Pronicljivosti i nesuprotstavljanje zakonima ljudske prirode

Osoba koja poziva u islam nikada se ne suprotstavlja zakonitostima ljudske prirode, štaviše, pronicljiv je i to je temeljna odrednica njegovog pozivanja u islam, jer je ljudska priroda duboko ukorijenjena u onome što nazivamo dokazima Božijeg postojanja u kosmosu. Obaveze i naredbe koje dostavlja moraju biti prezentirane shodno ovim zakonima. Svakoj osobi dostavljač vjere obraćat će se shodno karakteristikama i osobinama s kojima je stvorena. U suprotnom, sagovornik neće obraćati pažnju na govor bez obzira koliko dostavljač bio rječit i uvjerljiv. Također, neće razumjeti u cijelosti ono s čime mu se obraća ili će smatrati navedeno teorijom koja dolazi iz njegove mašte. Možda je korisno navedeno pojasniti s primjerom. Svaka osoba nosi osjećaj ljubavi u svome srcu, pogrešno je ne uvažavati ili ga smatrati nepostojećim. Stoga se neće govoriti ljudima: Nemojte voljeti, jer bi to bilo beskorisno i izražavalo usiljenost oportunu ljudskoj prirodi. Osoba koja poziva u islam treba ljubav koja počiva u sagovorniku usmjeriti na pozitivnu stranu i podsticati ga da voli ono što vrijedi voljeti, da se veže za ono što ostaje i što je vječno, a ne za ono što prolazi i što je nestalno. Ukoliko svoju ljubav usmjeri na ono što je prolazno, navedena ljubav bit će samo teškoća i nedaća, a ukoliko usmjeri svoju ljubav prema Uzvišenom Allahu, to će mu biti sredstvo kojim stječe Njegovu naklonost. Ovo znači da umjesto riječi pozivatelja vjeri, koje upućuje sagovroniku u formi ne voli, treba kazati: Svoju ljubav usmjeri na Onoga Koji je Vječni i nikada ne nestaje, ili Svoju ljubav usmjeri na ono što je radi Njega ili na Njegovom putu. Nakon toga ljubav prema svim stvorenjima nije nešto što je zabranjeno. Junus Emre, znameniti pjesnik, je rekao: “Volite stvorenja radi Stvoritelja njihovog.” Također, u svakoj osobi postoji inat koji može pojedince - u odnosu jednih prema drugima - pretvoriti u zastrašujuće zvijeri. Vidimo da je inat razlog mnogih sukoba i problema u današnjem svijetu. Kada ovaj osjećaj dominira, pojavi se žestina, srdžba i ljutnja, a kada njega nema na sceni, stanje bude uravnoteženije i harmoničnije. Ovaj osjećaj, koji u svojoj vanjskoj manifestaciji ima mnogo negativnosti, dat je čovjeku s određenim razlogom - sukladno božanskoj mudrosti. Inat je, naprimjer, veličanstvena snaga u ustrajavanju na istini. Čovjek čak može odustati od istine kada bude pritisnut zbog nje ako njegov osjećaj inata nije dovoljno jak.

Drugim riječima, ukoliko ovaj osjećaj usmjerimo prema pozitivnoj strani, možemo dobiti lijepe plodove i postići zadivljujuće rezultate. Zbog toga ne možemo reći ljudima nemojte biti inadžije ili ostavite inat, nego njima trebamo kazati koristite tu osobinu da biste bili postojani na putu istine - ovo je nešto što je korisnije i sigurnije.

