Tačke susreta i sjedinjenja

Današnje vrijeme je puno brojnih ideoloških pokreta. Ovo je sasvim prirodno. To stoga što današnji čovjek živi krizu koja guši. Pa kao što sumnje predstavljaju temelj znanosti, jer navode na istraživanje i provjeravanje, na isti način su krize izvor ideoloških pokreta. Vidimo da je u savremenim društvima koja su zadovoljila sve svoje potrebe veoma mali broj socijalnih problema, skoro da ih nema. Međutim, u društvima koja nisu zadovoljila svoje duhovne i materijalne potrebe i koja ne mogu ubrzati i poboljšati svoj prirodni razvoj vidimo povećanje vanjskih i unutrašnjih pritisaka i kriza.

Doista, krize i društveni poremećaji podsjećaju na padanje snijega i puhanje vjetrova; zbog toga su u većini slučajeva pohvalni s obzirom na posljedice i rezultate, jer ove krize djeluju na obnavljanje društva i pomažu mu da razumije prirodu vremena u kojem živi, jer ako društvo ne dokuči prirodu vremena u kojem živi i ako nije u stanju biti u interakciji s događajima svoga vremena, onda nije moguće reći da ono živi to vrijeme, nego kažemo da je ono na putu raspadanja i nestajanja.

Nesumnjivo je da potresi i unutrašnji i vanjski pritisci iza ovih kriza imaju svjetski pečat i da su posljedica početnih pokušaja promjena i izmjena i stvaranja prostora za formiranje nove strukture. Narod (ummet) koji se ne uruši uslijed ovih kriza i potresa i nove strukture uzet će svoj udio i moći će učestvovati u izgradnji novog svijeta.

Mi ne možemo izdvojiti našu zajednicu, kao ni druge s kojima smo vezani, iz ovoga, štaviše, snaga ovih zajednica se ogleda u izlaganju ovim krizama, potresima i gutanju teškoća i bolova.

Međutim, temeljno pitanje jeste razvijanje obnove na osnovu zdravih i snažnih principa koji su postojani i koji ne zastarijevaju, jer ako se istinski ne poznaju društveni zakoni i ako liječenje nije provedeno naučnim putem, sve će se prevrnuti naopačke.

I tako se mi danas nalazimo na raskršću puteva: da ostanemo ili nestanemo. Nakon svih ovih teških kriza, ili ćemo kao zajednica obznaniti vlast razuma i uspjeti u formiranju svijeta kojeg zamišljamo i poimamo i na taj način stići do obale spasa, ili ćemo se - Allahu se utječemo od toga - vratiti nazad zbog uskih interesa i trenutačnih koristi koji će učiniti da rezultat svih naših bolova koje smo gutali bude rasuta prašina bez ikakva ploda.

Jedna od najvažnijih društvenih tema jeste slaganje i razilaženje, ili jedinstvo i nejedinstvo. Danas ova tema stiče daleko veću važnost nego ranije, jer je priprema za novu klimu postala neophodna i važna stvar bez koje se danas ne može. Zbog toga je važnost ove teme danas izuzetna i počela je zauzimati svoje mjesto na vrhu društvenih pitanja.

Ovo razilaženje i nejedinstvo za koje nema opravdanja i zbog kojeg Ummet već stoljećima plaća veoma visoku cijenu dostiglo je zabrinjavajući stepen ovih dana u kojima je rukovodstvo u rukama osjećaja i emocija, a ne u rukama razuma. Bez ikakve dvojbe moguće je reći da ne postoji niti je moguće zamisliti da postoji veća opasnost od ove zlobne opasnosti pred našim novim preporodom.

Naše društvo je danas slabo s obzirom na njegovu intelektualnu i idejnu strukturu, siromašno s obzirom na duhovni i mentalni život i uskraćeno za rukovodstvo i usmjerenje do veoma jadnog nivoa. A pošto još nisu prevaziđena ovakva stanja koja pothranjuju fanatizam i netoleranciju, apsurdno je govoriti o slozi i jedinstvu.

