Vjerovanje: poseban pogled

Vjerovanje: poseban pogled

Riječ “vjerovanje”, īmān na arapskome jeziku, u okviru opisa ili s naučne ili epistemološke tačke gledišta, dolazi iz korijena emn, emān, koji znači: biti siguran od strahova, vjerovati, obećati, imati povjerenja, osigurati sigurnost drugima. To je, dakle, imenica koja ima značenje: biti siguran i snažan. Vjerujući u Boga, potvrđujući Njegovo postojanje, priznavajući Boga u svojoj svijesti i proklamirajući to vjerovanje svojim srcem i jezikom – to su samo neki smislovi koji se daju ovoj riječi u lingvističkoj tradiciji.

Osoba koja vjeruje u Boga naziva se mu'min. To je čovjek koji potvrđuje i predstavlja par excellence sve osobine koje smo naprijed naveli, tako da mi ovdje, također, možemo govoriti i o odnosu između djela i vjerovanja, ili o tome da li su djela uključena u opis vjerovanja, ali u ovom momentu mi se nećemo zadržavati na tim pitanjima. Vjernici su zaista heroji potvrđivanja, izjavljivanja i predstavljanja u njihovom zajedničkom, uobičajenom smislu riječi, i to: po njihovoj sposobnosti da vide i opažaju, njihovom čistom intelektu koji je prosvijetljen Objavom, njihovom širokom i objektivnom razumijevanju, njihovoj snažnoj i sveobuhvatnoj viziji, njihovom profinjenom osjećaju za odgovornost, njihovom odlučnom stavu i borbi protiv zla, njihovoj težnji za afirmacijom tokom čitavog života, njihovom čuvanju njihovih visokih ideala, njihovoj sposobnosti da drže živim svoja osjećanja, svijest i volju, njihovoj znatiželji da se umiješaju u sve suštinske stvari, njihovom dubokom razumijevanju i tumačenju fenomena, njihovom vjerovanju i povjerenju u Boga, njihovoj poznatosti po povjerenju, njihovom potvrđivanju postojanja Jednog i Jedinog, njihovoj sposobnosti da uvijek budu iskreni prema Njemu, njihovoj poznatosti među ljudima po tome da im se može vjerovati u svemu, njihovoj poznatosti po tome što im se ljudi mogu obratiti u svako doba, njihovoj prihvatljivosti kod svih ljudi, njihovom podsjećanju na Boga i njihovom upućivanju ljudi ka Bogu. Oni su heroji potvrđivanja, izjavljivanja i predstavljanja, u punom smislu te riječi.

Iako se svi vjernici ne pridržavaju islama na istom stepenu, iako oni, dakle, nisu istog vjerovanja, ipak je jasno da svaki od njih ima isti osjećaj vjerovanja. Već na samom početku ovaj osjećaj se rađa kao najviša vrijednost u prirodi ljudskog bića, budući da svaki vjernik vjeruje da je Bog stvorio čovjeka, odnosno ljudski rod. Premda i oni koji ne vjeruju nastoje biti zadovoljni ili, preciznije, naći izlaz iz tjeskobe, ipak oni osjećaju da su u vakuumu. Vrijeme i prostor su prazni za njih, kako danas, tako i sutra. Takvi ljudi osjećaju prazninu u svojoj duši, oni se guše u osjećaju besmislenosti:

Sve praznina je; Zemlja je prazna,
nebesa su prazna, srce i um su prazni.
Volio bih da negdje smirim pogled svoj,
ali takvo mjesto ne postoji.
Tevfik Fikret[1]

Na drugoj strani, vjernička duša, grozeći se i pomisli da bi poricala istinu i da bi je na bilo koji način sakrivala, posjeduje mir koji joj donosi vjerovanje, i ona jednostavno kaže:

Zahrđalo srce u kom nema vjere – to je grob za prsa!
Akif

Posvećenik srca koji je odlučio skinuti koroziju sa zahrđalog srca reći će: “Iskonsko zadovoljstvo, užitak bez boli i sreća bez tuge mogući su jedino u sferi vjere i njezinih istina”, tako da “oni koji žele uživati u zadovoljstvima života mogu u tome uspjeti samo ukoliko svoj život ožive vjerovanjem, ukoliko ga nagizdaju djelima koja je Bog propisao za ljude i zaštite ga izbjegavanjem djela za koja nam je Bog rekao da ih ne činimo”, jer “onoga časa kada se čovjek upravi stazom vječitog života, ovozemni mizerni i mukotrpni život, ukoliko ga se shvati kao predvorje tog vječitog života, postane takav da sve što čovjek u njemu nađe i sve što ga u njemu snađe vjernik prihvata sa zahvalnošću” (parafraza Bediuzemanovih misli). Takvi ljudi će osvijetliti naše horizonte svojim ljekovitim riječima i učiniti da naša srca osjete čari vjere.

