiti vjernik iz faraonovog roda. To je tako zbog toga što u toj vrsti Upute postoji ljudska volja, a ona je predmet razmatranja.
Uzvišeni Allah stvara sva sredstva koja vode ka Uputi. Međutim, stvaranje Upute je povezano sa samim čovjekom. Iako je suština volje nepoznata i relativna, ona je ustaljeni uvjet zasnivanja Upute.
U plemenitom Kur’anu ima mnogo uputa takve vrste. Mi ćemo navesti nekoliko:
1.
وَأَمَّا ثَمُودُ فَهَدَيْنَاهُمْ فَاسْتَحَبُّوا الْعَمَى عَلَى الْهُدَى فَأَخَذَتْهُمْ صَاعِقَةُ الْعَذَابِ الْهُونِ بِمَا كَانُوا يَكْسِبُونَ.
I Semudu smo na pravi put ukazivali, ali, njima je bila milija sljepoća od pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili (Fussilet, 17).
To znači da je sredstvo Upute do naroda Semud bilo stiglo posredstvom Saliha, a.s. Međutim, oni su, svojom zlom voljom, više voljeli ostati u zabludi. Uputi su se tvrdokorno i oholo protivili, da bi ih loša volja odvela u vatru i bolnu kaznu.
2. Uzvišeni je slao ljudima brojne poslanike, da se oni koji su zalutali ne bi opravdavali voljom koja im je data:
رُّسُلاً مُّبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ لِئَلاَّ يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَى اللّهِ حُجَّةٌ بَعْدَ الرُّسُلِ وَكَانَ اللّهُ عَزِيزًا حَكِيمً
... o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. – A Allah je silan i mudar (En-Nisā’, 165).
Oni koji su s Pravog Puta skrenuli ne mogu iznijeti nijedan dokaz koji može opravdati njihovu zalutalost, jer poslanici koji su, jedan za drugim, odašiljani sasvim jasno i nedvojbeno su dostavljali Istinu. Objašnjavali su posljedice loših postupaka, vrijednosti dobrih djela i pohvalnih postupaka:
إِنَّا أَرْسَلْنَاكَ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَإِن مِّنْ أُمَّةٍ إِلَّا خلَا فِيهَا نَذِيرٌ
Mi smo te poslali s Istinom da radosne vijesti donosiš i da opominješ; a nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao (Fātir, 24).
Dakle, nije bilo zajednice a da joj nije bio odaslan neki vjerovjesnik, da radosne vijesti donosi, opominje i dostavlja Istinu. Uzvišeni Allah stvara Uputu onima koji je svojom voljom slušaju. Što se tiče onih kojima je milija njihova zabluda, oni ostaju u zabludi koju im i Allah prepušta.
وَمَا كُنَّا مُعَذِّبِينَ حَتَّى نَبْعَثَ رَسُولاً
Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali (El-Isrā’, 15).
Dakako, Uzvišeni Allah je vjerovjesnike i poslanike slao da trasiraju put dokaza ljudima, da pred njima ne ostane prostora za suprotstavljanje. Oni su bili upućivači koji su osvjetljavali put svojim zajednicama. Naš dio u tome je bilo Vjerovjesničko Sunce, Prvak muslimana, Muhammed, s.a.v.s. Mi nemamo nikakav dokaz da bismo se u bilo čemu opravdavali. Mi sada gotovo čujemo glas Muhammeda, s.a.v.s., i osjećamo njegov blagodaran dah. Tako je i s neprocjenljivim ajetima u plemenitom Kur’anu, koji nam prosvjetljuju duše, stalno oplemenjuju srca.
Pored svega istaknutoga, “Allah ovoj zajednici, početkom svakoga novog stoljeća šalje nekoga ko će je obnoviti”[1] kao dar i izraz Svoje dobrote, da nam duše očisti od prljavštine, da ih osvježi. Posredstvom takvih, ljudi trebaju u svakom razdoblju obnoviti svoj vjerski život i preporoditi se. To sve, zajedno s ljudskom voljom, uzeto je u proračun, jer Uzvišeni Allah Uputu povezuje s traženjem čovjeka, iako je On tvorac Upute i njenih sredstava dostavljanja. Predestinirajuća Uputa apsolutno ne sudjeluje u tome.
Nekad Uzvišeni neposredno stvara Uputu i zabludu uzimajući u obzir njihovu podobnost.
Uzvišeni Allah šalje Svoga čestitog Vjerovjesnika, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., dostavlja vjeru Ebu Bekru, r.a. On vjerovanje prihvata bez oklijevanja i predomišljanja, srce odmah prosvjetljava vjerom s kojom se, ubrzo, uzdigao do najvišeg nivoa potvrđivanja istinitosti”.
Uzvišeni šalje Svoga čestitog Vjerovjesnika, s.a.v.s., ali ga dočekuje Ebu Džehl. Uzvišeni Allah u pogledu njega stvara zabludu, u skladu s iskonskim znanjem da je Ebu Džehl lišen podobnosti za Uputu. Sa Svoje strane, Allah tu odredbu potvrđuje tako što mu dopušta da radi kako hoće i da, iz dana u dan, sve dublje ide u nezahvalnost i nevjerovanje. Srozavao se više i više, sve dok nije kraj našao u Bici na Bedru.[2]
3. Plemeniti Kur’an u jednom ajetu dvije vrste upute spaja svraćajući pažnju na njih:
وَاللّهُ يَدْعُو إِلَى دَارِ السَّلاَمِ وَيَهْدِي مَن يَشَاء إِلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ
Allah poziva u kuću mira i ukazuje na pravi put onome kome On hoće (Jūnus, 25).