To stoga što je međusobno razumijevanje i saglasnost intelektualno i logičko pitanje. Jedinstvo koje može istrajati i opstati jeste jedinstvo koje se temelji na razumu, logici i srcu, dok su bratstvo i jedinstvo koje danas postoje bratstvo i jedinstvo koje u većini slučajeva počivaju na osjećanjima i emocijama. Ovakvo jedinstvo je slabo, manjkavo, nedovoljno i kratkoga daha. Ono je izraz običaja grupisanja protiv određene grupe ili skup koga su porodili osjećaji osvete ili saglasnost radi napada ili radi zaustavljanja napada... Ovakva grupisanja koja počivaju na temelju osjećanja i uzavrelih emocija jesu samo talasanja i trenutačna kretanja koja će vrlo brzo nestati. Ona su daleko od toga da budu dovoljna, kako u pogledu kvantiteta, tako i u pogledu kvaliteta, za zemlju i narod koji su sa svih strana okruženi neprijateljima. A s aspekta naših svetih ciljeva ona su veoma daleko od odobravanja i dopuštanja, kao što ništa ne znače ni u pogledu budućnosti našeg naroda.

Prema tome, postoji krajnja neophodnost da se intelektualno percipiraju činioci koji predstavljaju temelj našeg jedinstva, a koja će također uzeti u obzir sve unutrašnje i vanjske činioce razdora, tj. neophodno je iznova odrediti ciljeve, namjere, intencije i sredstva uz njihovo vezivanje za zavjet i ugovor srca. Radi osiguranja našeg jedinstva koje je temelj naše materijalne i duhovne sreće na ovom i budućem svijetu krajnje nam je potrebna forma ujedinjenja, u najmanjem kao ujedinjenje Anglosaksonaca i Gala.

Budući da nismo posebno vješti u umjetnosti zaokupljanja naših neprijatelja na način da im ne dajemo priliku za promišljanje i planiranje i da ne posjedujemo ovakva znanja i predispozicije, od nas se, u najmanju ruku, traži da pokažemo neophodnu zrelost da ne upadnemo u neprijateljske zamke i da sami sebi, svojim rukama, ne kopamo kabure.

Razlika u mišljenju i razumijevanju je prirodni rezultat različitosti konstitucije i bića. To je volja Allaha, dž.š., i u tome su milost i mudrost. Međutim, čovjek je zadužen i za osiguranje poretka i skladnosti koja po Njegovoj volji postoji u prirodnom zakonu. Iako zakon determinizma vlada velikim svijetom (makrokosmosom), ipak ljudska volja, koja podrazumijeva standardno uvjetovanje, ima ulogu u svijetu čovjeka.

Iako je prvo stvorenje povezano s dobročinstvom i pružanjem blagodati, ipak se sva kasnija dobročinstva oslanjaju na uzrok. Da bi se stiglo do blagodati i vrijednosti društvene harmonije, srca bi trebala biti više društvena i da se udalje od sebičnosti, da budu puna ljubavi prema čovječanstvu, puna velikodušnosti i ljudskosti. Sve dok se ne udalji od sebičnosti, od obožavanja sebe i vraćanja svega, svih sredstava i ciljeva, autoritetu vlastitog ega, a što je skriveni širk, i od riječi: “Ako taj posao ne bude u mojim rukama, ja ga ne želim, makar bio i dobar, sve dok je u rukama drugih, a ne u mojim...” Ako se ne oslobode ovakvog mentaliteta koji vidi da je istina samo kod njega i samo njega slijedi i koji proglašava nevjernicima, zabludjelima i zločincima sve one koji ga ne slijede, ako srca nisu oslobođena ovakvog slijepog fanatizma, onda nije moguće doći, po mome mišljenju, do bilo kakvog međusobnog razumijevanja i saglasnosti.

Prije svega, sasvim je prirodno postojanje razilaženja u mišljenju, ako izuzmemo neophodnu saglasnost o temeljnim pitanjima, principima i osnovama. Neophodno je pokazati fleksibilnost pred onima koji nam se suprotstavljaju, najmanje onoliko koliko pokazujemo fleksibilnosti i raspoloženja prema strancima. To je neophodno, krajnje potrebno i nezaobilazno za naše jedinstvo i opstanak.

