Činioci koji su doveli do raširenosti hadisa

Neki orijentalisti i oni u arapskom svijetu koji su ih slijedili ukazali su na postojanje veoma velikog broja predaja i da neki ashabi prenose izuzetno velik broj hadisa. Oni smatraju nemogućim da je toliki broj hadisa potekao od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nastojeći time ostvariti određen cilj, a to je: ubaciti sumnju i nepovjerenje u vjerodostojne hadise i u Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet općenito.

Važnost hadisa

Sasvim je jasno da ne postoji nikakav čvrst oslonac za ovakve i slične pretpostavke. To stoga što hadisi, kao što smo već objasnili, imaju izuzetnu važnost u islamu i u životu muslimana. Uvaženi ashabi, r.a., u svakom trenutku su bili potpuno svjesni ovoga. Zbog toga su nastojali uzeti svaku riječ koja je izišla iz usta Poslanika, s.a.v.s., svako djelo i svaki od njegovih postupaka daleko više od težnje draguljara za svojim dragim kamenjem, jer su oni znali da se tajna sreće ovog i budućeg svijeta nalazi unutar toga. Zbog toga su nastojali proučiti svaku riječ, svaki postupak ili svako odobravanje koje je poteklo od njega i uklesati ga u svoje memorije, a potom ih učiniti ustavom svojih života.

Dakako, pratili su izbliza sva stanja kretanja i mirovanja Poslanika, s.a.v.s., u toku dvadeset i tri godine i slijedili su ga u svakom stadiju i u svakom aspektu života. Božiji Poslanik, s.a.v.s., objašnjavao im je, njima kao i svim muslimanima koji će doći na ovaj svijet sve do Sudnjeg dana, sve ono što im je bitno u ovome i budućem svijetu na način da to mogu razumjeti i usvojiti.

Bilo je to nekada i na način kako prenosi Ebu Zejd Amr ibn Ahtab: “Klanjao nam je Božiji Poslanik, s.a.v.s., sabah-namaz, pa se popeo na minber i držao nam je govor sve dok nije nastupilo podne. Tada je sišao i klanjao. Onda se ponovo popeo na minber i govorio nam dok nije nastupila ikindija. Sišao je i klanjao. Tada se ponovo popeo na minber i držao nam vaz sve dok sunce nije zašlo. Govorio nam je o onome što je bilo i što će biti, pa je od nas bio najučeniji onaj koji je najviše upamtio.”[1]

Ashabi koji su bili s njim razumijevali su njegov govor tokom dvadeset i tri godine i čvrsto su ga se držali baš kao što je o tome govorio Poslanik, s.a.v.s.[2] Klanjao je pred svojim ashabima, a onda bi im rekao: “Klanjajte kao što vidite da ja klanjam!”[3] Obavljao bi hadž s njima i govorio im: “Uzmite od mene svoje propise!”[4] Zbog toga je bilo sasvim prirodno da ashabi prate svaku njegovu riječ, svaki pokret s punom aspiracijom i da ih memoriraju i da ovaj njegov govor pretvore u ustav svojih života i da ga prenose narednim generacijama.

Dakako, ashabi su sačuvali hadise, pomiješali ih sa svojim životima i prenijeli ih dalje, jer su veoma čvrsto bili vezani uz Poslanika, s.a.v.s., i vjerovali su da su svaka riječ i svaki njegov postupak otvorena vrata ka Džennetu. Mi, također, vjerujemo u ovo. Voljeli su ga iz dna svojih duša. Oni nisu čuvali samo svaku njegovu riječ, nego čak i svaku njegovu dlaku, i natjecali su se u tome, jer su se smatrali blagoslovljenim svim onim što je od njega i to im je bila najdraža uspomena. To kao da im je došlo iz Neiskustvenog (gajb) svijeta ili iz beskonačnosti. Ja, lično, također, nisam zaboravio, bez obzira na brojne doživljaje, riječi nekih osoba koje sam posebno poštovao, bez obzira da li su to bile riječi pohvale ili upozorenja, bez obzira da li su me poticale ili zastrašivale. Vjerujem da je slična situacija i sa svakim drugim muslimanom.

