Uvodnik
Osnovne vrijednosti koje su obilježile početak 21. stoljeća su: modernizam, pluralizam, individualizam i religija. Neki tvrde da se u modernitetu susreću individualni i društveni život u cijelosti i da su se u tom procesu formirali novi oblici religijskog, kulturalnog i političkog pluralizma. Iako opisivan na razne načine, modernizam je donio dva subideološka fenomena: “napredak” i “globalizam”. Mnogi teoretičari ovaj pojam opisuju iz perspektive povećanja “suvereniteta” ljudskih bića nad njihovim sredinama i njihovog produbljenijeg “znanja” o tom suverenitetu. Ova izravna veza, koja je uspostavljena između “znanja” i “moći i suvereniteta”, već je prezentirala mogućnosti i omogućila supersilama da uspostave nove oblike dominacije nad drugim zemljama i narodima. Imperijalističke težnje u modernom dobu izazvale su još šire posljedice.
Zato što globalizam ima takav ideološki aspekt, neki u njemu vide isključivo klasični imperijalizam, samo pod drugim imenom. Ideološki ili ne, globalizam je prouzrokovao fundamentalne promjene u svim sferama, počevši od ekonomskih do društvenih nauka, od komunikacija do politike, od prava, historije i geografije do državne administracije. Ustvari, on je popularizirao bogatstvo, tehnologiju, demokratski pluralizam, proizvodnju i potrošnju. Ipak, on je pomogao i širenju svih vrsta zagađenja: humanog, okolišnog i političkog. Siromaštvo, ekološko zagađenje, oružja za masovno uništenje, terorizam i nasilje također su globalizirani.
Globalizaciju znanja, moći i tehnologije slijedile su teorije o mogućem konfliktu među kulturama i civilizacijama. Kao posljedica toga, svi oni, kao rezultat moderniteta ili globalizma, postavljaju veliki broj koncepata u svojoj agendi. U kontekstu moderniteta, demokracije i pluralizma definirano je ili redefinirano desetak koncepata: ljudskog bića, individualizma, slobode mišljenja i religije, političke, društvene i kulturalne tolerancije, konflikta nasuprot slaganja, dijaloga nasuprot konflikta...
Nema nimalo sumnje da je danas svijetu dijalog između kultura i civilizacija potrebniji više nego ikad ranije; on je postao zahtjev našeg doba. Znanje i tehnologija naoružavanja – možda ne u potpunosti, ali svakako u značajnoj mjeri – mogu biti na opasan način upotrijebljeni za ideološku manipulaciju. Ovaj prostor ideološke manipulacije znanjem, tehnologijom i globalizacijom zaprijetio je vjerskim, kulturalnim, društvenim i lokalnim razlikama. Masovne reakcije protiv globalizacije postaju sve veće u svim dijelovima svijeta, a one se ne mogu čitati kao reakcije samo protiv modernizma. Ideološke dimenzije modernizma, u najširem smislu, sagledavaju se kao prijetnja suverenim vjerskim, povijesnim i društvenim kulturama i identitetima, a u takvoj situaciji se vrlo lahko može pojaviti uzrok novih konflikata.
S druge strane, već najmanje četvrt stoljeća na međunarodnoj sceni pljušte rasprave s tezama visokog rizika i značaja poput teze o sukobu civilizacija. Politička i ideološka konotacija ovih teza zabrinule su stotine, možda i hiljade naučnika, mislilaca i političara koji razmišljaju i nadnose se nad budućnošću ljudskog roda. Huntingtonove teze o sukobu civilizacija ušle su u fokus pažnje međunarodnih krugova na takav način da one danas zauzimaju mjesto najšire i osnovne teme u globalnoj diskusiji posljednjeg desetljeća. Odjeci i efekti ove teorije u međunarodnim odnosima još traju.
Sada se postavlja pitanje da li mi možemo modernitetu i globalizaciji prići na neki zdraviji, smisleniji način. Zar modernitet i globalizacija ne mogu biti na konstruktiviniji način oblikovani, zar se oni ne mogu više, prisnije ticati humanih i etičkih vrijednosti? Oni koji traže odgovore na ova pitanja izgleda da pokušavaju reducirati ovaj problem i na njega gledati ništa manje nego kao na problem puke percepcije. Zar su modernitet i globalizacija tako jednostavan fenomen da se on može reducirati na puki problem percepcije i razumijevanja? Globalizacija i modernitet u ideološkom smislu su – kako ove fenomene shvataju ljudi koji dolaze iz različitih kultura i civilizacija – nešto što se tiče povijesnih konflikata i njihovih nesređenih računa. Na taj način teze onih koji, poput Huntingtona i Fukujame, predskazuju sukobe – prema spomenutim analitičarima – temelje se na ovoj krhkoj platformi.
