Bilježenje sunneta u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i njegovo kasnije registriranje

Bilježenje sunneta u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i njegovo kasnije registriranje

Stav koji glasi da je registriranje sunneta počelo u vrijeme Omera ibn Abdulaziza jeste tačan, ali ne i potpun, jer je zanemario veoma važan detalj, a to je da su neki ashabi bilježili sunnet još u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., kao što su neki bilježili Kur’an.

Mobiliziranje na opismenjavanje koje je započelo s Kur’anom

Većina Arapa u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nije znala čitati ni pisati, ali broj onih u Mekki koji su znali čitati i pisati nije zanemarljiv, jer su stanovnici Mekke bili u stalnom kontaktu s plemenima koja su se nalazila oko nje. Vrata čitanja i pisanja otvorena su nakon početka objave Kur’ana; to stoga što je svakom muslimanu bilo potrebno učenje Kur’ana da bi kao vjersku neophodnost saznao propise i značenja koja se navode u Kur’anu, tj. objavljivanje Kur’ana je bilo poziv za početak opće mobilizacije na usvajanje znanja i kulture. Navodi se u djelu Et-Tabekat Ibn Sa’da da je broj pisara Objave koji su se okupljali oko Božijeg Poslanika, s.a.v.s., dostizao brojku od četrdeset njih.[1] To nisu bile osobe koje su poznavale samo čitanje i pisanje. Pisar Objave jeste osoba koja se posvetila bilježenju Kur’ana, ili, savremenim rječnikom, to je bio upravitelj administracije, odnosno sekretar Božijeg Poslanika, s.a.v.s. U ovim vremenima postojao je jak poticaj i ohrabrivanje na učenje Kur’ana i pisanje tako da je otkup za neke zarobljenike s Bedra bio da svaki zarobljenik pouči deset osoba čitanju i pisanju.[2] Ovo je bio jedinstven slučaj i smatra se veoma naprednim za to vrijeme. Dakako, u tim vremenima ljudi su se počeli natjecati u učenju čitanja i pisanja, jer je to za njih bilo nešto novo i jedinstveno. Ovo je bila nova vjera, a ovo je Kur’an... Ti ljudi su bili žedni spoznavanja i razumijevanja Kur’ana sa svih aspekata da bi svojim životima dali novi, puni smisao. Zbog toga je svaka osoba, bila sa sela ili iz grada, iščekivala i stalno pazila da bi zapisala ono što se objavljuje... Ovo je bio jedinstven slučaj i po prvi put se desilo za časnu Božiju Objavu da sve do Sudnjega dana ostane sačuvana i nedirnuta. Pa kao što je bilježen Kur’an, tako je bilježen i sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji je objašnjavao i komentirao Kur’an: detaljizirao njegove sažete tekstove, objašnjavao nejasne, ograničavao neograničene i specificirao opće. To zbog toga što je sunnet drugi izvor šerijata, i tako je olakšano njegovo čuvanje čime će biti pripremljen za opće, odnosno zvanično registriranje.

Argumenti protiv registriranja hadisa

Da sada bacimo pogled na hadise koje navode orijentalisti i neki muslimanski autori koji su bili pod njihovim utjecajem kao argumente da se registriranje hadisa odvijalo tek poslije vremena Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Ebu Seid el-Hudri o bilježenju hadisa prenosi sljedeću predaju: “Tražili smo dopuštenje od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da bilježimo (hadis) pa nam nije dopustio.”[3] Eksperti hadiske znanosti ne nalaze vrijednosti u ovoj predaji koju navodi Goldziher i njegovi sljedbenici. Nema sumnje da postoji i druga predaja koja se također navodi od Ebu Seida el-Hudrija, a koju bilježi Muslim: “Nemojte bilježiti od mene, a ko nešto osim Kur’ana zapiše, neka to izbriše!”[4]

U djelu Takjidul-ilm također se navodi predaja od cijenjenog ashaba, koji je posjedovao izuzetno jaku memoriju, Ebu Hurejrea, r.a., koji je posvećivao veliku pažnju hadisima i iskazivao jaku želju da ih bilježi, iako za tim nije imao potrebe zbog svoje snažne memorije. Tako se u ovoj predaji kaže da je Poslanik, s.a.v.s., došao ashabima i našao neke od njih da nešto pišu. Kada ih je upitao šta to rade, oni su rekli da bilježe hadise koje čuju od njega. Nato im je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

“Zar ne znate da narodi prije vas nisu zalutali ni zbog čega drugog nego zbog toga što su uz Božiju Knjigu pisali druge knjige?!”[5]

Ove predaje koje smo naveli sasvim su jasne. Cilj je sačuvati sve Božije Knjige bez obzira da li je ta knjiga Kur’an, Tevrat ili Indžil. Sačuvati ih od miješanja s bilo kojim drugim govorom ili pismom! I dok je bilo neophodno ne pisati ništa pored ovih Knjiga, bez obzira da li se to vezalo za poslanike ili za druge, ipak ovome nije posvećena dovoljna pažnja i rezultat toga je bio da su brojne druge knjige pomiješane s Tevratom, kao što se samo nakon nekoliko stoljeća po objavi jednog Indžila uvećao njihov broj i njegov opseg se proširio na nekoliko tomova. Na ovaj način obje zajednice su skrenule s Pravoga Puta i upale u zabludu.

