Horizonti vjere

Horizonti vjere

Postoje dvije strane ljubavi prema istini; jedna je konstituirana znanjem, a druga vjerom. I dok je jedna strana ovog odnosa otkrivanje i određivanje istine, tj. ono što stvara vezu između ljudskog znanja i svijesti, na drugoj strani se nalazi stav usvojen u odnosu prema istini. Prva strana se istražuje izvorima znanja o religiji i naukom. Druga strana je, sama po sebi, određena religijom. Nauka koja ne posjeduje ljubav ili svrhu prema kojoj je odana analiziranju i eksplikaciji pojavnog svijeta te otkrivanju istine je slijepa, te determiniranje takvih vrsta naučnih napora ne prolazi bez kontradikcija. Uvijek će biti tako da se svako naučno istraživanje koje se temelji na personalnim, porodičnim ili socijalnim interesima sučeljava s preprekama, te da je neizbježno da znanje do kojeg se dođe uz pomoć takvog mentaliteta, mišljenja ili doktrine vodi na vrlo klizav teren. Religija, kao izdašno vrelo za nauku sa svojim izvorima znanja, suštinski je element, važan poticajni vodič koji ima jasan metod u pitanjima koja prelaze horizonte znanja; to je vodič koji ima beskrajnu dobrostivost i ne može odvesti na krivi put.

Uvijek je moguće da se nauka preokrene u napasnog, sablasnog i strašnog zlog duha koji stoji na putu istine prepuštajući je nekom pojedinačnom mišljenju, pojedinačnom događaju ili pojedinačnoj doktrini i, otuda, takav duh ograničava njezine horizonte. Također se dešava da religiju, koja je nebeska istina, neki prezentiraju kao osjećaje ozlojeđenosti, mržnje, bijesa i osvete. Kakva kontradikcija da nešto što je izokrenuto predstavlja svoju totalnu suprotnost!

Pokušajmo sada zamisliti nauku – u koju bi se zaista trebalo gledati kao u neki sveti hram – koja ima samo jedan metod ili je povezana s određenom, aktualnom filozofijom, kojoj je postala sluškinja! To znači da je nauka sada servis bigotnog mišljenja; sada ona nema slobodan metod svoga istraživanja te na taj način postaje ukleta, budući da radi za najveće neznanje umjesto da služi najčasnijim ciljevima. Pokušajmo zamisliti religiju od koje se traži da bude sredstvo za ostvarivanje interesa pojedinih političkih ili nepolitičkih stranaka ili asocijacija; takva religija postaje tvrđava date stranke, a molitve u mjestima gdje se ona upražnjava postaju neka vrsta političkog rituala! U tom slučaju, bez imalo sumnje, može se reći da su žrtvovane i religija i njezina svetost!

Ukoliko u nekom društvu neki ljudi govore o znanju i onda mjesta u kojem stanuje to znanje koriste kao svoje vile, kao vitrine za svoje želje, fantazije i ideologije, onda ova staništa nauke prestaju biti njezini hramovi i postaju arene u kojima se gomilaju žestoke ambicije, želje i mržnje. Isto tako, ukoliko u nekom društvu ljudi govore o pobožnosti i poslije toga budu spremni da sve one koji ne misle kao oni i koji ne dijele njihove političke poglede nazivaju paganima, ateistima i nevjernicima, onda ta greška leži na onima koji su sami sebe proglasili reprezentantima vjere. Oni religiju pretvaraju u fobiju koja ljude udaljava od Boga, koja zacrni njihova srca i zatvara vrata nade na njihovim licima; ovaj imidž religije je u potpunoj kontradikciji s istinskom, objavljenom religijom. Iz usta onih koji pjene ozlojađenošču, mržnjom i bijesom, iz pera onih koji pomračuju dušu, uzdižući neprijateljstvo i poklone od samog đavola, širi se neprijateljstvo prema religiji. Nazivajući to religijom, takvi čovjeka tjeraju da lupi šakom o sto i pobuni se protiv nečega što nije ništa drugo do pregršt predrasuda i neznanja. Takve pojave rastužuju i stanovnike nebesa!