Uspomene koje traju

Ako nijedan musliman ne može zaboraviti riječi učenjaka koje poštuje, a koji su željeli da su bili robovi pred vratima Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i čuva ih kao najdragocjeniju uspomenu, kako je moguće da ashabi, a oni su na najvišem nivou duhovnosti i morala, zaborave dragulje govora Mustafe, s.a.v.s., koji ih je izveo iz tmina na svjetlo i iz neznanja i divljaštva ka znanju i učinio ih odgajateljima i vodičima Svijeta?! Ovo je apsurdno! Oni te riječi nisu zaboravljali! Ako se vi sami natječete da vidite dlake iz njegove mubarek brade i zbog toga pravite veliku gužvu, kako su mogli uvaženi ashabi zanemariti uspomenu na njega, a oni su mu bili tako bliski?!

Enes, r.a., snažno bi prislanjao obuću Božijeg Poslanika, s.a.v.s., na svoja prsa bojeći se da mu ih neko drugi ne uzme. Kada je zapovjednik vjernih, Muavija, r.a., čuo u Damasku da neko čuva ogrtač Božijeg Poslanika, s.a.v.s., davao je njegovu težinu u zlatu da bi ga dobio. Godinama su čuvali Poslanikovu, s.a.v.s., mješinu. A njegov luk, tobolac i druge stvari još uvijek se čuvaju u “Topkapı sarayu” i oni su izvor ushićenosti za naša srca i oči. Kada je sultan Selim I prikupio ove časne emanete, stavio ih je u “Topkapı saray”, a oko njih je postavio učače Kur’ana koji su neprekidno od jutra do mraka učili Kur’an. Ova praksa trajala je nekoliko stoljeća sve doskora,[5] i mnogi stariji ljudi kod nas je veoma dobro poznaju. Sultan Ahmed, sultan Osmanskog carstva koje se protezalo na tri kontinenta, želio je, da je bio u mogućnosti, staviti kaluf traga stopala Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u ilovači iznad svoje glave, kao krunu, govoreći: “Koliko samo želim staviti trag njegovih mubarek stopala na svoju glavu!”

Pa ako su oni koji su došli poslije njega na nekoliko stoljeća ukazivali puno poštovanje uspomeni na njega, da li je moguće da njegovi uvaženi ashabi zanemaruju uspomenu na njega, a oni su živjeli s njim?! Ne, ni u kom slučaju! To je tako napominjući da sve ono što se smatra uspomenom na njega, s.a.v.s., ne nosi istu važnost u odnosu na sunnet u životu vjernika. Pa ako se njegove mubarek lične stvari čuvaju na ovakav način, šta je tek s njegovim hadisima i sunnetom?!

Ahmed ibn Hanbel u svome Musnedu navodi sljedeće: “El-Abbas je imao odvodni kanal kraj puta Omera ibn el-Hattaba. U petak je Omer obukao svoju odjeću, a El-Abbasu su bila zaklana dva pileta, pa kada su napunila kanal, preplavila je voda s pilećom krvlju i dohvatila Omera. Omer je naredio da se kanal razvali, nakon čega se vratio, bacio svoju odjeću i obukao tuđu, a onda je došao i klanjao ljudima. El-Abbas mu je došao i rekao: ‘Tako mi Allaha, on je na mjestu gdje ga je postavio Vjerovjesnik, s.a.v.s.’ Tada Omer reče El-Abbasu: ‘Zaklinjem te da staneš i na moja leđa samo da ga staviš na mjesto gdje ga je postavio Božiji Poslanik, s.a.v.s.’ To je El-Abbas kasnije uradio.”[6]

Prema tome, kako može zajednica čija je ovo bila navika u poštovanju, uvažavanju i cijenjenju Poslanika, s.a.v.s., umanjiti uspomenu na njega, s.a.v.s., pokazujući bilo kakvu nezainteresiranost prema njegovim hadisima. To posebno stoga što hadis predstavlja vjeru i život i el-hakiku el-muhammediju (Muhammedovu, a.s., zbilju), kako to sufije kažu, a za nas hadis znači most između života na ovome i života na budućem svijetu.