Ova činjenica postaje sasvim jasna kada se uporede vjerodostojni hadisi koji dopuštaju bilježenje hadisa, čak ga naređuju, i sasvim je očito da su oni brojniji od onih hadisa koji bilježenje hadisa zabranjuju.[6]

Ebu Hurejre, r.a., ashab od koga smo naveli predaju o zabrani bilježenja hadisa, kaže:

“Niko od ashaba Vjerovjesnika, s.a.v.s., ne zna više hadisa od mene osim Abdullaha ibn Amra, jer je on bilježio, a ja nisam!”[7]

Abdullah ibn Amr ibn el-As, r.a., pisao je sve što bi čuo od Poslanika, s.a.v.s., dok mu nije rečeno[8]: “Pišeš sve što Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže, a on je čovjek koji zna biti raspoložen, ali i ljut?!” Nakon ovih riječi Abdullah ibn Amr je prestao bilježiti hadise i upoznao Božijeg Poslanika, s.a.v.s., o ovome pa je Poslanik, s.a.v.s., pokazao na svoja mubarek usta rekavši: “Piši! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, iz njih izlazi samo istina!”[9]

Istina je da je bio čovjek, ali je isto tako bio i vjerovjesnik. Njegovo raspoloženje i srdžba bili su radi Allaha, dž.š. Zbog toga je stalno govorio samo istinu, jer on nije govorio po svome hiru:

...On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznanjuje...[10]

Njegova priroda isprepletala se s njegovom zadaćom i obje su nosile osobinu vjerovjesništva... On je ovim bio oraspoložen; zbog toga nije postojala nikakva mogućnost da njegova ljudska priroda ima utjecaja na zadaće njegovog poslanstva. Sve što je rekao predstavljalo je vjeru (din), i zbog toga je i rekao ashabu: “Piši!”

Argumenti za registriranje hadisa

Kada konsultiramo izvore u vezi s bilježenjem hadisa, nailazimo na sljedeće predaje.

Jednom je neki ensarija sjedio kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i čuo hadis od Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji mu se svidio, ali ga nije zapamtio. Požalio se na to Božijem Poslaniku, s.a.v.s., rekavši: “Božiji Poslaniče, ja čujem od tebe hadis koji mi se svidi, ali ga ne zapamtim.” Poslanik, s.a.v.s., reče mu: “Pomozi se desnicom!” i rukom mu pokaza da zapisuje.[11]

Rafi’ ibn Hadidž je pitao Božijeg Poslanika, s.a.v.s.: “Božiji Poslaniče, hoćemo li ono što čujemo od tebe zapisivati?” “Zapisujte, tome nema nikakve zapreke!” – odgovorio je Poslanik, s.a.v.s.[12]

U Sunenima En-Nesaija i Ed-Darimija čitamo da je Poslanik, s.a.v.s., tražio da mu se zapišu neki propisi o vraćanju istom mjerom (kisas), materijalnoj kompenzaciji (dija) i drugim šerijatskim obavezama i da ih je poslao Amru ibn Hazmu u Jemen.[13] Isto tako je pisao i narodu Vaila ibn Hudžra u Hadramevtu u kome se navode veliki planovi islama, neki iznosi zekjata, kazna za blud i preljubu, zabrana alkohola i propis da je zabranjeno sve što opija.[14] Također čitamo u Ed-Darimijevom uvodu riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Sačuvajte znanje pisanjem!”[15]

Isto tako čitamo predaju Ebu Hurejrea, r.a., koja se navodi u zbirkama vjerodostojnih hadisa da je Jemenac po imenu Ebu Šah slušao hutbu Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nakon osvojenja Mekke pa je ustao i tražio od Poslanika, s.a.v.s., da mu se te riječi zapišu te je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Napišite Ebu Šahu!”[16]

Kada se Vjerovjesniku, s.a.v.s., na nekoliko dana prije njegove smrti, pogoršala bolest, rekao je svojim ashabima: “Donesite mi nešto da vam napišem knjigu nakon koje nećete zalutati!” Nato je Omer ibn el-Hattab, r.a., rekao: “Vjerovjesnika, s.a.v.s., savladala je bolest. Mi imamo Knjigu koja nam je dovoljna!”