U takvom razvoju stvari, čovjek – ma kakav bio – ne saznaje šta je to istinska vjera i čemu ga to poziva njegova savjest, on ne uspijeva osjetiti Božiju ljubav i naklonost, on ne može prihvatiti da one stvari koje su prezrene u Božijem pogledu budu respektirane, tako da čak i pobožan čovjek počinje gubiti respekt prema nebeskoj i univerzalnoj prirodi religije. A najveća šteta koju možemo učiniti religiji i nauci jeste da naše fantazije, želje i zahtjeve prihvatimo kao racionalno mišljenje i da njih predstavimo kao izraze pobožnosti. Najveću prazninu u ljudskom biću porađa njegova slabost, a jedna od najvećih slabosti jeste čovjekova želja da izgleda bolji nego što jeste i da ima očekivanja iznad svojih mogućnosti. Ova slabost treba biti liječena uz pomoć određenih vrijednosti, i to vrijednosti koje prihvata kolektivna savjest koja kaže da pobožan čovjek pripada i nauci i religiji. Drugim riječima, neki ljudi žele iskoristiti religiju kao nešto čime bi ispunili svoju prazninu. Najjače oružje svijesti – koje je neodvojivo od pravde – protiv takve ljudske slabosti je ljubav prema istini i gorljivost za znanjem. Ako postoji eliksir koji briše koroziju sa srca onih koji se smatraju učenima i hrđu s mišljenja onih koji u sebi gledaju religiozne ljude, onda je to, bez imalo sumnje, ljubav prema Bogu, ljubav prema svemu što postoji i ljubav prema istini, a sve zbog Njega. Kada su srca prožeta ljubavlju i duše pokrenute u akciju s osjećajem, sve ljudske praznine i slabosti se eliminiraju ili se pretvaraju u eliksir života.

Svijet je tu da se spozna i prihvati ljubav prema istini koja će ljude voditi ljubavi prema Bogu i s vjerovjesnicima dovesti ih u blisku povezanost sa cjelokupnim postojanjem. Od prvog dana, svaki vjerovjesnik je pozivao ljude na svoj put, a to je suštinski put ljubavi; svaki od njih je svoja djela oblačio ljubavlju; ova Božanska ljubav je bila zamiješana na svome izvoru i ona je u njihovom primjeru dostizala istinsku vrijednost. Mesih, sin Merjemin, komponirao je poemu svoga života koja je bila bazirana na ljubavi prema ljudskom rodu i nastavio je svoje pozvanje izražavajući svoja osjećanja na različite načine. Ako malo dublje pogledamo kako je to izraženo u Fuzulijevoj poeziji, vidjet ćemo da Najčasnije biće (poslanik Muhammed – op. prev.) kaže: Moja riječ je zastava koju nosi vojska onih koji vole; on na taj način izražava poštovanje prema svijetu i nastavlja svoje pozvanje kao dah i glas ljubavi. Kada ova Božanska ljubav dostigne transcendentno, ona se, transformirajući svoj vidokrug, okreće prema vječnosti. Kada se Kur'an čita s vjerovanjem i dubinskom pažnjom, zanemarivši, u ovom slučaju, njegove vokalne i melodijske napjeve, osjeća se, sasvim jasno, glas i dah ljubavi, tačka susreta čežnje i ponovnog sastanka. To je strast za istinom, ljubav prema znanju, težnja za ozbiljnim istraživanjem, pokušaj da se shvate teme i pitanja na kojima insistira Kur'an da bi privukao što veću i češću pažnju vjerujućeg srca. Te teme su poput brilijantnog majdana u kojem pažljiva duša, svaki put iznova, otkriva sve nove i nove dragulje. Svaki putnik u mišljenju na koje ga tjera Kur'an vrlo pažljivo u sebi pronađe žilu koja će mu podariti jedan od tih nepoznatih dragulja; svaki taj putnik zna da će ga sve do kraja putovanja dočekivati nove scene, sve ljepša od ljepše.

