Horizonti duše: Metafizička misao
Obično se smatra da je moderni svjetonazor Zapada utemeljen uglavnom na potpuno materijalističkim predodžbama koje isključuju ili, čak, poriču duhovne ili metafizičke dimenzije egzistencije. Ovakvo gledište je kontroverzno, ali mnogi tzv. muslimanski intelektualci koji slijepo imitiraju i uvoze sve što vide da je zapadnjačko preziru i odbacuju svoje tradicionalne društvene modele mišljenja i življenja. Ova pojava je uzela prevelikog maha zato što oni već dugo vremena nemaju nikakve svijesti o duhovnoj dimenziji egzistencije i života. Zaista, oni koji egzistenciju reduciraju na materiju i misle samo u fizičkim terminima teško mogu percipirati i shvatiti šta je to metafizičko i duhovno. Štaviše, pošto su oni koji imaju moći samo da imitiraju više radikalni u svojim posuđenim stajalištima nego oni od kojih su ta stajališta potekla, i pošto imitacija često zatamni stvarnost, ovi tzv. intelektualci postaju još radikalniji u odbacivanju onoga što je duhovno i metafizičko i tako postaju još više lišeni adekvatnog znanja o materiji i onome što je materijalno.
Budući da duhovna, metafizička dimenzija od nas traži da idemo izvan senzacija i instinkata u dubinu i širinu horizonata, materijalisti niti to shvataju niti to vole. Drugim riječima, oni sužavaju svoje mišljenje isključivo na ono što mogu percipirati i iskusiti. Obmanjujući sebe i druge da egzistencija počiva samo na materijalnoj dimenziji, oni sebe predstavljaju kao prave intelektualce.
Uprkos njihovim i tvrdnjama njihovih zapadnjačkih kolega, teško je prihvatiti da je naučna misao Zapada, iako primarno materijalistička, uvijek bila odvojena od duhovnog i metafizičkog. Moderna zapadnjačka civilizacija je utemeljena na trojstvu: grčkoj misli, rimskom pravu i kršćanstvu. Ovo posljednje, bar teoretski, doprinosi duhovnoj dimenziji. Zapad nikada nije u potpunosti odbacio platonističku misao, iako je propustio pomiriti je s pozitivističkom i racionalističkom filozofijom. Isto tako, Zapad ne pretenduje na to da takvi mislioci kakvi su bili Pascal i J. Jeans nikada nisu postojali ili isključuje Bergsonov intuitivizam. Bergson, Eddington, J. Jeans, Pascal, Bernhard Bavink i Heisenberg su isto tako važni za zapadnjačku misao kao i Comte, Darwin, Molescholt, Czolba i Lamarck. Zaista je teško pronaći ateistu naučnika i filozofa prije sredine 19. stoljeća.
Suprotno tome, metafizička misao i duhovnost uglavnom su u potpunosti bili odbacivani od strane muslimanskih intelektualaca. U ime određenih predstava koje su bile reducirane na tako pojednostavljene slogane kakvi su “prosvjetiteljstvo, vesternizacija, civilizacija, modernitet i progres”, metafizička misao i duhovni život bili su ocrnjeni i degradirani. Takvi slogani se uvijek upotrebljavaju prilikom rušenja tradicionalnih islamskih vrijednosti.
“Horizont nade mi upotrebljavamo da bismo označili putovanje iza vidljive dimenzije egzistencije, posmatrajući egzistenciju kao cjelinu koja je u međusobnom odnosu, bez čega stvari i događaji ne mogu biti percipirani da stvarno postoje. Niko na drukčiji način ne može doći do suštine egzistencije i njezine relacije sa Stvoriteljem, kao ni do relacije između Njega i ljudskog roda. Naučne discipline koje upravljaju svojim diskursom u velikoj mjeri su u izolaciji jedna od druge i prevalirajuća materijalistička priroda nauke koja je isparcelisala egzistenciju i život nisu u stanju otkriti stvarnost stvari, egzistencije ili života.
Kada se takva istraživanja sagledaju u medicini, nprimjer, ljudi se posmatraju kao bića koja su sastavljena od mnogih diskretnih mehanizama. Posljedice nije teško uvidjeti: egzistencija je lišena svoga smisla i svoje povezanosti i ona se predstavlja kao niz diskretnih elemenata koje sačinjava samo materija. Međutim, jedini put za potpuno razumijevanje i vrednovanje života i egzistencije jeste da se egzistencija iskusi kroz prizmu duha i metafizičkog mišljenja. Zanemarivanje gore navedenog znači prisiljavanje razuma da tumači stvari izvan njegovog dohvata i zatvaranje intelektualnog napora u granice osjetilnih impresija. Ali kada se osvrnemo na glas naše svijesti, ili unutarnjeg svijeta, mi opažamo da duh nikada nije zadovoljan samo pukim osjetilnim utiscima.
