One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti. (Maryam, 96)
إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ سَيَجْعَلُ لَهُمُ الرَّحْمَنُ وُدًّا
One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti. (Maryam, 96)
Ti vjernici koji čine dobra djela bit će omiljeni kod ljudi, džina i meleka, čak i ako ne budu ništa radili zarad zadobijanja naklonosti ljudi.
Glagol u arapskome jeziku znači samoobnavljanje, a na njega ukazuje izvedeni oblik “vjerovali su” (آمنوا). Dakle, vjernici sa svojim vjerovanjem ne znaju za predah, već sebe i svoje vjerovanje stalno obnavljaju novim otkrivanjem, novim promišljanjem i novim posmatranjem. Oni se stalno okreću novim vidicima, s novim napretkom. Ne zadovoljavaju se time, već rade ono što je u skladu s njihovim vjerovanjem. Znači, život provode radeći dobro. Prema tome, ti ljudi vjernici, koji rade ono čime će zadovoljan biti i šta od njih želi njihov Gospodar, uspjet će najprije u zadobijanju ljubavi Uzvišenog Allaha, zatim ljubavi ljudi. Dakle: Milostivi će ih, sigurno, voljenim učiniti.
Ovo sasvim dobro pojašnjava hadis koji slijedi, u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kad Allah zavoli roba, rekne Džibrilu: ‘Allah voli toga i toga, voli ga i ti!’ – i Džibril ga zavoli. Zatim Džibril rekne stanovnicima neba: ‘Allah voli toga i toga, zato ga i vi volite!’ – i stanovnici neba ga zavole. Potom mu se i na Zemlji daruje prihvatljivost”.
Istina je da ljubav uvijek počinje od Njega, zatim se od Njega pruža po nebu, zatim ka Zemlji da i nju obuhvati. To biva ili tako što Uzvišeni Allah najprije stvori sredstva ljubavi pa na njima izgradi ljubav, ili tako što ih unaprijed zavoli zbog onoga što će biti u budućnosti, za istovremenu nagradu, zatim im pred srcima otvori put ka dobru, ljepoti i dobročinstvu. U obje varijante vidimo da je osnov svega dobra namjera, te da je glavni izvor svega Božija ljubav.
Kad se danas sumnjičavo govori o ovakvoj blagodati, ne možemo a da ne ustvrdimo da vojnici vjerovanja, koji svoje usluge pružaju u brojnim zemljama Svijeta,[1] zaslužuju takvu blagodat; to je prava istina. Kad bi bio precizno praćen dobar prijem na koji nailaze ovi vojnici u pružanju svojih usluga u raznim zemljama Svijeta, niko ne bi sumnjao da smo mi u pravu što ih opisujemo. Zašto da ne, oni odlaze u srednjoazijske stepe, u prostranstva Sjedinjenih Američkih Država, idu od Evrope, preko Sjeverne Afrike, na Pacifik pa sve do Australije.
Budućnost garantuje da će se cijeniti usluge tih vojnika, sa stanovišta i kvantiteta i kvaliteta, u ime naše zajednice, a za dobro čovječanstva. Kad bi čovjek njihov značaj procjenjivao samo sa stanovišta geografske raširenosti, ne bi mogao a da ne primijeti: “Da Uzvišeni Allah nije ljubav ovih vojnika unio u srca stanovnika tih zemalja, oni kod njih ne bi imali tako dobar prijem”.
Ti prijatelji, u ovom olujnom vremenu ispunjenom stalnim krizama i neizbrojivim teškoćama, čvrsto su prigrlili vjeru. Ne rade ništa drugo osim što služe njoj i život organizuju u skladu s njom. Kad su na stajanju u namazu i na sjedenju, kad šetaju i kad putuju, kad jedu i kad piju, oni pitaju: “Gospodaru, kako mogu dokučiti Tvoje zadovoljstvo?” Oni stalno razmišljaju o tome. Zato mnogi, različitih razina, raznih rangova, muškarci i žene, omladina, sredovječni ljudi i starci, kad se sastanu i slože se oko neke ideje i neke aktivnosti, kad, podvedeno smislu gornjeg ajeta, počnu vjerovati i odluče dobra djela činiti, Uzvišeni Allah ih blagodari dobrim prijemom u Svijetu. Mi lično ne možemo ništa drugo nego pružiti ovakav komentar vezan za razinu koju su ti vojnici dostigli u služenju vjerovanju, uprkos svim teškoćama koje ih okružuju u ovom vremenu. Puni iskrenog divljenja, sa drhtavicom u srcu i udovima, skrušeno i ponizno ćemo reći: “Bože moj, sve ove blagodati su samo od Tebe.”