Među ljudskim osjećajima je i osjećaj ljubavi prema vječnosti. Čovjek svojom materijalnom dimenzijom nije vječan - ima početak i kraj. Život mu započinje oplođenjem jajne ćelije u materici majke i uprkos tome što mu smrt može doći u svakome trenu, čovjek se ne može osloboditi osjećaja želje za vječnošću. Ovaj osjećaj mu je dat s uzvišenim ciljem a taj cilj je, nema sumnje, vječni život. Zbog toga čovjek treba koristiti ovaj osjećaj na onome mjestu ili u onome kontekstu u kojem je nužan - tj. za mjesto u Džennetu i viđenje ljepote Uzvišenog Allaha. U suprotnom, ovaj osjećaj će biti poput biča kazne koji će ga podsjećati na vlastiti očaj i ništavnost. Osoba koja se kažnjava ovim bičem ne može živjeti uravnoteženim životom, jer se ne ponaša uravnoteženo i ne osjeća se sigurnom. U čovjeku postoji i težnja prema ugledu i stalnom napredovanju prema dostizanju krajnje tačke onog za čim žudi.

Ovaj osjećaj se ne može suzbiti kod velikog broja onih koji ga posjeduju, pa ga zbog toga upućivač treba otkriti, ukoliko postoji kod osobe kojoj se obraća, i ukazati joj na horizonte prema kojima treba usmjeriti ovaj osjećaj kako ne bi njegov govor otišao na negativnu stranu. Čovjeku je dat ovaj osjećaj kako bi težio vrhuncu džennetskih stepena, a uz ovaj osjećaj dato mu je i da može stremiti vrhuncu vrlina. Da, neka se uzdiže i uzvisuje u tom pravcu, a otkrivanje ovog i drugih osjećaja, njihovo ispoljavanje i spoznaja snage i tokova te korištenje u interesu dobra, u dosluhu je sa sviješću upućivača i njegovom pronicljivošću. Teškoće i problemi su sastavni dio ovoga puta pa je zbog toga upućivač i pozivač u vjeru zadovoljan na samom početku sa svim onim što dolazi njemu u susret - kao što su bili zadovoljni vjerovjesnici, iskreni robovi, šehidi i čestiti pozivači u prošlosti.

Čestiti nosioci božanskog poziva moraju ići ovim putem i moraju vidjeti na njemu ono što su vidjeli oni prije njih. Ukoliko je ovaj put već utrt, s njega skrenuti znači udaljiti se od cilja i smisla, a udaljavanje od cilja čovjeka udaljuje od titule pozivača u vjeru. Nuh, a.s., je dugi niz stoljeća patio. Ibrahim, a.s., je također protjeran i bačen u vatru na ovome putu. Nema patnje koju nije iskusio Musa, a.s., od Benu Isra›ila, a Jahja, a.s., je raspolovljen u mučenju. Lice Isaa, a.s., nije znalo za osmjeh, jer je poziv nešto što je teško, jer je poziv nešto što je veličanstveno. Pozivanje najprije iziskuje čvrstu volju, pa je zbog toga i najveća borba. Oni koji nisu u stanju voljeti određenje koje im je Uzvišeni Allah odredio i nisu zadovoljni s nedaćama i teškoćama s kojima se susreću, ne mogu hoditi putevima kojima su hodili vjerovjesnici. Njihovi koraci će vremnom oslabiti, izgubit će snagu i na kraju će pasti. Haris ibn Haris je rekao: “Pitao sam oca dok smo bili na Mini: ‘Koja je ovo skupina?’ Rekao mi je: ‘To su ljudi koji su se okupili radi jednog svog sabejca!’, a onda smo ugledali Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji dođe da poziva ljude robovanju Allahu i vjerovanju u Njega, a oni su mu uzvraćali dovama. Kada je dan poodmakao i kada se ljudi raziđoše, prišla je žena koja je nosila posudu i maramicu. Suze su joj tekle niz lice. Dala je Poslaniku posudu, pa je popio i abdestio se. Zatim je podigao glavu i rekao ženi: “Kćeri, pokrij svoj vrat.” Vidio joj se vrat. “Kćeri pokrij svoj vrat, ne boj se za svoga oca. Mogu nas poraziti, ali nas ne mogu poniziti.” Upitao sam: “Ko je ova?” Odgovorio je: “To je njegova kćerka Zejneb.”[1]

