Sažetak
Prema tome, nije došlo do bilježenja hadisa po naredbi Omera ibn Abdulaziza nakon stotinu godina od smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako to tvrde orijentalisti. Hadisi su još u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s., bilježeni, čuvani, a onda su, usmenim ili pisanim putem, prenošeni generacijama koje su dolazile. Ashab Džabir ibn Abdullah je ostavio veliku zbirku u koju je zabilježio hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.s.[1] Pored ovoga, nalazimo Es-Sahifu es-sahihu, zbirku hadisa Hemmama ibn Munebbiha, koja je, također, prenesena iz tog perioda, a koja se smatra veoma važnim izvorom hadisa.
Hemmam ibn Munebbih se stalno družio s Ebu Hurejreom. Bilježio je sve hadise koje bi prenio ovaj ashab, a imao je tako genijalnu memoriju da je jednom prilikom spomenuo svome profesoru neki hadis pa mu je Ebu Hurejre, r.a., rekao da ga se ne sjeća; tada je Hemmam ibn Munebbih ustao, uzeo sahifu u koju je bilježio hadise i iz nje pročitao taj hadis,[2] čime se njegov profesor oduševio. Profesor Muhammed Hamidullah je objavio ovu sahifu, a Carbonijeva analiza[3] ove sahife je potvrdila da je stara preko trinaest stoljeća. Ono što također privlači pažnju jeste činjenica da se ovi hadisi nalaze u Musnedu Ahmeda ibn Hanbela, kao što veliki dio ove zbirke zauzima važna poglavlja u zbirkama vjerodostojnih hadisa, kao što su El-Buharijeva i Muslimova. Ovo ne samo da je argument da je hadis bilježen još u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nego je, također, dokaz njezinog cjelovitog i vjerodostojnog prenošenja ashabima, od njih tabiinima, potom etbai tabiinima, a nakon toga u zbirke vjerodostojnih hadisa.
Pred ovim historijskim događajima i ovim hadisima Ahmed Muhammed Šakir, jedan od najvećih hadiskih učenjaka u savremenom dobu, ističe da informacije i hadisi kojima se zabranjuje bilježenje hadisa su ili kasnije derogirani, ili se zabrana odnosi na bilježenje hadisa zajedno s Kur’anom, da se na taj način s Kur’anom ne bi ništa pomiješalo.[4]
Ova senzibilnost koja je postojala kod Poslanika, s.a.v.s., nalazila se, također, kod Omera, r.a., jer je bilo neophodno sačuvati Kur’an nepromjenljivim, onako kako je objavljen, dobro ga razumijevati i spoznavati njegovu važnost i zadaću shodno njegovog visokoj poziciji, jer se radi o Božijem govoru. U protivnom, bilo je moguće da se hadis pomiješa s Kur’anom i da time Kur’an izgubi svoju jedinstvenu osobenost i da se ponovi ono što se desilo ranijim narodima. Prema tome, Poslanik, s.a.v.s., pokazivao je sličnu brigu i osjećajnost o ovom pitanju, kao i Omer, r.a. Međutim, nakon što se sve razjasnilo i postalo sasvim očito šta je Kur’an, a šta hadis, dopušteno je bilježenje hadisa zasebno od bilježenja Kur’ana.
Nakon što je hadis na ovaj način bilježen u prvo vrijeme, u zvaničnoj formi registriran je u vrijeme Omera ibn Abdulaziza, r.a., koga nazivaju “Omerom Drugim”. Postojale su različite zbirke hadisa na različitim mjestima, hadisi su prenošeni od usta do usta, pa kao što su se: Omer, Ibn Abbas, Ebu Musa el-Eš’ari i Ebu Seid el-Hudri usprotivili u prvim desetljećima bilježenju hadisa preferirajući njihovo učenje napamet, isto tako, i u generaciji tabiina nalazimo one koji se protive bilježenju hadisa, kao što su: Eš-Ša’bi i En-Neha’i, koji su imali veoma veliko znanje o hadisu, izuzetno snažnu memoriju i druge velike predispozicije za memoriranje. Uprkos svemu ovome, hadisi koji su se nalazili u ovim ranim zbirkama, i oni hadisi koji su bili dostupni, a prenošeni su usmeno i memoriranjem, zvanično su registrirani u vrijeme halife Omera ibn Abdulaziza. Kao što je šehidska smrt velikog broja hafiza Kur’ana u Bitki na Jemami potaknula osjećaj Omera ibn el-Hattaba o neophodnosti sakupljanja Kur’ana, tako je i pridržavanje sunneta Omera ibn Abdulaziza dovelo do njegovog zvaničnog registriranja.