Uzvišeni Allah u završetku ovog ajeta kaže: Mi smo Kur’an učinili lahkim, na tvome jeziku, da bi njime one koji se Allaha boje i grijeha klone obradovao, a inadžije nepopustljive opomenuo (Maryam, 97).
Kad se spominje olakšavanje, rekli bismo da ga okružuju tajne. Ako bismo htjeli osvijetliti tu pojavu u okviru konteksta i relacija, vidjeli bismo da Kur’an govori o nečemu što je uistinu teško opisati. Naravno, nagovještavanje je teško, a i opominjanje je teško. Još teže od njih je prodiranje u srca. Ako uvjeti i pretpostavke nisu ispunjeni i nisu odgovarajući, a uz to su sposobni izvršioci malobrojni, teškoće se izjednačavaju s iluzijom, jer pokretanju nečega što leži, preokretanju nečega negativnog u pozitivno, potrebno je unošenje velike energije.
Prilikom pokretanja aviona, pokretanje je jedini važan cilj. Prilikom paljenja motora automobila, isključuju se svjetla, radio, magnetofon, da se onemogući bilo kakvo gubljenje energije. Međutim, nakon što avion poleti, nakon što se automobil upali i pokrene, sve dolazi u svoj prirodni položaj i sve se kreće svojom brzinom. Tako je i sa služenjem vjeri. Uprkos razlikama u metodama, te i pored toga što prva faza zahtijeva ogroman trud, sve krene svojim pravcem, svojim prirodnim tokom, da bi ubrzo otpočelo nešto što bi se moglo nazvati “krugom dobra” (الدائرة الخيرة) – protiv “kruga ispraznosti” (الدائرة المفرغة) – odnosno “krugom rađanja” (الدائرة الولودة). To je nešto što sada svakodnevno gledamo u sklopu raznih vidova služenja vjeri. To je ono što ističe slijedeći ajet: One koji se budu radi Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti (Al-`Ankabut, 69).
Ove usluge vjerovanju pružaju se danas. Akteri tih usluga, pojedinci, grupe, zajednice i države, koji su zaslužili čast ulaska u krug Božijeg zadovoljstva, imaju, naravno, svoj udio u olakšavanju i uistinu su ga dobili. Ako bismo to razmotrili kroz historiju, našli bismo 1001 dokaz tome. Od vremena Pravednih halifa, preko umejevićke, abasovićke, zatim seldžučke i osmanske države, pa sve do naših dana, u kojima se ponovo javljaju nosioci preporoda, možemo vidjeti brojne primjere nosilaca tih usluga.
Ovo pitanje se može posmatrati i sa drugog stanovišta. Uzvišeni Allah kaže: Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim – njemu ćemo Džennet pripremiti (Al-Layl, 5-7).
Dakle, udjeljivanje, bogobojaznost i podržavanje onoga što je lijepo plod su zdravih urođenih sklonosti kojima se odlikuje čovjek, a spadaju u dobra djela. Te sve odlike vode olakšavanju i pojednostavljivanju. To je ono što čine sada ti prijatelji. Oni rade danonoćno. Ostavili su domove i uputili se u Srednju Aziju, ili u druge krajeve Svijeta, ne osvrćući se na materijalne teškoće, spremni na žrtvovanje izobilja. Nećemo pretjerati ako kažemo da su ti vojnici vjerovanja svijetli primjeri voljenih, spomenutih u ajetu. Zbog toga što ispunjavanje prava usluga da budu ispunjene, koje oni nose i obavljaju na najbolji način, bez ikakve manjkavosti, nije nimalo jednostavno. Međutim, nama se čini da ti prijatelji, to što rade, a što se drugima čini da je jako teško, smatraju neodvojivim dijelom svog života. Stoga ih vidimo danonoćno zaposlene time, kad stoje i kad sjede, kad se kreću i kad miruju. Zato, poželimo i mi od Najvećeg Dobročinitelja, Koji želje može ispuniti, da im otkloni teškoće i olakša im pružanje usluga vjerovanju.
[1] Tu spadaju i oni koji su predavanja i knjige ovog autora koristili u funkciji obrazovanja, prosvjećivanja i upućivanja putem nastave u brojnim školama otvorenim u više od 200 zemalja u Svijetu.
- Napravljeno na .