Poticaj Vjerovjesnika, s.a.v.s., na stjecanje znanja

Kao što smo ranije rekli, Vjerovjesnik, s.a.v.s., poticao je i motivirao na traženje znanja. Tako je, npr., rekao: “Ko ide putem na kojem traži znanje, Allah će ga uputiti jednim od puteva koji vode ka Džennetu. Doista, meleki spuštaju svoja krila iz zadovoljstva prema onome koji traži znanje. Uistinu, za učenog oprosta traži sve što je na nebesima i na Zemlji, pa čak i riba u utrobi mora! Prednost učenog nad pobožnim je kao prednost Mjeseca u noći uštapa nad ostalim zvijezdama. Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika. Vjerovjesnici iza sebe ne ostavljaju zlatnike i srebrenjake, nego znanje. Pa ko prihvati znanje, prihvatio je veliko dobro.”[7]

Motivirao je svoje sljedbenike na postizanje ciljeva i visokih obzorja. Pa ako se znanje danas traži, izuzev rijetkih izuzetaka, radi postizanja funkcija ili radi egzistencije, treba kazati da je u ono vrijeme traženo radi postizanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva. Znanstveni život je tada bio izuzetno aktivan do te mjere da je Sufjan ibn Ujejna postao hafiz Kur’ana u četvrtoj godini, u sedmoj godini je bilježio hadis, a postigao je stepen idžtihada i izdavanja fetvi još dok je bio maloljetan.[8] Kao što smo to već objasnili, postojao je jak poticaj za ponavljanje hadisa i velika težnja prema tome. Prema predaji Ed-Darimija, Ebu Seid el-Hudri i Ibn Abbas su svojim studentima govorili: “Ponavljajte hadis, jer jedan hadis pokreće drugi!”[9] “Ponavljajte i obnavljajte hadise, jer ako ga ne ponavljate, on iščezava. I niko ne bi trebao reći za hadis kojeg je jednom prenio: ‘Jednom sam ga već prenio’, jer onome koji ga je već čuo znanje će se povećati, a omogućit će da čuje onome ko ga nije čuo.”

Ova znanstvena aktivnost postojala je u vrijeme tabiina, zatim i u trećoj generaciji muslimana (etbai tabiina), štaviše, trajala je u svih pet prvih stoljeća do te mjere da je Ibn Hadžer el-Askalani, koji se smatra jednim od posljednjih hafiza hadisa, a koji je živio prije otprilike pet stoljeća, govorio da je iščitao Muslimov Sahih na nekoliko predavanja, odnosno da je u potpunosti prešao Muslimov El-Džamius-sahih na nekoliko predavanja. To stoga što su u to vrijeme imali veliku žudnju za znanostima Kur’ana i sunneta. Nastojali su ova znanja usvojiti kroz doživljaj ibadeta i ushićenosti. Ovako je bilo punih četiri ili pet stoljeća tako da se imam En-Nevevi posvetio znanju i nije se ženio bojeći se da će ga životne i porodične potrebe zabaviti od stjecanja znanja i stoga se potpuno predao znanju.[10] Veliki učenjak Es-Serahsi napisao je djelo El-Mebsut, koje se sastoji od 30 tomova, na dnu bunara[11] na osnovu memoriranog. Učio ga je napamet kako ga je diktirao svojim studentima. Jedan od kurioziteta koji se prenosi u vezi s ovim velikim islamskim učenjakom jeste da mu je jedan od njegovih studenata jednoga dana rekao da imam Eš-Šafi’i zna napamet 300 sahifa. Nato je ovaj velikan rekao: “Prema tome, on zna napamet ono što je zekjat moga znanja!”[12] Kada bi htio prebrojati stranice koje su ispisali ovi poznati islamski učenjaci kao što su Ibn Hadžer, Ibn Džerir, Es-Sujuti, Fahruddin er-Razi, ne bi ih mogao prebrojati ni za jednu sedmicu.

Imena koja smo spomenuli odnose se na posljednja stoljeća u bilo kojoj disciplini. Međutim, kada se vratimo na vrijeme ashaba, a onda i na generaciju tabiina, vidimo nešto sasvim drugo.

