Sufizam i njegovo porijeklo
Sufizam je put koji slijede sufije u dostizanju Istine, Boga. I dok ovaj termin obično izražava teoretski ili filozofski aspekt ovog traženja, fizički ili praktični aspekt se obično referira kao “biti derviš”.
Šta je sufizam?
Sufizam se definira na razne načine. Neki u njemu vide nestajanje u Bogu poništavanjem vlastitog ega, volje ili samousredsređenja i ponovno oživljavanje svoje duhovnosti svjetlošću Njegove (Božije) suštine. Takva transformacija rezultira Božijim upravljanjem pojedinčeve volje u skladu s Njegovom voljom. Drugi u sufizmu vide neprestanu posvećenost čišćenju vlastitog bića od svega što je loše ili zlo, da bi to biće postiglo vrlinu.
Džunejd el-Bagdādī (u. 910.), poznati sufijski učitelj, sufizam definira kao metod usredotočenja na “samoponištenje u Bogu” i “neprestano ili postojano bivanje s Bogom”. Šiblī sažeto kaže da je sufizam stalno bivanje s Bogom ili u Njegovom prisustvu na taj način da nikakav ovosvjetski ili onosvjetski cilj sufiju ne može omesti od toga bivanja ili mu se učiniti interesantnijim od njega. Ebu Muhammed Džerīr sufizam opisuje kao odolijevanje tjelesnim kušnjama i lošim svojstvima i potragu za hvalevrijednim moralnim osobinama.
Ima i onih koji sufizam opisuju kao gledanje iza “vanjskog” ili izvan površine pojavnih stvari i događaja i tumačenje svega što se desi u odnosu s Bogom. Ovo znači da ljudi svaki čin Boga vide kao prozor kroz koji oni mogu “vidjeti” Njega, svoj život žive kao neprestani napor da “gledaju” Njega dubokim duhovnim pogledom, kojeg je nemoguće opisati u fizičkim terminima, i dubokom sviješću bića koje neprestano nadgleda On.
Sve ove definicije mogu se sažeti u slijedećem: Sufizam je staza koju slijede pojedinci koji, pošto su u stanju da se oslobode ljudskih poroka i slabosti da bi zadobili melekanske osobine i postigli Božije zadovoljstvo, žive u skladu sa zahtjevima Božijeg znanja i ljubavi, što rezultira duhovnim ushićenjem.
Sufizam se temelji na pridržavanju čak i “trivijalnih” propisa Šerijata da bi čovjek proniknuo u njihovo unutarnje značenje. Početnik ili putnik na putu (sālik) nikad ne odvaja vanjsko pridržavanje Šerijata od njegove unutarnje dimenzije, nego se on u isto vrijeme pridržava i vanjskih i unutarnjih strana islama. Takvim pridržavanjem sālik putuje prema cilju krajnje ponizno i predano.
Sufizam, kao zahtjevna staza koja vodi ka spoznaji Boga, nema prostora za nemar ili lakomislenost. On od svoga putnika traži da se neprestano trudi, poput pčele koja leti od košnice do cvijeća i od cvijeća do košnice, da bi postigao ovo znanje. Sālik mora pročistiti svoje srce od svih drugih atrakcija; oduprijeti se svim tjelesnim porocima, željama i apetitima; živjeti na način koji odražava spoznaju kojom je Bog oživio i prosvijetlio njegovo srce, mora biti uvijek spreman primiti Božiji blagoslov i nadahnuće, te se striktno pridržava sunneta (primjera) poslanika Muhammeda. Uvjeren da je privrženost i odanost Bogu najveća vrijednost i čast, putnik se odriče vlastitih željaradi zahtjeva Boga, Istine.
Sufizam zahtijeva striktno pridržavanje svih vjerskih obaveza, smjernog života i odricanja od putenih želja. Ovom metodom duhovne samodiscipline derviško srce se pročišćava i njegovi /njezini osjećaji i sposobnosti se koriste na Božijem putu, što znači da putnik sada može početi živjeti na duhovnom nivou.
Sufizam, takođe,r omogućava pojedincima, kroz stalni ibadet Bogu, da prodube svoju svijest o sebi kao onima koji su predani Bogu. Odricanjem od ovog prolaznog, materijalnog svijeta, kao i od želja i emocija koje on izaziva, oni se bude u stvarnosti onog svijeta, što znači: okreću se ka Božijim lijepim imenima. Sufizam dozvoljava pojedincima da razviju moralnu dimenziju svoje egzistencije, kao što im i omogućava da stječu snažno, iskreno, lično doživljeno vjerovanje imanskih i islamskih šarta, a ne njihovo površno razumijevanje.
- Napravljeno na .