Sličnih događaja koji su se urezali u sjećanje Harisa ibn Harisa, r.a., mladića u to doba, ostavili su trag u njegovoj duši. To je bila jedna od dimenzija mekanskog perioda u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo sa skupinom muslimana. Sve dane svoga života oni su provodili na ovaj način. Jednom drugom prilikom Poslanik je klanjao pored Kabe a sleđa mu je prišao Ibn Ebu Muajt, najveći zločinac u svome narodu, i počeo ga daviti. Kada je za to čuo Ebu Bekr es-Siddik, potrčao je govoreći: “Zar ćete ubiti čovjeka samo zato što govori Moj Gospodar je Allah?” i stao je između njih dvojice. Koliko puta je samo Ebu Bekr pao u nesvijest zbog udaraca koje je dobio na ulicama Mekke! Jednom prilikom ga je Utba ibn Rebi‘a udarao ćoškovima drvene obuće po licu i pritisnuo mu stomak, pa mu na kraju nisu mogli raspoznati nos na licu. Benu Temim ga je odnio onesviješćenog i mislili su da će preseliti. Kada je progovorio, upitao je: “Šta je bilo Allahovom Poslaniku?”[2]

Šta su samo pretrpjeli Ammar, njegov otac i majka, neka je Allah njima zadovoljan, dok su bili izloženi vrelini Sunca! Oni su podigli snagu vjere na mramorne stupove.[3] Kada je Bilal jecao pod kamenom koji mu je stavljen na grudi govoreći: “Jedan, Jedan Jedini!” polagao je, zapravo, ispit za mujezina Allahova Poslanika, s.a.v.s.[4] Talhu ibn Ubejdullaha mati je zavezala lancima i hodala s njim takvim ulicama.[5] Zubejr ibn ‹Avvam bio je zamotan u prostirku, pa zatim zapaljen.[6] Svi su oni bili ogledala na kojem se reflektirala neka od boja ovoga puta. Drugi primjer je Abdullah ibn Huzafe es-Sehmi, r.a., koji je pao u zatočeništvo kod Bizantijaca. Danima su ga mučili. Vladar Biznatije mu je kazao: “Primi kršćanstvo, dat ću ti udio u svojoj vlasti.” Odbio je. Naredili su da se razapne i gađa strijelama, ali ga ni to nije pokolebalo. Naredili su da se donese posuda u koju je nalivena voda a zatim su naložili vatru i voda je provrila. Spustili su ga i naredili mu da gleda drugog zarobljenika bačenog u tu posudu. Kosti su mu se od mesa rastavljale dok je bio u ključaloj vodi. Naredili su da ga ubace unutra, ali on nije prešao na kršćanstvo. Kada su ga poveli da ga stave u ključalu vodu, zaplakao je. Vladar reče: “Vratite ga.” Zatim ga upitao: “Zbog čega si zaplakao?” Odgovorio je: “Poželio sam da imam stotinu duša koje će na ovaj način doći svome Gospodaru.” Ovaj mu reče: “Poljubi moju glavu i pustit ću te.” Abdullah ibn Huzafe ga upita: “Hoćeš li osloboditi sve zarobljene muslimane?” On odgovori: “Oslobodit ću ih.” Poljubio je njegovu glavu i on ih je sve oslobodio. Došao je kod hazreti Omera sa zarobljenicima, pa je Omer, r.a., poljubio njegovu glavu.[7]