Ovo je bilo osobno promišljanje (idžtihad) ashaba, dok je Ibn Abbas rekao: “Doista je prava nesreća bilo to što je spriječilo Božijeg Poslanika, s.a.v.s., da ostavi svoju knjigu!”[17] Žaljenje Ibn Abbasa, r.a., zbog spomenutog trajalo je tokom cijelog života, ali u sebi nije nosio mržnju prema Omeru, r.a., nego je sve vrijeme bio uz njega. Kada bi čuo da će Omer držati hutbu, prisustvovao bi joj dolazeći iz mjesta u kome se tada nalazio, bez obzira da li se radilo o Mekki ili Basri.[18]

Zbog toga se može reći da nijedno srce zbog ovoga nije nosilo prijezir ili mržnju prema našem odličniku, Omeru, r.a. To stoga što Poslanik, s.a.v.s., nije ponovio svoj zahtjev. Da li je to što je Božiji Poslanik, s.a.v.s., tražio bilježnicu kako mu sljedbenici ne bi skrenuli u zabludu bilo zbog hilafeta koji će nastupiti poslije njega, ili zbog drugih pitanja, to mi ne znamo. Ono što znamo jeste da su svi, izuzev jedne osobe, dali prisegu prvom halifi. Kada je Omer, r.a., došao na istu funkciju, neki su se u početku kolebali, ali kasnije nije bilo nikoga ko mu nije dao prisegu. Međutim, u vrijeme Osmana i Alije, r.a., već se pojavio razdor. Da li je Božiji Poslanik, s.a.v.s., namjeravao u svojoj knjizi izreći one informacije na koje je Ebu Hurejre, r.a., mislio kada je rekao: “Zapamtio sam od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., dvije vrste znanja. Jednu od njih sam širio, a drugu, da sam širio, grkljan bi mi bio prerezan?!”[19] Ili je možda Poslanik, s.a.v.s., želio otkriti tajne koje je ranije bio povjerio samo ashabu Huzejfeu, r.a.? Istina je da je ono što je Poslanik, s.a.v.s., namjeravao zapisati ostalo tajna. Mi ovim događajem argumentiramo da su ashabi bilježili hadis još u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., pa je on čak nekada to i naređivao.

Bilo je i drugih ashaba, osim Abdullaha ibn Amra ibn el-Asa, koji su bilježili hadise. Tako vidimo da je Alija, r.a., vješao za korice svoga mača sahifu koja je sadržavala neke hadise. Ebu Džuhajfe ga je jednom upitao: “Imate li vi knjigu?” Reče: “Ne, osim Allahove, dž.š., Knjige, razumijevanja koje je dato muslimanu i ovoga što je u ovoj sahifi.” “A šta je u toj sahifi?” – ponovno upitah. “Propisi o materijalnoj kompenzaciji (diji), oslobađanju roba i da se neće ubiti musliman zbog nemuslimana!”[20]

Isto tako je i kod Omera ibn el-Hattaba, r.a., bila sahifa koju je vješao za korice mača, a u kojoj su se nalazili propisi o davanju zekjata na stoku na ispaši.[21] Ibn Sa’d u svom djelu Et-Tabekat spominje da je Ibn Abbas iza sebe, kada je umro, ostavio cijeli tovar knjiga. Većina toga su bile njegove zabilješke onoga što je čuo od Poslanika, s.a.v.s., i uvaženih ashaba.[22] Također, Ibn Hišam prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., kada je počastio Medinu svojim dolaskom, sklopio ugovor sa jevrejima koji neki ubrajaju u prvi islamski ustav. Ugovor je počinjao riječima: “U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog! Ovo je ugovor od Muhammeda, vjerovjesnika, s.a.v.s., između vjernika (mu’mina) i muslimana iz Kurejš plemena i grada Jesriba i onih koji ih slijede, pridružili im se i bore se uz njih, da su oni jedna zajednica mimo drugih ljudi...

...i da su, posebno dok se bore, vjernici i jevreji u savezu. Jevreji Benu Avf sa vjernicima čine zajednicu. Jevrejima pripada njihova vjera, a muslimanima njihova. Rješenje za sve što se desi među potpisnicima ove povelje, prepirke i sl., za što postoji bojazan da će nered izazvati, prepustit će se Allahu, dž.š., i Muhammedu, Allahovom poslaniku, s.a.v.s.”[23]

Sahifa koju je Poslanik, s.a.v.s., poslao Amru ibn Hazmu, koju smo ranije spominjali, a koja sadrži propise o materijalnoj kompenzaciji (diji) i vraćanju istom mjerom (kisasu),[24] prenesena je do njegovog šukununuka Ebu Bekra ibn Muhammeda, kao što je prenesena i zbirka zabilješki Ebu Rafi’a, štićenika Božijeg Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekru ibn Abdurrahmanu ibn el-Harisu, tabiinu, poznatom šerijatskom pravniku, koji ju je smatrao najvećim blagom koje je imao u svome životu.