Također, ovdje postoje brojni činioci podjele koji se ne mogu zanemariti, a koji prijete našem neophodnom i svetom jedinstvu. Naše priznavanje njih jeste priznavanje realnosti:

1. posljedica ostajanja vjerskih službi bez pazitelja, odnosno rukovodioca, a onda prihvatanje ove dužnosti od različitih osoba i zajednica. Nepostojanje vođe ili lidera koji bi bio prihvatljiv za sve ove zajednice i pojedince dovelo je do toga da je svaka od ovih zajednica počela slijediti različit put. Neke od njih u svakom selu otvaraju škole za učenje hifza, druge se interesiraju za štampanje i čitanje islamske literature, treći daju prednost pozitivnom odgajanju i obrazovanju pojedinaca, četvrti su ušli u polje politike... Bez ikakve je sumnje da sve ove zajednice ulažu svoje napore u službi naroda, tj. oni su u službi vjere i naroda, ali s različitim modelima i metodama;

2. smatranje svake od ovih zajednica svojih vođa i lidera obnoviteljima (mudžeddidun) dovelo je, makar i s čistom namjerom, do razilaženja. Jer pojam obnovitelja (mudžeddida) još uvijek postoji u svijesti muslimana i ostat će do Sudnjega dana, a to je osoba koja je poznata po svome znanju i djelovanju u vremenu koje je zatalasano smutnjama i neprijateljstvom prema vjeri i u kome ga slijede oni koji hoće. Ovakvi će se naći u svakom vremenu i svakom dobu. Moguće je obnoviteljem nazvati onoga koji usmjerava i odgaja misao i dušu masa i koji udahnjuje živost u njihov društveni život. Iako ovo ne može biti štetno za sljedbenike tih obnovitelja, ipak često biva sredstvo rascjepa i razdora kod nekih neznalica i naivnih;

3. ista stvar se može reći i u vezi s pitanjem Mehdija. Vjerovanje u Mehdija može biti put nade za pojedinca i zajednicu u vrijeme velikih smutnji koje ukazuju na približavanje Smaka svijeta. U takvom kritičnom vremenu u kojem je vjerovanje nestabilno, u kojem se napušta posao i zanemaruje Šerijat potrebna nam je jedinstvena osoba koja može izvršiti ono što mi ne možemo i koja može reformirati teško stanje. Ovo razumijevanje, ako ostavimo postrani njegovu utopijsku i idealističku dimenziju, nije daleko od čiste misli, iako veličina koja se pridaje pojedincu, kao i fanatizam koji je prisutan kod zajednice u većini slučajeva bivaju uzrokom razdora;

4. povrh svega ovoga, trebamo uzeti u obzir i vanjske snage koje ulažu svoje napore u raspaljivanju vatre razdora među nama. Ovdje postoji realnost činjenica koju je nemoguće ignorirati, a to je da veliki broj naših komšija, kao i drugi današnji narodi ne praštaju nama, nama koji smo uspostavljali carstva i imali veliki utjecaj na usmjeravanje čovječanstva. Ratovi i bitke krsta i polumjeseca koji traju hiljadu godina i koji su usmjereni protiv nas nisu ništa drugo nego izraz neprijateljstva prema našem narodu. Doista, američki embargo na kupovanje naoružanja^[1] i njezin trgovinski bojkot protiv nas, neinteresiranje naših saveznika za mnoga naša međunarodna pitanja i gledanje zapadnih zemalja na nas, čak i naših saveznica, kao na zemlje trećeg svijeta, dokazuju da se s nama ne ponašaju kao prijatelji. Zbog toga, sve dok nismo slijepi nećemo moći ne vidjeti da se iza svih ovih negativnih postupaka kriju loše namjere usmjerene protiv nas.

Ovi negativni postupci, iako izgledaju uobičajeni iz ugla međunarodnih odnosa, ipak su historijska činjenica. Ova historijska činjenica, iza koje se, bez ikakve sumnje, krije drukčiji mentalitet i razmišljanje, postala je poljem rada brojnih stranih obavještajnih službi.

Forma opasnosti je danas promijenjena u odnosu na onu u prošlosti. U prošlosti je opasnost dolazila izvana; danas ona dolazi i iznutra. Zbog toga joj je otpor postao teži, kao što i moralni pad koji se širi poput kuge u sve sfere društva ruši potpornje koji čuvaju društvo i sve poravnjava sa zemljom. Naša generacija, iz koje je iščupano uvažavanje i poštovanje naših svetih vrijednosti posredstvom suludih modela koje su nazvali svjetovnim, anarhijskim ili komunističkim odgojem, ova generacija postala je žrtva deformisane misli i duha i ona zanemaruje svoje spoticanje u zastrašujućoj anarhiji terminologija i metoda.