Čežnja za znanjem prevazilazi horizonte našeg poimanja

Muhammed ibn Sirin je bio oslobođeni rob uvaženog ashaba Enesa ibn Malika, koji je hizmetio Poslaniku, s.a.v.s., deset godina, a ubrajao se u uglednije tabiine. Imao je sina, Enesa ibn Sirina, koga je nazvao po svome domaćinu. Taj Enes ibn Sirin kazuje da, kada je došao u Kufu, vidio je 4.000 osoba koje slušaju predavanja iz hadisa u džamijama. Zamislite postojanje 4.000 studenata hadiskih znanosti u jednom gradu![13] U Šamu je bilo samo u halki Ebud-Derdaa 1.500 onih koji su tražili znanje. Među 4.000 osoba koje je spomenuo Enes ibn Sirin 400 je bilo šerijatskih pravnika.[14] Šta je značilo postojanje 400 šerijatskih pravnika?! Islamski svijet danas, kojeg čini milijarda i po muslimana, nema 400 šerijatskih pravnika! Šerijatski pravnik jeste osoba koja izvlači vjerske propise iz Kur’ana, sunneta i idžmaa. Ebu Hanife je šerijatski pravnik, kao i Ebu Jusuf, imam Muhammed, imam Eš-Šafi’i i imam Malik. Za imama Ahmeda, koji je napamet znao milion hadisa,[15] ne može se lahko reći da je šerijatski pravnik. Kada je islamski znanstvenik Ebu Džafer et-Taberi rekao da Ahmed ibn Hanbel nije šerijatski pravnik, hanbelije su njegovu kuću kamenovale. Ahmed ibn Hanbel može biti šerijatski pravnik, a i ne mora, ali ove riječi Et-Taberija ukazuju kako je teško nekoga nazvati šerijatskim pravnikom. Zbog toga, trebamo promisliti o činjenici postojanja 400 šerijatskih pravnika u vrijeme tabiina u džamijama Kufe između 4.000 osoba koje su izučavale hadisku znanost u ovim ustanovama.

Čežnja za znanjem u ovo vrijeme bila je izuzetno jaka. Oni su putovali iz jednog u drugi grad samo radi jednog hadisa. Putovanje hadiskih autoriteta radi slušanja samo jedne predaje ukazuje na njihovo veliko uvažavanje hadisa. Ova izražena čežnja i veliko uvažavanje hadisa vremenom je dovelo do velikih aktivnosti na ovom polju. Aktivnosti se nisu ograničavale samo na tekst hadisa, nego su obuhvatale i niz prenosilaca, što je veoma značajno s aspekta spoznavanja stepena vjerodostojnosti hadisa.

Ovdje se možemo sjetiti imama El-Buharija kao primjera na ovome polju. Kada je stigao u Bagdad, željeli su deseterica studenata hadisa pred velikim skupom ljudi ispitati koliko on poznaje hadis i kolika je jačina njegove memorije. Svaki od njih je počeo navoditi po deset hadisa, ali, izmijenivši im nizove prenosilaca, od prvog do posljednjeg, zamijenivši i redoslijed prenosilaca (tj. naveli su ime jednog prenosioca u jednom hadisu umjesto drugog prenosioca u drugom hadisu). Pomiješali su prenosioce stotinu hadisa. Mi, npr., znamo da su prenosioci poznatog hadisa koji govori o namjeri: El-Humejdi, Sufjan ibn Ujejne, Jahja ibn Seid el-Ensari, Muhammed ibn Ibrahim et-Tejmi, Alkama ibn Vekkas el-Lejsi, Omer ibn el-Hattab, r.a. Međutim, kada su naveli ovaj hadis El-Buhariju, stavili su ime drugog prenosioca umjesto Jahjaa ibn Seida, drugo ime umjesto Alkamea, kao i drugog prenosioca umjesto Et-Tejmija. Kao što smo rekli, predočili su mu stotinu hadisa nakon što su izmijenili imena njihovih prenosilaca. Tada im je El-Buhari rekao da je ime prvog prenosioca u prvom hadisu to i to, a ne to i to, i da vjerodostojni niz prenosilaca hadisa izgleda na sljedeći način tako da je naveo vjerodostojne nizove prenosilaca za svih ovih stotinu hadisa. Nakon toga svi islamski učenjaci i prisutni posvjedočili su jačinu njegove memorije i izuzetnu upućenost u hadisku znanost.[16] Ibn Huzejme je ostao zapanjen El-Buharijevom upućenošću u hadisku znanost, pa je rekao: “Niko pod nebeskim svodom ne poznaje hadis bolje od El-Buharija!”[17]

El-Buhari je bio izuzetno cijenjen islamski učenjak. Nikada svoje znanje nije koristio kao sredstvo za postizanje blagodati ovoga svijeta. Kada je od njega namjesnik Buhare zatražio da mu dođe u dvorac da bi podučavao njegove sinove hadisu, ovaj cijenjeni alim mu je rekao: “Znanje ne ide na noge vladaru. Ako vladar želi osigurati znanje sebi i svojim sinovima, onda neka on i njegova djeca dođu znanju da bi ga usvojili.” Kada je namjesnik tražio da odredi bar poseban dan za njegovu djecu, imam El-Buhari je i taj zahtjev odbio rekavši da on na svojim predavanjima ne može praviti razliku između namjesnikovih i sinova islamskog ummeta. Ovaj njegov odgovor bio je razlog što je posljednje dane svoga života proveo u izolaciji, a umro u tuđini.[18]

Jednom je imam El-Buhari putovao da bi saznao jedan hadis. Kada je došao do tog prenosioca i približio mu se, vidio je kako pokušava uhvatiti konja pokazujući mu zobnicu. Kada je imam El-Buhari vidio da mu je zobnica prazna i da u njoj nema ječma, ni bilo čega drugog, rekao je: “Onaj koji laže konja i želi ga obmanuti, može lagati i ljudima.” Zbog toga se vratio ne saslušavši hadis od njega.