Omer ibn Abdulaziz, r.a., koji se kod mnogih ubraja u prvog obnovitelja vjere koji zaslužuje da bude ostvarenje nagovještaja Poslanika, s.a.v.s., u kojem se kaže: “Vjera je počela s pojedincima, vratit će se na pojedince i blago tim pojedincima koji će popravljati od moga sunneta ono što su ljudi vremenom iskvarili!”[5] započeo je prije trinaest stoljeća u dvorcu Emevija, a bio je autoritet u tefsiru i kritici prenosilaca i ostvario je u islamskim pokrajinama, koje su se mnogo proširile, brojne reforme u vremenu od dvije i po godine koliko je trajao njegov hilafet, tako da su ove pokrajine postale takve kao da ih meleci okružuju. Njegov poduhvat registriranja sunneta, pored drugih reformi, bio je vrhunac njegovog velikog hizmeta. On je izdao naredbu ovog sadržaja namjesniku Medine Ebu Bekru ibn Muhammedu ibn Amru ibn Hazmu, unuku ashaba Amra ibn Hazma, za koga je Poslanik, s.a.v.s., tražio da mu napišu pismo o propisima u vezi s materijalnom kompenzacijom (diji) i vraćanju istom mjerom (kisasu). Namjesnik je provođenje ove naredbe povjerio jednom od mlađih tabiina, veoma oštroumnom, pronicljivom, učenom Muhammedu ibn Šihabu ez-Zuhriju, koji je bio spreman da se odmah prihvati izvršenja ove zadaće koju je veoma uspješno izvršio i prvi u povijesti islama stekao titulu “Registrator hadisa”. Iako je i sam namjesnik Ebu Bekr ibn Hazm učestvovao u ovoj aktivnosti, ipak je halifa Omer ibn Abdulaziz umro prije nego što mu je namjesnik poslao hadise koje je sakupio i registrirao.
Aktivnost registriranja hadisa koju je inicirao halifa Omer ibn Abdulaziz nije se ograničila samo na napore imama Ez-Zuhrija u Medini, nego su u njoj, također, učestvovali: Abdulmelik ibn Abdulaziz ibn Džurejdž u Mekki, Seid ibn Ebu Arube u Iraku, El-Evzai u Šamu, Muhammed ibn Abdurrahman također u Medini, Zaida ibn Kudama i Sufjan es-Sevri u Kufi, Hammad ibn Seleme u Basri i Abdullah ibn el-Mubarek u Horasanu, tako da su svojim nasljednicima ostavili veliko blago na ovom polju.[6]
Nakon vremena registriranja (tedvin) dolazi vrijeme sistematiziranja (tasnif), što podrazumijeva pisanje i raspoređivanje hadisa prema njihovim temama. Ovo se u povijesti hadisa u islamu smatra “zlatnim dobom”, jer tu vidimo veoma poznata imena kao što su: Ebu Davud et-Tajalisi, Musedded ibn Muserhed, El-Humejdi, Ahmed ibn Hanbel, autor El-Musneda, a, s druge strane, vidimo: Abdurrezzaka ibn Hemmama, koji sastavlja El-Musannef, Ibn Ebu Zi’ba i imama Malika koji sačinjavaju El-Muvette, te Jahjaa ibn Seida el-Kattana, Jahjaa ibn Seida el-Ensarija koji priređuju svoje vrijedne zbirke u ovom zlatnom dobu.
Ovi veliki autoriteti bili su učitelji i profesori poznatih hadiskih učenjaka, kao što su: El-Buhari, Muslim, Ebu Davud, En-Nesai, Jahja ibn Me’in i dr.
I konačno, došlo je vrijeme sačinjavanja šest temeljnih hadiskih zbirki od velikih hadiskih autoriteta. Ovo su zbirke koje se smatraju najvjerodostojnijim. Većina ovih hadiskih autoriteta koji su sačinili ove zbirke živjeli su u jednom vremenu. El-Buhari je bio prijatelj Muslimov, Et-Tirmizi je učio pred El-Buharijem, a En-Nesai je bio savremenik Ebu Davuda. Između ovih cijenjenih hadiskih autoriteta i vremena Božijeg Poslanika, s.a.v.s., bile su svega tri ili četiri generacije. Nije bilo moguće, čak ni u snu, da naumpadne laž ovim cijenjenim islamskim učenjacima koji su formirali zlatne halke ovih sjajnih nizova.
Na ovakav način, kroz najpouzdaniju formu, očuvan je sunnet koji se smatra polovinom vjere, daleko od svake sumnje i podozrenja i od velikih istraživača koji su sve mjerili dlakom. Ovo čuvanje je počelo od vremena ashaba, nastavilo se u vremenu tabiina i etbai tabiina, a onda je tu njegovo bilježenje i čuvanje kroz memoriranje i bdijenje nad njim, a onda i zvanično registriranje, sitematiziranje i njegovo prenošenje bez promjene i jednog slova, sve do današnjeg dana.
Naravno, ashabi su uočili vrijednost i važnost sunneta kao bitnog vjerskog izvora, nezaobilaznog vodiča, i kao blagoslovljenog komentatora Kur’ana. Ovo uvažavanje preneseno je na tabiine, zatim na etbai tabiine, dok sunnet, pod okriljem ovog uvažavanja i pažnje, nije stigao do kasnijih generacija i do našeg doba.
[1] El-Bagdadi, El-Kifaja, str. 354.; Ibn Ebu Hatim, Takdimetul-džerh, str. 46.
[2] Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, XI, 59.
[3] Analiza Stefana Carbonija je naučna metoda kojom se utvrđuje starost historijskih dokumenata (prim. O.M.A.).
[4] Ahmed Muhammed Šakir, El-Baisul-hasis, str. 132.-139.
[5] Muslim, “El-Iman”, 232.; Et-Tirmizi, “El-Iman”, 13.; Ahmed, El-Musned, IV, str. 73.
[6] El-Bagdadi, Tarih Bagdad, XIV, 85.; Ez-Zehebi, Tezkiretul-huffaz, I, 229.
- Napravljeno na .