Ovi hadisi su u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., pisani na komadima drveta, kostima, koži, potpuno isto kao što je zapisivan i Kur’an. Zatim su preneseni tabiinima, a potom i etbai tabiinima koji su ih čuvali, a onda ih prenijeli onima koji su došli poslije njih. Nalazimo tako da je Mudžahid ibn Džebr, znameniti imam iz generacije tabiina, govorio da je gledao zbirku Es-Sahifu es-sadiku, u koju je Abdullah ibn Amr bilježio hadise koje je čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Mudžahid kazuje da je on vidio tu sahifu pred Abdullahom ibn Amrom ibn el-Asom i da je ispužio ruku prema njoj, ali mu Abdullah nije dopustio da je dotakne zato što je Abdullah ibn Amr ibn el-As bdio nad svojom sahifom i više je o njoj brinuo nego o očima u glavi. Prema riječima Ibnul-Esira, ova sahifa sadržavala je blizu 1.000 hadisa. Niz prenosilaca ovih hadisa sastojao se od Abdullaha ibn Amra, njegovog sina i unuka, tj. od Amra ibn Šuajba, njegovog oca i njegovog djeda. Oko 500 hadisa s ovim nizom prenosilaca nalazi se u zbirkama vjerodostojnih hadisa i smatra se bliskim “zlatnom nizu” za kojeg mnogi kažu da ga čine Zejnul-abidin od El-Husejna, od Alije ibn Ebu Taliba, r.a.

[1] Muhammed Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 298.
[2] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, II, 22.
[3] Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 11.; El-Bagdadi, Takjidul-ilm, str. 32.-33.
[4] Muslim, “Ez-Zuhd”, 72.; Ahmed, El-Musned, III, 12.; Ed-Darimi, “El-Mukaddima”, 42.
[5] El-Bagdadi, Takjidul-ilm, str. 34.
[6] Interesantno je spomenuti u ovom kontekstu da ne postoji nijedan potpuno vjerodostojan hadis kojim Poslanik, s.a.v.s., zabranjuje bilježenje hadisa. Za hadis kojeg prenosi Ebu Seid el-Hudri, a navodi Muslim u svom Sahihu, mnogi hadiski znanstvenici, prije svih El-Buhari, reći će da se radi o mevkuf-predaji, tj. riječima samog Ebu Seida el-Hudrija, a ne merfu-predaji, riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.s. (prim. Z.H.).
[7] El-Buhari, “El-Ilm”, 39.; Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 12., “El-Menakib”, 46.; Ahmed, El-Musned, II, 249.
[8] Prenosioci hadisa su iz edeba prešutili imena ovih osoba, ali i zbog toga što nije neophodno spomenuti ih (prim. O.M.A.).
[9] Ebu Davud, “El-Ilm”, 3.; Ahmed, El-Musned, II, 162.; Ed-Darimi, “El-Mukaddima”, 43.
[10] En-Nedžm, 3.-4.
[11] Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 12.
[12] El-Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, I, 151.; El-Hindi, Kenzul-ummal, X, 232. Pogledaj i druge predaje o ovome, npr.: Ahmed, El-Musned, II, 215.
[13] En-Nesai, “El-Kasama”, 46.; Ed-Darimi, “Ed-Dijat”, 1., 3., 11., 12.
[14] Ibn Hadžer, El-Isaba, III, 628.; Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 347.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, I, 287.
[15] Ed-Darimi, “El-Mukaddima”, 43.; El-Hakim, El-Mustedrek, I, 106.; El-Hindi, Kenzul-ummal, X, 249.
[16] El-Buhari, “El-Ilm”, 39., “El-Lukata”, 7.; Ebu Davud, “El-Ilm”, 3.; Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 12.
[17] El-Buhari, “El-Ilm”, 39.; Muslim, “El-Vesijja”, 22.; Ahmed, El-Musned, I, 325.
[18] Šibli en-Nu’mani, Omer ibn el-Hattab: dževanibuhul-muhtelifa ve idaretuhu lid-devla, II, 353.
[19] El-Buhari, “El-Ilm”, 42.
[20] El-Buhari, “El-Ilm”, 39.; Et-Tirmizi, “Ed-Dijat”, 16.; Ahmed, El-Musned, I, 100.
[21] Et-Tirmizi, “Ez-Zekat”, 4.; Ebu Davud, “Ez-Zekat”, 5.; Ibn Madža, “Ez-Zekat”, 9.; El-Bagdadi, El-Kifaja, str. 353.-354.
[22] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, V, 293.
[23] Ibn Hišam, Es-Siretun-nebevijja, II, 8.-9., 147.
[24] En-Nesai, “El-Kasama”, 46.-47.; Ed-Darimi, “Ed-Dijat”, 12.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.