Niko ne može tvrditi da ova anarhija i potpuni metež nije utjecao na vjernike, što je tema koja zahtijeva pažnju i istraživanje. Vanjske snage često podržavaju mezhepska razumijevanja, sufijske škole ili aktueliziranje rasnih i etničkih pitanja, zbog čega treba biti pažljiv i oprezan. Istina je da ne postoji valjan dokaz da su vjerske zajednice obmanute ovakvim inspiracijama ili da su finansirane i vođene od vanjskih snaga (iako se ovakve tvrdnje i informacije navode o nekim zajednicama), ipak su argumenti da zajednice za proučavanje vjere, odnosno memorisanje Kur’ana ne mogu prihvatati direktive izvana pretežniji i jači. Iako mi ne zaboravljamo da je pojava fanatizma u nekim zajednicama koje još nisu dostigle traženu idejnu i duhovnu zrelost sasvim realna i postojeća, a što vodi unutrašnjem trvenju. Ovo ide u prilog zlim nadama neprijatelja, iako nisu bile namjeravane.

Islamske zajednice u Turskoj, kao i u cijelom islamskom svijetu, u svakom trenutku su sigurno izložene slijedećim opasnostima:

• iskorištavanju častohleplja i želje za popularnošću od nekih vođa ovih zajednica, što ih tjera na nadmetanje s drugim zajednicama;
• pojava pokušaja rušenja drugih zajednica uz tvrdnju da se to radi u ime islama;
• očekivanje trenutačnih plodova na ovom svijetu od svakog i najmanjeg djela i truda, iako ubiranje ploda djelovanja često biva u dalekoj budućnosti, a nekada i na Ahiretu;
• da bi se razbili pozitivni, kontinuirani i plodonosni napori i zalaganja jedne zajednice, formira se i organizira druga zajednica koja bi bila zamjena za nju, a onda se izazivaju trvenja i proizvode razdor i razilaženje među njima i upropaštavaju napori te zajednice;
• umjesto da zajednice koje su se zavjetovale da će služiti narodu žive u okrilju ljubavi, za koju je pretpostaviti da je simbol njihovog puta i njihova orijentacija, umjesto toga oni su zaokupljeni neprijateljstvom prema drugima, čime gube važno sredstvo za postizanje Allahove upute.

Povrh ovoga, možemo spomenuti da duša našeg današnjeg čovjeka nije ispunjena, što ga čini lahko povodljivim za nekim ideološkim sistemima koji boluju od duhovne i mentalne praznine, što omogućava da se još više udaljava od svoga srca i savjesti.

I tako, dok se naš čovjek, s jedne strane, udaljava od svake unutrašnje i emocionalne podrške, njegova pažnja se, s druge strane, zahvaljujući maloj ili minornoj bezbrižnoj grupi koja živi odbačenim načinom života u opijanju, usmjerava ka okruženju životinjske raskalašenosti, golicanju strasti, što ga udaljava od linije islama. Ovo je tema i problem pred kojim treba pažljivo zastati.

Sociolozi i antropolozi se slažu da nije postojala nijedna ljudska zajednica bez vjere, jer bezbožničko društvo nije pronađeno ni u jednom historijskom periodu, ni u jednoj zemlji, jer je vjerski osjećaj urođen i prirodan. Lišavanje čovjeka ovog osjećaja vodi ka očaju i depresiji pojedinca, ali i društva. Čovječanstvo će tražiti druge načine za zadovoljenje svoje duše i utaženje njezine prirodne žeđi utrtim ili novim putevima. Kada svaki čovjek počne istraživati šta gasi njegovu žeđ, shodno njegovoj orijentaciji i osjećaju, nije teško zamisliti, prema mome mišljenju, anarhiju koja će proisteći iz ovoga. Konačni rezultat ovoga jeste anarhija vrijednosti, a onda krvavi sukob kao prirodna posljedica. Ovo je današnje jadno stanje domovine koja je potonula u anarhiju kao rezultat ove filozofije i pogleda na život ne uzimajući u obzir ljudsku prirodu i sklonost.