U konačnici, kur'anska čistota će natkriliti treperavu dušu svoga čitaoca, koja će odbaciti sve svoje sumnje zato što je ova knjiga, koja je bogatija od najbogatijeg sveska po svome sadržaju,objavljena da bi od nas odagnala svaki naš bol i pripremila nam mehlem za sve drevne rane. I zato će biti ogromno iznenađenje za svakog njezinog čitaoca kada uvidi kako su je umovi kojima nedostaje ljubavi pogrešno interpretirali. Njihova istraživanja su površna, njihova evaluacija nedostatna. Njihovo istraživanje je uvijek okrenuto ka drugima, čija su osjećanja u potpunosti vezana za ambiciju i interes, čiji intelekt i razum blokiraju njihove osjećaje, čija je prosudba potčinjena fantazijama i nastojanju da balansira između “izloga” i “vizije” više nego što je posvećen unutarnjoj dubini i sadržaju. Oni su djelimično odgovorni za činjenicu što neki od onih koji razgledaju ovaj sjaj vide ga u umanjenom svjetlu. Uistinu, iako može izgledati da su oni na stazi koja vodi izvan granica svijeta i do metafizičkih prostora, ipak materijalni interes je blokirao njihov pogled i oni nisu u stanju shvatiti odraze svijeta kojeg je oblikovala ruka duha i smisla. Štaviše, ispitivanjem drugih svjetova utemeljenih na ljudskoj slabosti, oni padaju u zamku naoružavanja drugih istim oružjem, upotrebom istog materijala i, drugim riječima, dijeljenjem istih stvari s ljudima koje oni, eto, nazivaju “drugima”. Postupajući na takav način, oni će, uskoro, imitirati i samog đavola kojeg kore u drugima ili će ih slijediti u stopu. Do danas niko nije imao koristi od takvih besciljnih i besvrhovitih napora. Obrnuto, u ovoj borbi u kojoj mnogi izražavaju mnoštvo žaljenja naša kolektivna ličnost je poražena i mi smo ti koji su pretrpjeli najveću štetu.

Kur'an je spušten na Zemlju s dubokim osjećajem za ravnotežu; on je uravnotežio odnose između pojedinaca, porodica, društava i unutar čitavog stvorenog svijeta, i on svojim sljedbenicima nagovještava stazu koja vodi do univerzalne harmonije. Međutim, mi smo Kur'an utamničili u tijesne okove našeg razuma; najprije, mi smo limitirali njegov beskraj, lokalizirali smo ono što je univerzalno u njemu i onda smo na niske grane spustili njegovu ljubav koja je njegovo opće mjesto, njegovo smo blistavo lice podvrgli postepenom zatamnjenju. Ljudi visokih ideala kakvi su bili Se'id ibn Džubejr[1], Ebu Hanifa[2], Ahmed ibn Hanbel[3] ili Imam Serahsi[4] nikada nisu, ni u najmanjoj mjeri, sebe podvrgli nasilju nad umom, nego su, ne popuštajući ni jedan pedalj u svome mišljenju, donosili svoje odluke u skladu s glasom svoje savjesti koja je uvijek bila otvorena prema Bogu. Oni su izabrali agoniju u tami mračnih ćelija – da nam se Allah smiluje – umjesto divnih i udobnih palača i oni su došli do istinskih dubina čineći ibadet Mudrom i Sveznajućem i na taj način sačuvali slobodu mišljenja i savjesti.

Zaista, oni koji žive s nekim ciljem, i umru s istim ciljem, nastavljaju živjeti. Kada presele na ahiret, njihova turbeta žive kao srca, ili oblik kolektivne svijesti okrenute vječnosti. Nasuprot ovih uzvišenih duša stoje one nesretne; robovi svojih ličnih interesa, nesretnici koji misle da su toliko pametni da ih ništa na ovom svijetu ne treba zabrinjavati. Uprkos tome, oni bivaju samo robovi okovani svojim vlastitim željama i fantazijama, pa su njihovi životi, ustvari, puko ropstvo; ono što ostave iza sebe je prokleto, a uspijevaju postići samo nesreću za nesrećom.