U okviru ove preciznosti i senzibilnosti završeno je prikupljanje i registriranje hadisa. Oni, pak, koji napadaju zbirke vjerodostojnih hadisa i sunnet i tvrde da je broj hadisa veoma velik, pa je stoga neminovno da su fabricirani hadisi uvršteni u zbirke vjerodostojnih hadisa zbilja ne znaju kolika je bila znanstvena čežnja onih koji su sakupljali hadise i šta je njima sunnet značio. Oni pokušavaju zaboraviti uvjete i okolnosti u kojima je sunnet sakupljan i ne poznaju osobenosti islamskih učenjaka koji su ga sakupljali. Sasvim je očito da oni vrjednuju ovo pitanje shodno svome psihičkom i duhovnom stanju, pa sami odlaze u zabludu i druge zavode.

Pogodnost sredine

Postoji i drugi činilac, a to je da je u vrijeme ashaba, tabiina i etbai tabiina atmosfera jako pogodovala memoriranju hadisa. Oni su prije svega do u tančine poznavali arapski jezik... Kur’an, a.š., koji je objavljen našem Poslaniku, s.a.v.s., bio je prvenstveno jezička nadnaravnost (mudžiza). Najviše što je interesiralo Arape u to vrijeme jeste elokventnost. Sedam arapskih oda nam pokazuju da su oni bili eksperti u jeziku i poeziji. Uza sve to, ili baš zbog toga, oni su bili zapanjeni pred Kur’anom, a.š., i njihovi jezici su se zapetljali. Tako npr. vidimo pjesnikinju El-Hansu koja je pisala u džahilijjetu tužbalice svome bratu Sahru. To su stihovi koji još uvijek izazivaju suze, jer oni izviru iz srca. Međutim, kada je primila islam, vezala se za sultana retorike, Božijeg Poslanika, s.a.v.s., do te mjere da se, kada su joj u Bitki na Kadisijji kao šehidi preselila sve četverica sinova, jedan za drugim, grčila od bola, jer je ljudsko biće i majka, ali je rekla: “Hvala Allahu koji mi je počast ukazao njihovom smrću. Nadam se od svoga Gospodara da će me s njima sastaviti u Boravištu milosti,”[19] pokazujući time koliko je bila vezana za Kur’an, islam i Božijeg Poslanika, s.a.v.s.

Ova El-Hansa je bila izvanredna pjesnikinja i poznavalac tajni jezika i poezije tako da je jednom prilikom ukazala na osam grešaka u četiri stiha pjesnika islama, Hassana ibn Sabita, r.a., za kojeg je Poslanik, s.a.v.s., molio Allaha, dž.š., da ga osnaži Ruhul-kudusom u odbrani islama poezijom.[20]

Time je potvrdila svoju upućenost u finese poezije i jezika. Ova pjesnikinja ostavila je poeziju pred hadisima koji isijavaju poslaničko, s.a.v.s., svjetlo. Ovo se ne svodi samo na nju. Štaviše, većina njih su tada bili elokventni govornici i pjesnici. Međutim, oni su pred kur’anskim ajetima i hadisima Božijeg Poslanika, s.a.v.s., napuštali poeziju i ograničavali se na učenje kur’anskih ajeta i recitiranje hadisa Poslanika, s.a.v.s., tako da su oni i oni koji su došli poslije njih upoznali stil Vjerovjesnika, s.a.v.s., i vrlo lahko su mogli razlikovati njegove riječi, hadise i stil od stila i govora drugih.