Ovo je jedna predaja, a u drugoj predaji navodi se da se u posljednjim trenucima, prije nego što su ga doveli do ključale vode, desilo sljedeće: “Dok je Abdullah išao odlučnim korakom i s osmijehom na licu do mjesta gdje su ga trebali pogubiti, jedan od svećenika se približio i tražio od stražara da mu dozvole da se obrati Abdullahu. Rekao mu je sljedeće: ‘Gledaj sine, ti ćeš biti pogubljen nakon nekoliko minuta. Ja sam zatražio nekoliko minuta da se obratim, pa ako te za to vrijeme uspijem uvjeritite da je istinska vjera kršćanstvo, dobit ćeš budući svijet, čak i ako izgubiš ovaj svijet, a možda će ti i vladar, kada vidi da si tako postupio, oprostiti i poštedjeti te.’ Abdullah ibn Huzafe, r.a., pun dostojanstva i ozbiljnosti, odgovorio je: ‘Dragi svećeniče, ja ne znam kako da ti se zahvalim, da mi vjera dozvoljava, poljubio bih ti ruku, jer si me spasio velike nedaće. Ona je bila teška i pritisla me je, a to strah da ne napustim ovaj život prije nego što barem nekoga pozovem u islam. Ti si taj, pa ukoliko budeš razumio islam u ovim trenucima pred moje pogubljenje, ja neću biti tužan ukoliko umrem, jer će možda to biti povod da se tvoj život spasi na budućem svijetu.’ Ljudi oko njih su se začudili ovom razgovoru i iz njihovih grla začuli su se glasovi čuđenja i zbunjenosti.” Nisu razumjeli koliko je Abdullah ibn Huzafe izgarao od želje da pozove nekoga u islam.

Upravo tako, osoba koja poziva islamu mora imati žar i želju koja će ga stalno nositi. Njegovo Sunce nikada ne zalazi, jer želi sve oko sebe obasjati. Ovo je cilj njegovog života. Put pobjede i spasa prepun je tegoba i briga. Kada se završe tegobe i teškoće na koje je čovjek prisiljen, počinju one tegobe koje sam izabere. Navest ću primjer za navedeno. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je izabrao da bude pod teretom tegoba u Medini. I nakon što se državna blagajna (Bejtu-l-mal) ispunila plijenom i novcem, često bi i sedmica dana prolazila, a Poslanik, s.a.v.s., ne bi osjetio sitost. Ebu Hurejre kaže: “Ušao sam kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., dok je on klanjao sjedeći i upitao: ‘Allahov Poslaniče, klanjaš li sjedeći zato što te je nešto zaboljelo?’ Rekao je: ‘Glad, Ebu Hurejre.’ Zaplakao sam, a on mi reče: ‘Nemoj plakati, jer žestina Sudnjega dana neće pritisnuti onoga ko je bio gladan radi Gospodara.’”[8]

Na ovim životnim principima uspostavljen je uzvišeni islam. Ako je pomoću tih principa zagospodario ljudskim srcima, onda će svoj prijesto uspjeti držati gore samo na plećima boraca koji žive i predstavljaju ista ta duhovna stanja. Pitanje islama nije pitanje o kojem pišu profesori i oni koji vode birokratiju, a koji nisu vidjeli tegobe niti su se s njima suočili. Ovu općenitu istinu vidimo u oporuci Lukmana, a.s., sinu, štaviše, svim mladićima koji su najvrjedniji predstavnici najvrjednijeg poziva. Kur’ani-kerim određuje ovu oporuku kao vječnu zakonitost.

O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti. (Lukman, 17.)

Ovo znači da će osoba koja obavlja namaz, naređuje dobro i odvraća od zla bivati izlagana različitim nedaćama - kao da su sve ove stvari lica jedne istine. Onaj koji radi po jednoj od njih radit će po jednom licu istine. Ko bude radio po dvome, radit će po dva lica istine i ići će Pravim putem prema Uzvišenom Gospodaru. Istina ovdje ima tri lica i čovjekova potpunost se očituje u promjeni sva tri lica. Mislim da je put velikana upravo ovaj put i zbog toga oni koji žele ponijeti na svojim plećima poziv vjerovjesnika, neka je na njih mir, moraju ići tim putem.

