Ashabi u Kur’anu
Imam Ibn Hazm, poput mnogih imama i mudžtehida, smatra da su svi ashabi džennetlije.[1] Postojanje deseterice među njima koji su još za života obradovani Džennetom ukazuje na njihovo posjedovanje postotka i određenog dijela Dženneta. Postoje brojni argumenti koji potvrđuju ovaj stav kako u Kur’anu, tako i u sunnetu. U Kur’anu tako nalazimo ove ajete na kraju sure El-Feth:
Muhammed je Allahov poslanik...
Najveća istina nakon vjerovanja u Allaha jeste istina da je Muhammed, s.a.v.s., poslanik koga je poslao svim ljudima.
...a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo − na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača − da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. (El-Feth, 29)
Kakva je to ova velika nagrada koju im Allah, dž.š., obećava?! Kur’an, a.š., ne govori jasno kakva je ova nagrada, jer želi da im ona bude iznenađenje u Firdevsu u kojem je ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što nijednom insanu nije naumpalo.[2]
Od Enesa, r.a., prenosi se da je rekao: “Harisa je kao dječak poginuo na Bedru, pa je njegova majka došla Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekla mu: ‘Božiji Poslaniče, ti znaš šta mi je Harisa značio, pa ako je u Džennetu, strpit ću se i računati na nagradu, a ako nije, vidjet ćeš šta ću uraditi.’ Poslanik, s.a.v.s., reče joj: ‘Teško tebi! Nemala te majka tvoja! Zar je samo jedan Džennet?! Mnogo je Dženneta, a on je u Džennetul-firdevsu!’”[3]
Ovo je bio mladi ashab među drugima, koji je u jednom trenutku primio islam. Pa ako je on dobio Firdevs, a to je najuzvišeniji položaj u Džennetu, šta onda misliš o starijim ashabima koji su nam prenijeli Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet i ahmedovsku Zbilju. A šta misliš o onima koji im pripisuju laž ili ih smatraju džehennemlijama? Vidiš i sam kuda vodi ovo mišljenje!
Također se u Kur’anu, a.š., kaže:
Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime... (Et-Tevba, 100)
Allah, dž.š., će duši svakog od njih reći:
A ti, o, dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! (El-Fedžr, 27.-30)
Dakle, Allah, dž.š., je zadovoljan njima, makar neki i ne bili njima zadovoljni i smatrali da im je Džennet prevelika nagrada; Allah, dž.š., je
...za njih pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. (Et-Tevba, 100)
Muhadžiri su napustili svoje domove, kuće, svoje zavičaje i preselili se... Prije toga napustili su i ostavili želje svojih nagona... Izišli su iz grijeha ka pokornosti, iz želja prohtjeva ka čistoti duha, iz Mekke u Medinu. Kada su u pitanju ensarije, oni su dobročinitelji koji su im otvorili svoja srca, prsa i domove. Da bi spoznali koliko su oni brinuli o svojoj braći muhadžirima, dovoljno je pročitati sljedeći događaj.
Božiji Poslanik, s.a.v.s., bratimio je Sa’da ibn er-Rebiu i Abdurrahmana ibn Avfa. Sa’d je poveo svoga pobratima Abdurrahmana kući, a imao je dvije žene, i predložio mu da podijele žene i imovinu. Tada mu je Abdurrahman rekao: “Neka ti Allah blagoslovi tvoju porodicu i imovinu. Pokaži ti meni čaršiju!” Pa je otišao u čaršiju i zaradio nešto masla i kajmaka.[4] Naravno, na ovakav način su se oni brinuli o svojoj braći i na ovakav način su pokazali svoj bratski odnos.