U ovoj anarhiji razumijevanja korisno je zadržati se na stavu onih koji oponašaju i slijede Zapad. Vjera za njih znači konzervatizam, domovina je za njih inozemstvo, a ljubav prema narodu fašizam. Teško je razumjeti ono što pišu ovi jahači magle u posljednje stoljeće i po i više, jer ih vidimo da vežu sve puteve sa Zapadom i putuju njegovim uzvisinama i ravnicama i tako Zapad dugi niz godina postaje njihova jedina Kibla, tako da kod ove čudne grupacije ne nalaziš nikakvu ozbiljnu misao. A onda, iznenada, svim svojim snagama obasipaju Zapad pljuskom pogrda i žigošu ga za kolonijalizam i imperijalizam. Ovo znači da pozapadnjačenje ili njegova suprotnost nisu rezultat mišljenja, analize i promišljanja nego posljedica prazne oduševljenosti i ljubavi za pustolovinom.

Sažetak svega rečenog bio bi kako rušenje vjerskih i religijskih sadržaja u ovoj fazi, s jedne strane, vodi ka nastajanju grupe nevjernika, a s druge strane, ka osnivanju i pojavi brojnih zajednica koje se međusobno ne poznaju, a koje pokušavaju pružiti vjerske i društvene usluge da bi zadovoljile legitimne potrebe. Međutim, one ne posjeduju precizirane metode, niti prostudirane modele. Svaka od njih pokušava, odvojeno od drugih zajednica, da zauzme jedno od polja usluge u ovom području.

Među njima s vremena na vrijeme dolazi do gorkih i žalosnih sukoba i oštrih rasprava. Ovo je činjenica koju je nemoguće negirati. Kada nestane iskrenosti, ihlasa, u bilo kom poslu i uvuče se sebičnost i uskogrudnost, doista će anarhija ovih sukoba i razilaženja uzeti velike razmjere koje je teško liječiti. U središtu svih ovih nesreća i poteškoća postalo je veoma teško naše nastojanje za očuvanjem čak i našeg postojanja i bivstvovanja. Zbog toga, naše stalno širenje i dostizanje faza velikog razvoja zahvaljujući našem plemenitom Gospodaru zahtijeva od nas zahvalnost Njemu, dž.š.

Želja za okupljanjem u okviru grupa je osjećaj koji postoji u prirodi čovjeka i nemoguće je da se ne izrazi. Važno je ovdje učiniti taj osjećaj korisnim, odnosno u najgorem slučaju bez ikakve štete. Ako se ovaj osjećaj ne usmjeri na pravilan način, on će rasti i razvijati se u formi koja će štetiti čovjeku i njegovoj prirodi. Ako se ovaj osjećaj i intuicija u čovjeku nahrane negativnim stvarima, kao što su neznanje, fanatizam i uskogrudnost, onda u tome očekuj krvave sukobe. Ili, u obrnutom slučaju, ako se znanje, širokogrudnost, tolerantnost i fleksibilnost nađu u društvu, pojavit će se međusobno razumijevanje i saradnja među zajednicama i stići će se do iscrtavanja linije mira među njima i smirit će se naše srdite reakcije koje se nalaze u našoj prirodi i kontrolirat ćemo naše osjećaje.

Ako je poziv jedan, istina uz njega, a ciljevi i temeljni principi jedinstveni, onda razilaženje u sredstvima i načinima ne bi trebalo biti uzrokom cijepanja i razdora. I trebala bi biti svijest o ukorijenjenosti i stabilnosti takva da ne ostavlja prostora za ovo cijepanje. U protivnom, znakovi cijepanja i razdora sa slabim opravdanjima smatrat će se dječijom naravi i dokazom nepostojanja ljudskosti ili osjećaja za istinom i truda zbog nje. Istina je da su putevi koji vode Allahu, dž.š., brojni kao što su brojne duše i naravi pod uvjetom da ostanu u okviru ehli sunneta vel-džemata. Trebalo bi poštovati svaki od ovih puteva i podržavati svaku pruženu uslugu.