Iskreni studenti Kur'ana – možete ih zvati ljudima ideala – jesu jahači u vječnost, oni koji druge uzimaju u svoja sedla i nose ih u vječnost. Oni su u stanju da nadiđu vlastitu revnost, želje i strasti. Pošto studenti Kur'ana jašu ka horizontima, oni, sukladno svome unutarnjem svijetu kontemplacije, idealiziraju svoj svijet, oni galopiraju iznad mnogih drugih stvari koje drugi nazivaju stvarnošću, dok ih drugi, oni koji mnogo pate zbog svojih ideala pa ih čak i izgube, smatraju budalama.

Uistinu, svrha i cilj su poput katapulta koji nas izbacuju u središte kraljevstva duša, u metafizičku atmosferu koja je iznad ovog svijeta, okružena sadržajem koji zaustavlja naš put i čuva nas za naše osjećaje, interes, dobit i reputaciju. Svako ko je, na bilo koji način, jučer, danas ili sutra, smješten u taj katapult stići će u orbitu i kružiti oko Božije sfere, a oni koji čekaju su poput satelita koji treba biti ispaljen s lansirne rampe. Religija, u svojoj vječnosti, jeste jedan obilni izvor koji hrani ovaj ideal, a Poslanik je saosjećajni dosizatelj do ovoga izvora, iskreni predstavnik i tumač koji priskrbljuje najrazumnija tumačenja kojima se čuva nebesko porijeklo izvora. U ovom smislu, on je inovator, otkrivalac, revolucionar koji preporučuje najbolje, uzvišene i najhumanije interpretacije za one koji dolaze poslije njega, onaj koji je otvoren za najudaljeniju budućnost kroz principe kojima poziva. Oni koji ne mogu Kur'an sagledati svojom vlastitom unutarnjom dubinom i koji ne mogu prihvatiti osobu kakva je Poslanik kao najvještijeg navigatora u dubine Kur'ana – oni su nesretnici koji su se utopili u svojim vlastitim dubinama – ukoliko se uopće ovdje može govoriti o dubinama. Oni su ponekad uzdrmani i zaustavljeni na svom putu ehom njihove plitkosti u shvatanju Kur'ana, a ponekad traže utočište u historijskom žamoru slušajući vlastitu prazninu. U njihovoj interpretaciji i reprezentaciji, religija – bolje reći: islamska teologija – jeste ili monstruoznost prožeta bajkama, ili nesavremeni sistem kojeg je porazilo vrijeme i koji se, svojim uzaludnim nastojanjima, i dalje bori protiv njega.

Ustvari, Kur'an je izvor koji ima beskrajno duboku enigmu i ogromnu čistotu, izvor s takvim bogatstvima da svi kojima se on obraća mogu vidjeti da je on iznad sfere njihovih shvatanja i da oni mogu iskusiti sigurnost ukoliko dođu do tog izvora. Tada, otkrivši vlastite horizonte razumijevanja, oni ga gledaju kao dúgu, u trijumfalnom svodu koji nadmašuje svaku tačku do koje njegov istraživač dođe. Pobožnost je tako nadilaženje ljudske interpretacije izvora svjetlosti koja se izliva u život kroz kristalnu prizmu, modeliranu i ukalufljenu; ko to shvati, on može posvjedočiti nenadmašnu “lahkoću savršenog izraza”, iako može sagledati svoj stepen razumijevanja onoga što zauvijek stoji u Kur'anu.

[1] Se'id ibn Džubejr (u. 721.) – poznati imam u tumačenju Kur'ana, čiji je otac Džubejr ibn Mut'im en-Nevfeli bio ashab poznat kao tradicionalist.
[2] Ebu Hanifa (700-772) – imam hanefijskog mezheba, veliki muslimanski pravnik čiji je mezheb najrasprostranjeniji u svijetu.
[3] Ahmed ibn Hanbel (780-855) – imam hanbelijskog mezheba, autor Musneda, koji sadrži preko 30.000 hadisa; uživao je veliku reputaciju zbog svoga dubokog poznavanja kako civilnog, tako i duhovnog zakonodavstva, te zbog ogromne erudicije i respekta prema poslaniku Muhammedu (s.a.v.s.).
[4] Imam Serahsi (u. 1090.) –veliki pravnik koji je rastumačio jurisprudenciju Ebu Hanife u svojoj knjizi El-Mebsud.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.