Na drugoj strani, uz hronične probleme moderne civilizacije kakvi su širenje globalnoga terorizma, nasilja i oružja za masovno uništenje – a svaki taj problem podcrtava teze o konfliktu – egzistiraju i ozbiljni napori koji naglašavaju sklad među društvima različitih kultura i civilizacija kroz demokraciju, toleranciju, ljubav i dijalog, i upravo su ti napori obilježili posljednju četvrt stoljeća. Istina, oni nisu – na direktan ili indirektan način – involvirani ni u jedan unutarnji konflikt s modernitetom ili globalizacijom; oni generiraju univerzalne i fundamentalne humane i etičke vrijednosti, ali i više dinamike da bi se prevladali destruktivni aspekti globalizacije i moderniteta. Uprkos činjenici da takve inicijative za dijalog između civilizacija i kultura uvijek prihvata većina, zbog nekog razloga “fanovi sukoba i uništenja” su uvijek nekako bučniji. Međunarodni mediji, nevezani za bilo kakve humane i etičke vrijednosti, neosjetljivi na činjenicu da populariziraju samo terorizam, nasilje i rušilačke vrijednosti i teme, na ovaj način, nažalost, preuveličavaju broj ovih pristalica. Žestoke reakcije na Huntingtonove teze, ustvari, izražavaju žarku potrebu za slaganjem i dijalogom. Međutim, praktične akcije koje bi išle ka uspostavljanju temelja slaganja i dijaloga su jedva spomena vrijedne. Takvi napori nemaju globalni efekat. Razlozi za ovakav opći ravnodušan stav mogu se tražiti u transformativnom efektu moderniteta na ljude i društva.
Činjenica je da je modernitet ubrizgao egoizam u ljudska bića; da ih je učinio toliko beznačajnim da se jedva primjećuju; da je on njihove pojedinačne, materijalne i lične instinkte suprotstavio društvu i distancirao ih od svega što im je nekada bilo sveto, humano i etičko – od ljubavi, pažnje, posvećenosti i samopožrtvovanja. Na kraju, inferiorno ljudsko biće je postalo produkt koji je modernitet od njega želio sačiniti: biće koje živi samo za svoje egoističke instinkte. Zaista je inferiorna osoba koja živi samo za lične instinkte. Sve monoteističke religije pokušavaju spasiti takve ljude, ali fatalni vjetar moderniteta protiv personaliteta i kosmičke koherencije ljudskih bića učinio ih je zarobljenicima individualnih instinkata. Naravno, ovdje je nemoguće sažeto istražiti modernitet; ovdje nam nije namjera ni postavljati nijednu vrstu pitanja. Ono što mi vidimo kada sagledavamo lom koji savremena ljudska civilizacija proživljava – ko zna zašto – je da osnovni problem postaje humanitet. Kada ljudi postanu destruktivni, štetni, neprijateljski raspoloženi i agresivni, onda oni podčinjavaju društveni poredak i humanitet ovim instinktima. Prema tome, ovdje je jasno gdje su poljuljani standardi humaniteta. Način spašavanja moderne civilizacije od bliske propasti jeste preodgajanje ljudi na temeljima ljubavi, tolerancije i dijaloga, i to na društveno organiziran način.
Danas poziv Fethullaha Gülena traži svoj odjek u samom mjestu gdje se ruše standardi humaniteta. Njegov poziv nikada nije pasivan; to nije puki filozofski humanizam, niti elitna diskusija koja se temelji samo na teoretskim razglabanjima. Sa stotinama obrazovnih institucija po čitavome svijetu, ovaj projekat se ostvaruje u realnom životu, gdje su položeni društveni temelji i dijaloga i tolerancije i gdje se ulažu napori da se odgovori na ovu urgentnu potrebu savremene civilizacije; ovaj projekt se, dakle, ostvaruje kao realni model.