Što se tiče dijela i ponašanja drugih, to su samo avanture i isprazni događaji pa moraju moliti Uzvišenog Gospodara da ih zaštiti od stranputica i slijeđenja ovih opasnih puteva koji vode na nepoznata odredišta. Ne znaju gdje, kada i na kojem mjestu će završiti. Spomenuo sam da nesukobljavanje sa zakonitostima ljudske prirode i hod putem upute, te dostavljanje kroz pronicljivost, znanje i spoznaju onih ljudi kojima se dostavljaju stvari predstavlja nešto što je izuzetno važno u upućivanju. Najbolji primjer za navedeno je Poslanik, s.a.v.s. Karakteristike koje ukazuju na njegovo vjerovjesništvo vezane su i za našu temu – svakog čovjeka treba, naime, upotrijebiti prema njegovoj spremnosti. U ovome je pokazatelj Poslanikove pronicljivosti i oštroumnosti kada se radi o poznavanju ljudskih ličnosti. Koga god je za nešto zadužio taj je uvijek to i izvršio. Ova ispravna odluka pratila ga je čitavog života i svjedoči da je on vjerovjesnik. Kada je angažirao Hasana ibn Sabita, r.a., da bi se suprotstavio nevjernicima pjesništvom,[9] svaki stih od njegovih stihova bio je poput precizne strijele koja pogađa centar neprijatelja. A da je angažirao Hasana na bojnom polju i dao mu da bude vođa, pobjedu koju je ovaj ashab ostvarivao stihovima pretvorila bi se, možda, u poraz kada se sablje susretnu. One koje je Poslanik, s.a.v.s., poslao kako bi upućivali ljude - poput Mus‘aba ibn Umejra, Mu‘aza ibn Džebela, Alije ibn Ebu Taliba i njima sličnih - bili su oni kojima je darovan uspjeh koji zadivljuje razum. Da je ovaj zadatak povjeren Halidu ibn Velidu, r.a., možda ne bi imao isti uspjeh koji su oni imali. Navedeno je zbog toga što je Halid stvoren da Allah preko njega unosi strah u srca neprijatelja, koji su inače lavovi na bojnom polju, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., angažirao na tom polju. Najvažnija karakteristika upućivača jeste angažiranje ljudi shodno njihovim sposobnostima.

Navedeno je usko vezano za blisko poznavanje ljudske prirode. Uspješnost onih koji upoznaju slabosti i snagu čovjekove ličnosti, a potom ne postupe shodno tome, vrlo je upitna. S druge strane, ne može se pravilno postupati prema ljudima dokle god se ne postupa prema njihovim mogućnostima. Upućivač je, prema tome, osoba koja se zna postaviti u ovome i djelovati u skladu s ljudskom prirodom. Tako će razrješavati i najzamršenije situacije i rezultate ostvarivati brzinom koja prelazi njegovu snagu.

[1] Ibn el-Esir: Usdu-l-gabe, 1/436; Ibn Hadžer: El-Isabe, 1/275; Ibn Abdulberr: El-Istiab, 1/349; Ibn Kesir: El-Bidaje, 3/29.
[2] Ibn Kesir: El-Bidaje, 3/29.
[3] Ibn Hišam: Sira, 1/342; Ibn Sa‘d: Et-Tabekatu-l-kubra, 3/246, 248.
[4] Ibn Hišam: Sira, 1/342;
[5] Ibn Hišam: Sira, 1/339, 340; Ibn Hadžer: El-Isabe, 3/410.
[6] Ibn Hadžer: El-Isabe, 1/545; El-Hejsemi: Medžme‘u-z-zevaid, 9/151.
[7] Ibn Hadžer, El-Isabe, 2/296, 297; Ibn el-Esir, Usdu-l-gabe, 3/212.
[8] Ebu Nu‘ajm, Hiljetu-l-evlija; El-Hindi, Kenzu-l-ummal.
[9] Muslim, Fedailu-s-sahabe, 151, 156.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.