S obzirom na njezin sadržaj i suštinu, vjera je voće koje se ubire u carstvu života i donosi pred naše duše; to je nebeska rijeka koja teče iz Kevsera i iz koje se napajaju naša srca, too je smisao koji je natopljen tom rijekom i koji nam dolazi s usana naših srca, to je monument Božanskog svjetla u našim srcima, oblikovan suverenim i sveobuhvatnim značenjem, osjećajem, sviješću i razumijevanjem. Heroji vjere koji popravljaju i obnavljaju svoja srca i osjećaje vjerom i razumijevanjem uvijek će sebi otkriti tajnu koja njihov duhovni svijet pretvara u Džennet; oni ulaze u tok vječite sreće i bivaju slobodni od svih drugih traganja. Pošto “uvijek postoje duhovni Džennet u vjerovanju i duhovni Džehennem u bogohuljenju i grijesima, onda, zaista, kako god je vjerovanje duhovno sjeme džennetskog drveta, isto tako je bogohuljenje skladište za duhovno sjeme Džehennema” (parafraza Bediuzemanovih misli).

Ustvari, ukoliko duša uzme krila vjere, ona neće tumarati kucajući na bilo koja druga vrata, niti će se ponižavati moleći druge da joj šta udijele; osoba s takvom dušom neće ni pred kim saginjati svoju glavu; djelovat će hrabro u sučeljenju sa svim izazovima života, zavisno od snage svoga vjerovanja. Zaista, “vjerovanje je i svjetlo i snaga u isto vrijeme. Oni koji dosegnu istinsko vjerovanje mogu se sučeliti sa cijelim univerzumom i, u skladu sa snagom svoga vjerovanja, u stanju su izdržati pritisak svakog događaja”.[2] Ovo stoga što “vjerovanje vodi u svjedočenje o Božijoj jedinosti, ovo svjedočenje vodi pokornosti, pokornost vodi predavanju u Božije ruke, a to vodi sreći i na ovom i na onom svijetu”. Takvi monumenti vjerovanja koriste svoja srca kao spiralne duhovne stepenice koje vode u carstva ispod Arša; vjernici svojim krilima dostižu do džennetskih visina, gdje se susreću s melecima.[3] Ponekad meleci, šapćući im na uho, takvim ljudima donose posebne vijesti, a ponekad im prezentiraju posebna shvatanja tako da takvi ljudi postaju posebni u carstvu života. Ukoliko takvi ljudi budu u stanju produbiti svoje vjerovanje učenjem i ogrnuti se duhovnim užicima, onda oni, zaista, počinju letjeti do horizonata za kojima i meleci žude; oni tada razgledaju prostore koje Gospodar otkriva onima koji sanjaju “najviši Džennet”. Imati moć da se uzdigneš do “najvišeg Dženneta”, uz pomoć svjetla vjere, i posjedovati takve duhovne visine – to je sudbina onih koji imaju vjeru; a pasti u tmine poricanja i postati jedan od stanovnika Džehennema – to je nesreća onih koji ne vjeruju i ne poštuju Uzvišenog Boga, a da bi se opisalo njihovo stanje, trebalo bi nam mnogo više prostora.

Oni koji mogu proniknuti u posebne dubine ljudi vjere dok ih gledaju, zapravo, sjećaju se Boga, tj. pogled na njih budi sjećanje na Boga. Oni koji osjećaju njihov dah pomisle da je život posjetio Mesih (Spasitelj); oni slušaju glasove koji dolaze iz njihovih srca opijenih vinom riječi – kao da su stigli u društvo Sultana govorništva (Muhammeda, s.a.v.s. – op. prev.). Zaista, duša koja je upotpunila svoje ukrase vjerom i onim što vjera nosi ne traži više ništa. Uzdignuta prema Bogu, takva duša je, uz pomoć Boga, još snažnija kada se nađe u slabotinji, u siromaštvu bogatija uz Božije obilje i iako malehna, zapravo, ona je velika. To sve je moguće zato što su takvi ljudi ovisni o vječitoj volji njihovoga Gospodara kada njihove snage izbora i volje nisu dovoljne. Oni se povjeravaju Njegovoj volji u svemu što nadmašuje njihove moći; kada ih potresu nedaće ovoga svijeta, oni pronađu utočište u voćnjacima i baščama vječitog života. Kada strah od smrti obuzme njihov vidik, oni se bacaju u svijetlu havu vječitog života. Suočeni s pitanjima koja ne mogu riješiti svojom moći shvatanja, oni se odmore u svježoj havi Kur'ana, koji rješava njihove nedoumice. Oni se nikada ne osjećaju razočaranim, nikada ne osjećaju prazninu; nikada se ne suočavaju s neprolaznim tminama. Njihova iskustva i životi su poput ugodne pjesme i oni se sa zadovoljstvom okreću svome Gospodaru; njihove hvale i zahvale su obilne kao zrna kukuruza.