Posmatranje drugih kao da su nevjernici, zabludjeli ili grješnici jeste veoma opasno i nema koristi koja se od toga očekuje, jer svako može pozivati svome pravcu, oglašavati ga i živjeti voleći ga. Ovo je put logike, razuma, ali isto tako i logike vjerovanja i Kur’ana. Ovdje je svako s punom ljubavlju zaokupljen svojim pravcem i životnim putem. I ne nosi u svome srcu mržnju i zlobu prema drugim zajednicama. Njegova kritika tih zajednica nije neprijateljska, rušilačka i oštra, i ne vidi da su napredak i podizanje njegove zajednice povezani s negiranjem i smatranjem zabludjelim drugih zajednica, nego osjeća da ga osjećaji bratstva vezuju s njima, zbog toga ne istražuje njihove posrtaje i greške. Kada vidi njihove vrijednosti i usluge, raduje se i ne oklijeva da im čestita. Ukratko, vidi se u utrci dobra s drugima i ni jednoga trenutka ne zaboravlja da zajedno s drugima učestvuje u nošenju bogate riznice i skupocjenog emaneta. Pri tome smatra druge koji idu zajedno s njim u istom pravcu i s istim ciljem prijateljima i saradnicima, pa drži velikim svaki uspjeh i aplaudira svakom hvalevrijednom trudu i prihvata svaku ruku koja pruža pomoć.

U vrijeme plemenitog Poslanika, s.a.v.s., ovo je bilo vladajuće mišljenje među ljudima. I praktična realnost je bilo življenje na ovakav način. Opća atmosfera bila je ispunjena duhom bratstva i harmonije. Oni koji su posjedovali različite i višestruke predispozicije nisu bili izloženi nikakvim pritiscima. U marginalnim pitanjima razilaženja u viđenjima Ebu Zerra i Abdurrahmana ibn Avfa, ili Bilala i Osmana, r.a., nisu bila beznačajna i zanemariva, ali niko nije smatrao čudnim ovakva razilaženja.

U okvirima određenog kriterija niko ne bi bio izložen kritici zbog ljubavi prema porodici ili plemenu ako ta ljubav ne bi vodila izazivanju štete u jedinstvu društva. Kao što se niko nije protivio časnim nazivima, kao što su nazivi muhadžiri i ensarije, na isti način su ostala i imena Evsa i Hazredža. Kada je Poslanik, s.a.v.s., rekao plemenu Sada ibn Muaza: “Ustanite vašem prvaku!” to je bilo u skladu s ljudskom prirodom. Kao što je svako pleme išlo u borbu pod različitim vođstvima, ali je borba na Božijem Putu bila njihov jedinstven cilj, tako je isto bilo dopušteno ponositi se ovim vođstvima i nije se obraćala pažnja na to pod uvjetom da se to ne pretvori u raspravu i svađu.

“Hafizi su među nama, i taj i taj je među nama”... itd. jesu hvalisanja od kojih nema štete, prihvataju se s tolerantnošću i bivaju činioci koji pomažu u njihovom brzom napredovanju.

Naravno, sve je ovo postojalo, ali su također postojali saglasnost i harmonija. Na putu postizanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva postojali su harmonija i sklad među pojedincima, kao postojeći sklad glasova u simfoniji, tj. glas svakog pojedinca je bio u skladu i odgovarao je općoj atmosferi. To je postojalo jer je svaka osoba bila zrela, slijedila je istinu i letjela na krilu čežnje na horizontu onoga što je smatrala svetim i težila vidjeti simbole toga koje je smatrala uzvišenim i koje je poštovala. Nije bilo važno kod njih ko će ovo izvršiti. I dok se noć završavala i jutro nastajalo, nije im bilo važno da li će dobiti funkciju sultana ili stepen prosjaka.

Novi havarijjuni (pomoćnici) i ensarije (pomagači) jesu oni koji se žrtvuju zaboravljajući svoju osobnu sreću na putu usrećivanja drugih i raduju se sreći drugih kao što se raduju svome ulasku u Džennet. Moguće je da je trenutno jedan od najopasnijih razdora - razdor zajednica koje se temelje na rasnoj i krvnoj osnovi. Da je Zapad izvor i ishodište ovog razdora – to je potvrđena i kategorična činjenica tako da u nju ne može posumnjati nijedna obrazovana osoba.