Svi veliki, trajni i inkluzivni modeli mišljenja razvili su se s metafizičkih i duhovnih temelja. Svekoliki Stari svijet je utemeljen i oblikovan svetim tekstovima kakvi su Kur'an, Biblija, Vede i Upanišade. Poricati ili zaboravljati takve, antimaterijalističke zapadnjačke mislioce, naučnike i filozofe poput Kanta, Descartesa, Pascala, Hegela ili Leibniza znači ignorirati suštinsku nit zapadnjačke misli.
Mi možemo samo maštati o novom, boljem svijetu utemeljenom na znanju ili nauci, ukoliko na koncept nauke budemo gledali kroz prizmu metafizike. Muslimani još nisu razvili koncept nauke u njezinom istinskom smislu, naime, nauke izvedene iz Kur'ana i islamskih tradicija primarno oblikovanih Kur'anom i hadisom. Primjena nauke ili tehnologije koju vrši neodgovorna, sebična manjina donijela je više nesreće nego dobra.
Ukoliko Muslimani žele stati ukraj svom dugotrajnom ponižavajućem statusu, ukoliko žele uspostaviti novi, sretniji svijet koliko-toliko na nivou Zapada, oni moraju zamijeniti davno oblikovane pozitivističke i materijalističke teorije svojim novim mišljenjem i novim inspiracijama. Svjesni svojih bolova i nedaća iz prošlosti, oni moraju učiniti goleme napore da definiraju ove probleme i da ih riješe.
Istinski koncept nauke će udružiti duhovnost i metafiziku s razumnim, inkluzivnim svjetonazorom koji afirmira suštinsku, unutarnju i neprekinutu relaciju između svih naučnih disciplina i egzistencije kao cjeline. Samo koncept koji obuhvata cjelinu u njezinoj cjelovitosti može se nazvati istinski naučnim. Posmatranje egzistencije kao niza odvojenih elemenata i pokušaj da se dosegne cjelina iz tih elemenata na koncu će dovesti do toga da oni, ti elementi, budu uronjeni u multiplicitetu. I obrnuto, obuhvatanje cjeline a potom istraživanje njezinih dijelova u svjetlu te cjeline vodit će nas ka tome da dosegnemo čvrste zaključke o stvarnosti egzistencije.
Duhovnost i metafizika, isto tako, umjetnosti daju svoje najšire dimenzije. Ustvari, umjetnost samo dosiže svoj istinski identitet kroz duhovnost i metafiziku. Umjetnik otkriva unutarnji svijet humaniteta, sa svim njegovim osjećanjima, ushićenjima, očekivanjima, frustracijama i ambicijama, kao što otkriva i u kakvom je odnosu taj svijet s vanjskom dimenzijom egzistencije. Sva ta svoja stanja umjetnik onda prezentira u formama koje su primjerene medijumu koji koristi. Umjetnost izražava našu unutarnju esenciju, koja je u kontinuiranom pokretu u povratku ka svome izvoru. Drugim riječima, umjetnici ujedinjuju inspiracije koje uplovljavaju u njihov duh iz stvari i događaja, iz svih kutaka egzistencije. Noseći zajedno sve nomene i fenomene, oni nam onda predstavljaju stvari u njihovoj cjelini.
Znaj da je najvažniji izvor nauke, mišljenja i umjetnosti, čak vrlina i morala – metafizika. Sve u egzistenciji može biti opaženo uz pomoć zdravog načina mišljenja utemeljenog na čistoj metafizici. Ovo nam dopušta da sagledamo svu egzistenciju kao cjelinu i da putujemo kroz njezine duboke dimenzije. Bez duhovnosti i metafizike ne možemo sagraditi zajednicu na čvrstim temeljima; takve zajednice prinuđene su konstantno prositi od drugih. Zajednice koje su lišene čvrstih metafizičkih koncepata pate od krize identiteta.
Izgraditi novi, sretniji svijet na humanim vrijednostima i vrlinama bit će moguće ukoliko politike i aspiracije svih ljudi, nezavisno od njihove religije, iznova otkriju i reafirmirajuu duhovno i metafizičko mišljenje koje je položeno u objavljenim religijama.
- Napravljeno na .