Drugi primjer vidimo u slučaju ashaba Ebu Hurejrea, r.a., koji je došao iz plemena Devs, primio islam, pratio Poslanika, s.a.v.s., i slušao ga da bi nama kasnije prenio sunnet. On je danju postio, a noću klanjao.[5] Većinom je bio gladan. Ponekad bi isuviše izgladnio pa bi se počeo savijati od bola, i onaj koji bi ga posmatrao mislio bi da je lud. Tako je jednom rekao: “Vidio sam sebe kako padam između minbera Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i Aišine, r.a., sobe, pa su ljudi počeli govoriti: ‘Poludio je!’ A ja nisam bio lud, nego gladan!”[6] Nije jedini Ebu Hurejre trpio siromaštvo i glad, bilo je tu i drugih. U predaji koja se prenosi od Ebu Hurejrea, r.a., kaže se: “Došao je neki čovjek Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: ‘Iscrpljen sam!’ pa je Poslanik, s.a.v.s., kontaktirao svoje supruge i kod njih nije našao ništa hrane. Tada je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Hoće li neko ugostiti večeras ovog gosta, Allah mu se smilovao?!’ Tada ustade jedan ensarija i reče: ‘Ja ću, Božiji Poslaniče!’ Pa je otišao svojoj porodici i supruzi rekao: ‘To je gost Božijeg Poslanika, s.a.v.s.! Nemoj ga ni na koji način poniziti.’ ‘Ali, tako mi Allaha, imam hrane samo za djecu!’ – reče žena. Tada joj muž reče: ‘Kada djeca budu htjela večerati, ti ih uspavaj, a onda ugasi kandilj i mi ćemo se večeras strpiti.’ Ona je tako i uradila, a čovjek je onda ujutro poranio Božijem Poslaniku, s.a.v.s., koji mu je rekao: ‘Allah, dž.š., se oduševio vama’, ili je rekao: ‘...osmjehnuo se zbog vas.’ Tada je Allah, dž.š., objavio:
...i više vole drugima nego sebi, mada im je i samima potrebno...”[7]
Dakako, postigli su visok nivo koji čovjek ovoga doba ne može ni pojmiti. Njihova srca su bila čista i nezagađena. Njihove duše bile su oslobođene bilo kakvih iskrivljavanja. Zbog toga je Allah, dž.š., objavio da je zadovoljan njima još dok su oni bili u životu. Oni su bili stvarni vjernici, a Allah, dž.š., voli vjernike i zadovoljan je njima. Zbog toga je o njima rekao:
Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom... (El-Feth, 18)
Nikada cijenjeni ashabi nisu povlačili ugovor koji su sklopili s Božijim Poslanikom, s.a.v.s., prisegu koju su mu pružili, niti zavjet koji su Allahu, dž.š., dali. Provodili su ono na što su se obavezali i dokazivali su svoju iskrenost svakim događajem i svakom odlukom. Kur’an, a.š., ih hvali i ovjekovječuje ovo njihovo ispunjavanje zavjeta riječima:
Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju - nisu ništa izmijenili... (El-Ahzab, 23)
Naravno, oni su se obavezali na ulaganje svoje imovine i života na Božijem Putu, putu postizanja Njegovog Dženneta i zadovoljstva. Provodili su ono na što su se obavezali, jedan dio njih su kao šehidi pali u bitkama, ali se nisu povlačili ni uzmicali u borbama. Imamo Hamzu koji je kao šehid pao u Bitki na Uhudu i popeo se na stupanj “Prvaka šehida” (sejjiduš-šuheda). Tu je i Enes ibn en-Nadr koji je kao šehid, također, pao na Uhudu i tako sreo svoga Gospodara. Tu su i Abdullah ibn Džahš, Mus’ab ibn Umejr i desetine drugih koji su kao šehidi pali na Bedru ili Uhudu. Ovi su pali kao šehidi, a iza njih su ostali drugi koji čekaju na svoj red da postanu šehidi i koji to priželjkuju. Jedan od njih je Ebu Akil... Iščekivao je šehadet na Uhudu, potom ga je iščekivao prilikom osvajanja Mekke, zatim u Bitki na Mu’ti, da bi na kraju pao kao šehid u Bitki na Jemami.
Nisu mijenjali svoje zavjete Allahu, dž.š., na koje su se obavezali, niti su se sami mijenjali. U posljednjem danu svoga života bili su isti onakvi kakvi su bili u prvom danu davanja zavjeta. Dunjaluk ih nije izmijenio, ni opčarao, niti su ih strasti zavele. Ostali su ljudi heroji sve dok karavana svjetla nije razbucala zastore tmine.
[1] Ibn Hadžer, El-Isaba, I, 10.; Ibn Hazm, El-Fasl fil-milel vel-ehva ven-nihal, III, 119.
[2] Više v.: El-Buhari, “Et-Tevhid”, 35.; Muslim, “El-Iman”, 312.; Et-Tirmizi, “El-Džennet”, 15.; Ibn Madža, “Ez-Zuhd”, 39.; Ed-Darimi, “Er-Rekaik”, 98., 105.; Ahmed, El-Musned, II, 313., 370.
[3] El-Buhari, “Er-Rikak”, 51.; Et-Tirmizi, “Tefsirul-Kur’an”, XXIII, 3.
[4] El-Buhari, “En-Nikah”, 7., “El-Buju’”, 1., 49.; Et-Tirmizi, “El-Birr”, 22.
[5] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VIII, 118.-120.; Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, II, 609.
[6] El-Dževzi, Sifetus-safva, I, 292.-293.; Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, I, 378.
[7] El-Hašr, 9. Hadis bilježe: El-Buhari, “Tefsirul-Kur’an”, LIX, 6.; Muslim, “El-Ešriba”, 172.-174.
- Napravljeno na .