Ustvari, Gülenov pokret – kao suma vrijednosti humaniteta, pojedinca, tolerancije i slaganja, vrijednosti koje će obilježiti 21. stoljeće – jeste jedna sinteza koja je kreirana onda kada se turska kultura udružila s islamom, otkada turski muslimani prakticiraju toleranciju i slaganje – te suštinske vrijednosti moderne demokracije – na širokom prostoru i vijekovima. U ovom prostoru islam se hiljadama godina tumači na isti, tolerantni način. Ova tolerancija je započela s turskim sufijama (dervišima), tako da je ona usađena u korijene ove nacije, i nju su širili, od početaka njihove daleke povijesti, sljedbenici sufizma, počevši od Yesevija do Rumija, od Yunusa do hadži Bektaš Velija. Gülen, naslijedivši ove osnove, obnovio je ovu tolerantnu interpretaciju i razumijevanje turskog sufizma u savremenim okolnostima, čak ističući snažniju, širu, aktivniju, više društveno orijentiranu viziju. Rumi, Yunus i hadži Bektaš Veli pozivali su ljude u derviške tekije da bi im otkrivali njihove unutarnje svjetove. Pozivajući se na tekije i njihova okruženja u kojima je isticana tolerancija i dijalog, Gülen svoju mrežu i viziju otvara svim društvima u modernom svijetu, mijenjajući ga i šireći ga. Drugim riječima, njegovo pozvanje podrazumijeva transformativnu akciju; on svoje pozvanje i pokret ujedinjuje ciljem postojanja ljudskog roda na ovom svijetu. S jedne strane, kroz ovaj pokret dijaloga i tolerancije on je uspio organizirati susrete i diskusiju na platformi dobre volje među različitim svjetskim kulturama; a s druge strane, on je postavio izazov da transformira čovjeka – koji je u modernitetu sebe stavio u centar – da bi mogao biti servis ljudskom rodu i samopožrtvovanju. Moderni čovjek je pasivan, nesposoban da djeluje usljed vlastitog opterećenja, tromosti i sebičnosti. U takvom čovjeku se ne može pronaći snaga kojom bi on nosio teret odgovornosti dijaloga, tolerancije i slaganja među religijama, kulturama i civilizacijama. Oni koji mogu nositi ovaj teret moraju biti predani, iskreni, moraju imati osjećaj za žrtvovanje za druge, moraju biti širokogrudni. Čak i oni koji dolaze da ruše i pustoše moraju biti oživljeni, mora im se pomoći da pronađu osnove humaniteta. Na taj način ljudska bića, koje Gülen stavlja u centar dijaloga i tolerancije, moraju se uvijek ponašati na pozitivan način kako u svome mišljenju, tako i u svome djelovanju. Oni ne bi smjeli djelovati instinktom, niti reakcijama, niti prema unutarnjim ili vanjskim iracionalnim poticajima. Oni moraju biti konstruktivni, a ne destruktivni. Međutim, takvi ljudi sebe moraju dragovoljno “osuditi” na trpljenje. To je nešto što se ne može učiniti samo pukom religioznošću, niti zabadanjem glave u pijesak, niti prepuštanjem društvenim tokovima. Gülenov model je trajan, otvoren do u beskonačnost. On ne završava ni u spiritualnoj transcendenciji, niti se ograničava na materijalnu požrtvovanost, čak ni na samoprijegor; ovo su motivi otvoreni za vječnost. Ništa nije dovoljno kada se čini za društvo, za ljudski rod, za Božansku ljubav.
I pored široke vizije koju je Gülen predstavio, postoje neki krugovi koji nisu u stanju pronaći sami sebe, niti identificirati svoja mišljenja s njegovim primjerom. Različite ideološke preokupacije mogu proizvesti različite poglede. Međutim, kada se posmatra sa stajališta univerzalnih ljudskih vrijednosti i briga, Gülenova vizija, ustvari, ima moć da obuhvati sve ljude i sve društvene procese, jer Gülen napušta sve ideološke preokupacije i postavlja svoj humani model kao kamen temeljac svih ideologija. Ljudsko biće u ovom modelu je osoba koju je stvorio Bog i učinio je namjesnikom na ovom svijetu, osoba koja je čista, samoprijegorna, koja je u stanju odustati od svih individualnih zahtjeva i želja u ime Božanske ljubavi i ljubavi za ljude i sva ostala stvorenja. Na taj način vi možete tu osobu postaviti kao temelj svih vrsta odnosa, društava, uputa i upravljanja. Vi možete kreirati bezbroj društvenih modela utemeljenih na takvim ljudima. Duhovna, teoretska i društvena karakteristika ovih ljudi je takva da se oni ponašaju na pozitivan način u svim okolnostima. Ljudi koji su dali srce Gülenovom pozivu i idejama i koji se ponašaju na ovakav način nailaze na topao prijem kod gotovo svakoga diljem svijeta, kod ljudi različitih ideoloških, političkih, vjerskih i kulturalnih profila. Oni stavljaju akcent na zajedničke humane, društvene i etičke vrijednosti , s kojima je svakome lahko poistovijetiti se.
Ova knjiga sigurno ne uključuje sve ideje i pristupe Fethullaha Gülena. Ona se uglavnom tiče određenih pokretačkih sila u pogledu teoretskih i kulturalnih osnova modela koje je on razvio na temelju dijaloga, tolerancije i slaganja među raznovrsnim grupama koje dolaze iz različitih vjera, kultura i civilizacija. Ovaj model se usredotočio na ljudska bića – koja su okružena svim svojim svjetovima, koja imaju svoja mišljenja i djelovanja, koja su okrenuta ka Božanskoj ljubavi i ka svemu što je stvoreno.
Poglavlja u ovoj knjizi su zbirka raznovrsnih radova Fethullaha Gülena i njegovih govora koje je držao u različitim prilikama i u različito vrijeme. Bilo kako mu drago, sva ona daju jednu opću sliku o svijetu njegovog mišljenja. Nadamo se da će ona iskreno, srdačno i naveliko doprinijeti talasu tolerancije i dijaloga, neraskidivo povezanim s budućnošću naših naroda i svijeta u kojem svi živimo.
- Napravljeno na .