Ljudi upotpunjeni vjerom nisu ovisni samo o svojoj dosljednosti i ličnom statusu; takvi ljudi su otvoreni prema svakome kao što su vjerovjesnici bili spremni svakome pomoći; oni prihvataju svakog čovjeka i svoju ovozemaljsku i ahiretsku sreću vezuju za druge u toj mjeri da zanemaruju sami sebe i žive poput drugova (ashaba) poslanika Muhammeda (s.a.v.s.); oni sipaju svjetlo na svoju okolinu noseći svoj unutarnji kandilj i održavajući rutu na kojoj se nalaze, nekada čak i protiv svoga interesa... Zaista, takvi ljudi uvijek idu, sa svojim svjetlom, tamo gdje je mrak crn poput noći. Oni se bore protiv sila mraka i opresije, uvijek goreći, a dok gore, osjećaju samo svoj unutarnji bol, i dok se njihove glave mogu sagibati, niti blještavo neprestano svjetlo njihova plamena, a ni postepeno utrnuće toga plamena ne sprečava ih u tome da svijetle drugim ljudima.

Oni koji su odani vjeri uzdižu svoje zastave i staju na put kojim prolaze cijelim svijetom idući jednom granicom. Oni stižu do neba, oni razgovaraju sa zvijezdama, oni su u vezi sa Suncem, oni prijateljuju s Mjesecom, oni šetaju ogromnim prostranstvima usmjereni ka Savršenom Društvu. Dok šetaju, njihova lica su uvijek okrenuta ka zemlji, čime iskazuju svoju skromnost, a čak je i njihovo disanje ponizno. Zaista, kao da su obučeni u perje uzeto iz krila meleka, oni znaju da se vinu u nedostižne visine, ali ni vrtoglavica, niti činjenica da su u rangu duhovnim bićima ne pomućuju njihove misli, koje su od čistih najčistije. Njihove glave su uvijek okrenute u onom smjeru kud i njihova prsa, s osjećanjima vjerovjesnika Adema, s beskrajnim uzdahom i nadom na njihovim usnama; oni su poput crvene ruže najdublje nijanse. Oni blistaju u raznovrsnim bojama kada se okreću ka Jednom Jedinome, kada gledaju u Sunce; kada osjećaju Njegovu veličanstvenost; oni se znoje poput lišća okupanog jutarnjom rosom. Oni izgledaju kao da su upravo čuli zvuk Sur-i Isrāfīla[4] pred Kijametski dan.

Oni koji gledaju takve ljude pronalaze prozor kroz koji gledaju u Svemilosnog u svim Njegovim činima, oni su okrenuti prema vječnosti i oni svoje svjetove pretvaraju u gnijezda ljubavi. Oni pružaju raznovrsna svjetla u najcrnjoj noći, u onim noćima u kojima se očekuje zora i u baščama koje je zamela jesen. Oni poklanjaju bukete ruža i cvijeća onima koji su oko njih, koje su sakupila osjećanja koja nose njihova prsa.

Takvi ljudi ponekad oblikuju svoja osjećanja dostojanstveno i širokogrudno, a ponekad svoja prsa rashlade svojim suzama; njihove suze teku praveći curak dobrodošlice njihovim željama i nadanjima. Oni kušaju približavanje sreći s nadom i vjerom da će ove želje uskoro biti ostvarene. Oni su uvijek spremni da idu iza svih daljina, u skladu s beskrajem njihovog vjerovanja. Oni mjere vrijeme ritmom svoga srca, praveći krila svoga uma od perja krila svoga srca; oni nadilaze svaku naizgled nepremostivu prepreku u kojoj su se zapleli um i zemaljsko poimanje, oni dosežu vrh svijeta značenja.

Oni koji su čvrsto uz Istinu, oni su uvijek u miru, čak i kada su okruženi žalošću i tugom. Oni ne pate dugo, niti je njihova tuga bezgranična. Sa svojom vezom s Bogom i svojom intimom uz Njega, oni su u stanju da s lahkoćom prekinu svaki pritisak žalosti; oni gase tugu vlastitom ucviljenošću i ako imaju tegoba, oni ih oblače u “posvećenu prisebnost”, pa u karanfilove nijanse duhovne ljepote gledaju bez brige, povezujući patnju s užitkom, a bol sa slavom koju im je nedaća obećala. Oni su u stanju bolne jecaje pretvoriti u radosne uzdahe, a čak kada su najnesretniji, u stanju su recitirati pjesme sreće onima koji su oko njih jezikom svojih srdaca. Kada oni ovladaju suštinom svoga puta, oni na taj način posvete svoj prvi uzdah, a s drugim uzdahom oni povežu svoja srca sa svojim dušama, tako da njihov um govori jezikom srca, a njihov glas se čuje do najudaljenijih zvijezda, pa čak i dalje, i na takav način svi ljudi od duha čuju ezane za namaz (poziv na molitvu), kao da ih nikad ranije nisu čuli. Vjernici ih čuju i uživaju u njima sve dotle dok su njihovi horizonti čisti od svake mrlje grijeha.

[1] Tevfik Fikret (1867-1915) – jedan od vodećih pjesnika Edebiyat-i Cedide (Nove literature) s početka 20. st.
[2] Nursi, Bediuzeman Said, Riječi, Dvadeset i treća riječ.
[3] Šehidi i drugi vjernici koji žive u posebnoj stvarnosti.
[4] Israfil – jedan od velikih meleka koji će puhnuti u Rog (Sur) pred Kijametski dan (Smak svijeta).

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.