Uvjeti prenošenja hadisa po značenju
Postoje islamski učenjaci koji dopuštaju prenošenje hadisa po značenju, ali su postavili za to određene uvjete:
- Neophodno je da prenosilac izuzetno dobro poznaje arapski jezik. Onome koji ne poznaje jezičke finese nije dopušteno prenositi hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.s., po značenju, jer prenosilac mora u potpunosti razumjeti i shvatiti značenje hadisa;
- Neophodno je, također, da riječ koja je upotrijebljena umjesto izvorne bude pravi sinonim i da ne nosi drukčije značenje te da se pazi na kontekst hadisa;
- Može se pribjegavati prenošenju hadisa po smislu samo ako se ne pamti izvorni tekst. To stoga da se ne bi izgubio duh i smisao nijednog hadisa koji je potekao od Božijeg Poslanika, s.a.v.s. To je shodno pravilu da “što se ne može u potpunosti postići, ne treba u potpunosti ni odbaciti”, i na taj način ćemo se okoristiti svakim draguljem sunneta.
Različitost termina u hadisima
Postoje hadisi koji, iako su preneseni različitim izrazima, ipak ne spadaju u one koji su preneseni po značenju. Jedan od takvih hadisa jeste “Et-Tehijjatu” kojeg svakodnevno učimo u pet namaza. Pored forme “Et-Tehijjatu” koju uče hanefije, imam El-Evzai, Sufjan es-Sevri i velika većina drugih islamskih učenjaka, a koja je prenesena preko Ibn Mes’uda, r.a., imamo i drugu formu koju uči Eš-Šafi’i prenoseći je od Ibn Abbasa, r.a., gdje se navodi i riječ el-mubarekat nakon riječi et-tehijjat, s ispuštanjem veznika vav između ove dvije riječi. Također se u slabim predajama navodi treća forma, koju je učio Omer ibn el-Hattab, r.a., s minbera. Zbog toga neki mogu tvrditi da ashabi nisu dobro memorirali sve ono što su čuli od Vjerovjesnika, s.a.v.s., ili da su neke riječi zaboravili pa su umjesto njih sami stavljali one koje odgovaraju. Međutim, realnost ipak nije takva, jer je namaz propisan prije Hidžre na tri, a u drugoj predaji − na pet godina. Prema tome, stariji ashabi, kao što su Omer ibn el-Hattab ili Ibn Mes’ud, r.a., klanjali su iza Božijeg Poslanika, s.a.v.s., više od deset godina svaki dan po pet puta. Ovakve tvrdnje ove genijalne osobe, s obzirom na njihovu mogućnost memoriranja, stavljaju − Allahu se utječemo od toga − na nivo maloumnih. Ovakvu tvrdnju ne izriču ni maloumni iz bolnica za retardirane, jer ona podrazumijeva nesposobnost ovih ashaba, koji su proveli dug niz godina klanjajući za Božijim Poslanikom, s.a.v.s., od ukupno dvadeset i tri godine njegovog poslanstva, njihovu nesposobnost da zapamte ono što može zapamtiti dijete u svojoj petoj godini. Ako znamo da se sakupljanjem Kur’ana, što je obavljeno u vrijeme Ebu Bekra, r.a., završila provjera sposobnosti memoriranja ovih ashaba, i izvršeno sravnjivanje između onoga što je zapisano i registrirano i onoga što je sačuvano u srcima, tako da je rezultat bio njihova potpuna podudarnost i nepostojanje bilo kakve razlike među njima, zbog svega toga ovakva tvrdnja, koja se odnosi na prenošenje hadisa, baca sjenu sumnje i nepovjerenja i na sami Kur’an.
Osnova ovog pitanja, prema našem uvjerenju, jeste u sljedećem: “Kur’an je objavljen na sedam harfova, pa učite ono što možete!”[1] što se navodi u vjerodostojnim hadisima. Nismo u prilici da komentiramo i diskutiramo o ovom pitanju; samo kažemo da je milost prema ovom nepismenom narodu neminovno zahtijevala objavljivanje Kur’ana na ovaj način da bi im se olakšalo učenje.
Isto se odnosi i na hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Božiji Poslanik, s.a.v.s., nekada bi učio Kur’an koji mu se objavljuje na jedan, a drugi put na drugi način. Isto je postupao i s dovama, kakva je npr. “Et-Tehijjatu”, jer ju je jedanput učio, kako je to prenio Ibn Mes’ud, r.a., a drugi put na način kako prenosi Omer, r.a. Pa kao što je dopušteno učiti Kur’an na sedam načina, dopušteno je i prenošenje hadisa na više načina. Zbog toga možemo reći da su sve forme “Et-Tehijjatu” potekle od Božijeg Poslanika, s.a.v.s.
Punina riječi
Postoji i druga strana ovog važnog pitanja, a to je da je Poslaniku, s.a.v.s., data punina govora (dževamiul-kelim), tj. s malo riječi je iskazivao brojna i duboka značenja, o čijem komentaru bi se mogla ispisati cijela knjiga.
U okviru pravila arapskoga jezika, gramatike i njezinih osnova, u okviru stilova retorike (ilmul-bejan) i tropike (ilmul-bedi) pokazuje nam se novo značenje koje nam ranije nije naumpalo. Zbog toga onaj koji pročita ove Vjerovjesnikove, s.a.v.s., hadise ne može a da ne kaže: “Nijedna genijalna osoba ne može iskazati ovakve riječi, pogotovo ne ashabi koji su odrasli u sredini nepismenosti i koji su sve što su naučili − naučili od Poslanika, s.a.v.s.” Ovi su hadisi poput vrijednih dragulja koji čuvaju svoju vrijednost i kredibilitet sve do Sudnjega dana. Zbog toga je neminovno da se radi o hadisima Vjerovjesnika koji je potpomognut Božijom Objavom i nedopustivo je omalovažiti ih na bilo koji način. Stoga možemo reći da, bez obzira što se čini da je broj hadisa velik u odnosu na neke od prenosilaca, ipak su to riječi koje su potekle iz mubarek usta Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i posmatramo ih s ovog aspekta.
[1] El-Buhari, “Fedailul-Kur’an”, 5.; Muslim, “Kitabul-musafirin”, 270.; Ebu Davud, “El-Vitr”, 22.
- Napravljeno na .