U današnjem, našem dobu sukob je između blokova i ideologija koje su preplavile cijelo čovječanstvo. Cijeli svijet se pretvorio u jedno veliko selo. Formirane su određene zajednice i udruženja koja obuhvataju različite narode. U tim vremenima ovakvo razmišljanje je neobično, posebno u područjima i gradovima čiji građani posjeduju istu društvenu strukturu. Zbog toga gledanje na njih kao da su oni različita etnička udruženja jeste površno, smiješno, ali istovremeno i opasno gledanje jer u sebi sadrži sjeme smutnje, razdora i anarhije. To je smiješno gledanje jer su u našoj domovini izmiješani različiti narodi kao posljedica njihovog višestoljetnog zajedničkog življenja. I tu ne postoji ono što se naziva “čistom nepomiješanom krvlju”. Tražiti takvu čistu krv je nemoguće kao što je nemoguće vidjeti Ploču pomno čuvanu (Levh-i mahfuz).

Ovo je tako uz saznanje da postoje razna udruženja koja žive na sjeveru, jugu, istoku i zapadu Anadolije. Tu su, također, u središtu ovih udruženja, grupe koje tvrde da pripadaju određenoj lozi. Nema nikakve sumnje da su sva ova udruženja, svjesno ili nesvjesno, postale žrtve ovog neobičnog gledanja. Otuda, pred ovim udruženjima, bilo da su politička ili ne, nije ostalo ništa drugo nego da poslušaju glas poslanstva i da se odazovu njegovom pozivu svim ljudima:

Svi se čvrsto Allahova Užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!^[2] Pa kao što je ustanovljeno iskreno bratstvo u prošlosti, također ga je moguće ustanoviti danas, ali pod uvjetom da se ovo važno pitanje percipira razumski i logički i da se stavi pod Božiji mikroskop.

Prema tome, od sada pa nadalje ne bi trebalo naša važna pitanja posmatrati emocionalno i srčano, nego unutar naših svetih principa, svjesni kolektivnog osjećaja i u okviru društvenog ugovora. To zbog nuđenja brojnih alternativa od vanjskih snaga, pojave među nama zajednica koje trče isključivo za svojim interesima, slabosti i poljuljanosti uvažavanja i poštovanja ciljeva i visokih ideala, zamjenjivanje našeg uzvišenog poziva ličnim interesima, sve ovo učinilo je neophodnim jačanje veze koja postoji među nama. Ovo se neće ostvariti bez pokazivanja naših zajedničkih tačaka kako bi one prevagnule nad činiocima razdora, a te su: jedinstveni temelji vjerovanja, temelji ibadeta i djelovanja, jedinstvo domovine i kulture, jedinstvo prošlosti, povijesti i dana u kojima smo zajedno dijelili dobro i zlo, jedinstvo zajedničke sudbine, jedinstvo neprijatelja izvana... Naravno, ove svete tačke koje su nam zajedničke mnogo su jače od drugorazrednih i sporednih činilaca razdora i nose daleko veću težinu u stvarnosti, jer činioci razdora ne posjeduju nijedan element vrijedan pažnje.

Činjenica je da je ova tema iz ovog ugla posmatrana i od Zakonodavca, jer su riječi Šehadeta, a koji je jedan od najbitnijih dijelova islama, simbol zaštite svake osobe koja ga izgovara. Postoje brojni događaji koji to potvrđuju. Jedan od njih jeste kada je Usama ibn Zejd^[3] bio izložen žestokoj kritici i korenju od Vjerovjesnika, s.a.v.s., kao i udaljavanje Muhallima^[4] iz Poslanikovog, s.a.v.s., okruženja i Poslanikovo, s.a.v.s., nepraštanje njemu. Ovi događaji objašnjavaju koja je to neraskidiva i čvrsta veza u očima Zakonodavca.