Uzvišeni Allah raznim sredstvima poziva ljude ka Uputi i na Pravi Put, samo što Uputu povezuje sa Svojim htijenjem, pa poziva koga hoće, a u zabludi ostavlja koga hoće.
Jedan neznatan dio ovog pitanja je povezan s ljudskom voljom. Kad udovoljava upućenoj dovi, nakon što je čovjek iskoristio sredstva Upute, Uzvišeni Allah omogućava da, dostavljanjem Upute, do izražaja dođe ljudska volja.
Plemeniti Kur'an je izvor Upute, a njime se koristi samo onaj za koga Allah hoće da se njime koristi. On je takvima izvor Upute, jer je: هُدًى لِّلْمُتَّقِينَ - Uputstvo... svima onima koji se budu Allaha bojali (El-Bekare, 2). “Izvorno značenje” ovih riječi je poruka da čovjek treba težiti najprije bogobojaznosti, kako bi bio sposoban da se koristi Kur’anom. To je aspekt Upute koji se tiče čovjeka, a aspekt koji se tiče Božijeg htijenja ima djelimično objašnjenje u ajetu:أُوْلَئِكَ عَلَى هُدًى مِّن رَّبِّهِمْ - Njima će Gospodar njihov na pravi put ukazati (El-Bekare, 5).
Takvi vjeruju u nevidljivi svijet, klanjaju namaz, obavljaju stroge dužnosti posta i zekata, vjeruju u ranije objavljene Knjige, vjeruju u Budući svijet. To vjerovanje ih je uzdiglo na razinu onih koji se Allaha boje. Uzvišeni Allah je njima želio Uputu te im je uputu i stvorio.
4. Obraćajući se Svome Vjerovjesniku, Uzvišeni Allah kaže:
وَكَذَلِكَ أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ رُوحًا مِّنْ أَمْرِنَا مَا كُنتَ تَدْرِي مَا الْكِتَابُ وَلَا الْإِيمَانُ وَلَكِن جَعَلْنَاهُ نُورًا نَّهْدِي بِهِ مَنْ نَّشَاء مِنْ عِبَادِنَا وَإِنَّكَ لَتَهْدِي إِلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ. صِرَاطِ اللَّهِ الَّذِي لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ أَلاَ إِلَى اللَّهِ تَصِيرُ الأمُورُ
Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista upućuješ na pravi put, na put Allahov, kome pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. I, eto, Allahu će se sve vratiti! (Eš-Šūra, 52-53).
U ovim ajetima se pojavljuju dvije kategorije Upute.
Prva kategorija je samo sredstvo i posredovanje, ništa drugo. Plemeniti Kur'an ponekad opisuje i to posredovanje i sredstvo upute. Uputa u tom rangu ne prelazi granice sredstva.
Što se tiče druge kategorije Upute, to je djelo Uzvišenog Allaha. To je Allahovo stvaranje upute u srcima ljudi, kako god je stvara posredno preko određenih pretpostavki, tako isto je stvara i neposredno. Ta uputa je izraz dobrote i pažnje Uzvišenoga. Raniji učenjaci su za nju izabrali naziv predesetinirajuća pažnja. Molimo Uzvišenoga da nas opskrbi Svojom predestinirajućom blagošću.
Uputa i zabluda su Allahovo neposredno stvaranje. Slijedeći časni hadis osvjetljava tu činjenicu: “Od Omera ibn el-Hattaba se prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Poslan sam da pozivam i dostavljam, a od upućivanja ja lično nemam ništa. Iblis je određen da zavodi, a on ništa lično nema od tog zavođenja”.[3]
Čovjek traži svojom voljom, a Uzvišeni Allah potom stvara ono šta on traži. Uprkos tome što je ljudska moć u pogađanju onog šta će se dogoditi, veoma mala on ima izvanjsku, vidljivu moć da se odluči za loša djela i grijehe, iako su loša djela i grijesi vrsta razaranja. Kako god čovjek može kuću zapaliti drvcetom šibice, tako može, svojom djelimično slobodnom voljom, posegnuti i za prijestupima i velikim grijesima, samo što treba znati da mu svi sevapi i dobra djela dolaze od Uzvišenog Allaha. Dužnost čovjeka je da odlučno stoji na kapiji sevapa i dobra. Sve dok njegov cilj i odluka budu okrenuti dobru, Uzvišeni Allah mu piše sevap i dobra djela. Olakšava mu sve puteve dobra. Ako se na Uputu gleda iz ovog ugla, ona je neophodna svakoj osobi, u svakom vremenu i na svakome mjestu.
[1] Ebu Davud, Es-Sunen, “El-Melahim”, 1.
[2] Ibn Kesir, El-Bidaje ve ’n-nihaje, III, 287.
[3] El-ʻUkajli, Ed-Duʻafaʼ, II, 8.; Ez-Zehebi, Mizanu l-iʻtidal, II, 416.; El-Mutteki, Kenzu l-ʻummal, I, 546.
- Napravljeno na .