Naglašena darovitost i jačina memorije

Postojao je i drugi važan činilac, a to je da su ljudi tog sretnog vremena bili genijalni u sposobnosti učenja napamet. Mi danas smatramo genijalnom osobu koja za četiri mjeseca nauči cijeli Kur’an napamet. Ubrajamo u raritete da osobe poput El-Malilija Hamdija nauče francuski jezik za šest mjeseci, dok je sposobnost ljudi tog vremena na ovom polju bila daleko veća. Tako npr. vidimo da Ebu Hurejre, osoba koja je postala meta orijentalista koji pokušavaju napadima na njega srušiti jedan od stupova sunneta, ne zaboravlja ništa što je samo jednom čuo i nije mu bilo potrebno to ponavljati.[21] Također vidimo da je Zejd ibn Sabit, kada mu je Poslanik, s.a.v.s., naredio da nauči hebrejski jezik,[22] naučio ga za svega 15-20 dana tako da je mogao čitati pisma na ovome jeziku i prevoditi ih.

Druga genijalna osoba bio je Ibn Abbas koji je još za vrijeme svoga života prozvan Hibrul-ummet (Tinta ummeta). Isti je slučaj s našom majkom Aišom, r.a. Ove osobe su prednjačile u sposobnosti učenja napamet. Ono što bi samo jednom čule nikada ne bi zaboravljale. Ovakvih je među ashabima bilo na stotine.

Ni poštovani tabiini nisu u ovome bili ništa slabiji od njih. Među njima nalazimo, npr., Ibn Šihaba ez-Zuhrija koji je živio u vrijeme Omera ibn Abdulaziza i koji se prvi prihvatio registriranja hadisa,[23] a koji je također bio meta napada orijentalista. Isti je slučaj sa Katadeom ibn Diamom koji je Ebu Hanifi, nakon susreta s njim, rekao da ono što čuje ne zaboravlja. Tu su također poznati Eš-Šabi, Ibrahim ibn Jezid en-Nehai, imam Eš-Šafi’i, o kojem se također kaže da ne bi zaboravljao ono što je samo jednom čuo. Dakako, svaki od ovih spomenutih islamskih učenjaka bio je poseban po sposobnosti memoriranja.

[1] Muslim, “El-Fiten”, 25.; Ahmed, El-Musned, V, 341.
[2] Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 1.; Ebu Davud, “Es-Sunna”, 5.; Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 6.; Ed-Darimi, “El-Mukaddima”, 16.
[3] El-Buhari, “El-Ezan”, 18.; Ahmed, El-Musned, V, 53.
[4] Muslim, “El-Hadždž”, 310.; Ebu Davud, “El-Menasik”, 77.; En-Nesai, “El-Menasik”, 220.; Ahmed, El-Musned, III, 366.
[5] Ova praksa traje, hvala Allahu, dž.š., i dan-danas (prim. O. M. A.).
[6] Ahmed, El-Musned, I, 210.
[7] Ebu Davud, “El-Ilm”, 1.; Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 19.; En-Nesai, “Et-Tahara”, 113.; Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 17.; Ahmed, El-Musned, IV, 241.
[8] Eš-Ša’rani, Et-Tabekatul-kubra, I, 48.; Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, VIII, 459.
[9] Ed-Darimi, “El-Mukaddima”, 51.
[10] Abdulfettah Ebul-Gudda, El-Ulemaul-uzzab ellezine aserul-ilme alez-zevadž, str. 146.
[11] Ez-Zirikli, El-E’lam, V, 315.
[12] Es-Serahsi, Usulus-Serahsi, I, 5.
[13] Er-Ramehurmuzi, El-Muhaddisul-fasil, str. 408., 560.; Muhammed Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 150-151.
[14] Muhammed Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 151.
[15] Ibn Hallikan, Vefejatul-e’jan, I, 64.
[16] Ibn Hadžer, Hedjus-sari, str. 487.
[17] Ez-Zehebi, Tezkiretul-huffaz, II, 556.
[18] Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, IX, 52.; Ibn Hadžer, Hedjus-sari, str. 494.
[19] Ibnul-Esir, Usdul-gaba, VII, 90.; Omer Rida Kehhala, E’lamun-nisa, I, 370.
[20] El-Buhari, “Es-Salat”, 68.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 151.; En-Nesai, “El-Mesadžid”, 24.; Ahmed, El-Musned, V, 222.
[21] El-Buhari, “El-Ilm”, 42., “El-Buju’”, 1.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 59., 160.
[22] Et-Tirmizi, “El-Isti’zan”, 22.; Ebu Davud, “El-Ilm”, 2.; Ahmed, El-Musned, V, 186.; Ibnul-Esir, Usdul-gaba, II, 289.; Ibn Hadžer, El-Isaba, I, 561.
[23] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, III, 361.

Tweet

Whatsapp