Ako je tema ovako jasna, onda ovdje ne ostaje prostora za nerazumijevanje i neujedinjavanje s pravovjernima, onima koji padaju na sedždu i koji se okreću prema Kibli, a kamoli da se oni proglašavaju nevjernicima, zabludjelim ili zločincima. Ovakvo nešto nije dopušteno niti dolikuje vjernicima i razumnima. Ako su ovi koji su proglašeni nevjernicima osobe koje imaju utjecaja na mase, onda zamisli kako će se uvećati i udvostručiti zla i destruktivna djela koja oni izvršavaju. Najnesretnije osobe u svemu ovome jesu vođe, imami i lideri, jer posljedice njihovih zlodjela se na hiljade puta umnogostručavaju kao rezultat njihovih pozicija i vođenja zajednica.

Zbog toga se obraćamo svim vođama, liderima i imamima slijedećom opomenom kako bi se angažirali na približavanju srca i izglađivanju sukoba: “Neka vaša ljubav bude radi Allaha, i vaša mržnja radi Allaha, udaljite se od robovanja sebi, jer onaj koji slijedi hirove svoga ega (nefsa) neće moći zadovoljiti svoga Gospodara, niti će moći zadovoljiti ljude! Volite vaše prijatelje u okviru kriterija istine i ne udaljavajte se od ljudskosti! Obratite pažnju na zavjere vaših neprijatelja i ne upadajte u njihove klopke i zamke! Nemojte vaša razilaženja u mišljenju i razumijevanju učiniti sredstvom razdora i neprijateljstva, nego smatrajte ovo razilaženje izvorom idejnog bogatstva!”

I da vas još jednom opomenem da mržnja i prijezir ne rješavaju, niti će ikada riješiti bilo koji problem. Znajte da se pobjeda kod urbanih i civiliziranih može ostvariti jedino putem udovoljavanja. Prema tome, dođite da se obavežemo Allahu, dž.š., po posljednji put, na jedinstvo i saradnju!

Nikada se ne ponašaj kao zagovornik jedinstva i nemoj reći svakome onome koga sretneš: Dođi da se ujedinimo, jer je to neumjesan poziv. Međutim, kada ovo kažeš na način onoga koji poziva druge da se priključe njegovoj grupi, to je još veća pogreška i neuvažavanje. To stoga što iz ovakvog načina proizlazi, čak i kod onih ljudi koji su skloni imaginaciji, samo još veći fanatizam prema svojoj zajednici. Nego pohvali njihov rad, iskaži poštovanje i uvažavanje njihovih vođa i na ovaj način će i najgrublji među njima omekšati.

Budući da si vjernik, obavezan si gledati na ovaj svijet kao na kolijevku bratstva. Tragaj za uspostavljanjem veza sa svakim bićem. Kada su u pitanju vjernici, neophodno je da budeš blag i ljubazan prema njima. Strogo se čuvaj da kritiziraš sudbinu koja nas je svojom brigom i mudrošću pripremila i dovela do trenutnog stanja. Ko zna, možda društvo još nije stiglo do tražene zrelosti i možda je bolje da još izvjesno vrijeme ostane u sadašnjem stanju.

Obaveza svih nas jeste da ostavimo kritiku postrani i da se približimo, barem djelimično, prepuštanju odluka otkrovenjima sudbine i da naš pomagač i podržavatelj bude naš Gospodar!

[1] Ovaj američki embargo je trajao preko deset godina, a uspostavljen je nakon turske vojne intervencije na Kipru koja je imala za cilj da spasi tursko stanovništvo tog otoka od pokolja Grka, Kiprana (primj. O.M.A.).
[2] Alu Imran, 103.
[3] U jednoj vojnoj akciji Usama se sukobio s jednim idolopoklonikom koji je uspio izgovoriti Šehadet, međutim, ovo je Usama smatrao samo kao sredstvo da se on spasi smrti i da one nisu proizašle iz stvarnog uvjerenja, pa ga je ubio, zbog čega ga je žestoko korio Vjerovjesnik, s.a.v.s. (primj. O.M.A.).
[4] Muhallim ibn Džessama el-Lejsi je ubio muslimana pripadnika plemena Ešdže’, isplatio je krvarinu porodici ubijenog i žestoko se kajao za počinjeno, moleći Poslanika, s.a.v.s., da traži oprosta za njega od Allaha, dž.š. Poslanik, s.a.v.s., oštro ga je osuđivao pitajući ga kako je mogao svojim oružjem ubiti muslimana (primj. Z.H.).

Tweet

Whatsapp