Uvod

U decembru 2004. god. otputovala sam u Tursku na deset dana kao gost Instituta za međureligijski dijalog sa bazom u Hjustonu (Teksas). Sa mnom je bilo još dvadesetak drugih profesora, svećenika i lidera iz zajednica Teksasa, Oklahome i Kanzasa. Niko od nas nije bio u Turskoj prije i niko od nas, ustvari, nije znao šta da očekuje. Svakom od nas, na ovaj ili onaj način, prišao je jedan ili više mladih Turaka i pozvao nas da putujemo na putovanje o međureligijskom dijalogu u Tursku kao gost njihove organizacije. Neki od nas su imali mogućnosti da se pobliže upoznaju sa nekoliko mlađih Turaka i njihovim ženama večerajući u njihovim kućama ili prisustvujući zajedničkim iftarima koje je IID (Institut za međureligijski dijalog - op.prev.) sponzorirao tokom ramazana. Svi smo prihvatili poziv vjerujući našem osjećaju da ovim mladim ljudima, njihovim suprugama i organizaciji možemo vjerovati.

Ono što nisam znala na početku ovog putovanja, a što sam uskoro naučila, jeste da su osnivači i volonteri IID i organizatori našeg putovanja, oni iz SAD kao i oni iz Turske, članovi internacionalne zajednice ljudi inspirisanih idejama turskog islamskog naučnika Fethullaha Gülena. Gülenove propovijedi i predavanja cirkulirala su kroz Tursku i šire nekoliko dekada otkako je postao državno priznati propovjednik 1958. god. i postavljen u službu u Izmiru u jugozapadnoj Turskoj. Posjetili smo mnoge škole, bolnice i međureligijsku organizaciju koju su osnovali ljudi iz Gülenovog pokreta. Objedovali smo sa turskim porodicama u njihovim kućama i u svakoj prilici sam ispitivala naše domaćine kako su čuli za Gülenove ideje i kako su se uključili u njegov pokret. Svi su, u osnovi, dali isti odgovor. Stariji ljudi su živjeli u Izmiru u vrijeme kada je Gülen započeo svoje službovanje i bili su impresionirani i uvjereni u njegovu poruku o edukaciji i altruizmu. Mlađi ljudi sa djecom u školama su se upoznali sa pokretom kroz obližnje škole sa odličnom reputacijom i postali posvećeni viziji o globalnome miru i progresu kroz edukaciju i međureligijski dijalog. Nekoliko njih su sami bili studenti u školama koje su osnovali ljudi iz Gülenovog pokreta i sada podržavaju te škole i ostali međureligijski posao na različite načine kao sponzori. U svakom slučaju, svako ko je bio duboko ganut Gülenovom porukom i vizijom postajao je posvećen njezinom širenju u Svijetu.

Vratila sam se u Hjuston, bazu IID, i produbila svoj odnos sa ovom organizacijom. Boniuk, Centar za studije i napredovanje religijske tolerancije na Rice univerzitetu, za koji ja radim, upriličio je konferenciju u novembru 2005. god. o Gülenovim idejama kojoj su prisustvovali naučnici iz SAD, Evrope i Centralne Azije. Sarađivali smo sa IID-om na nekoliko projekata, predavanja i panel-diskusija. Vratila sam se u Tursku ponovo u maju 2005. i julu 2006. god. i upoznala još ljudi iz Gülenovog pokreta, produbljujući svoje razumijevanje Gülenovih ideja i njihovog utjecaja na pojedince u Turskoj i na Tursku samu. Od mog prvog putovanja u Tursku pročitala sam mnogo Gülenovih prevedenih djela i vodila mnogo odličnih konverzacija sa mojim turskim prijateljima o njegovom radu. Daleko sam od eksperta u Gülenovim idejama, modernoj turskoj historiji ili sufizmu. Ja sam, međutim, specijalist u religijskim studijama (kontinentalnoj filozofiji religije), komparativist svjetskih religija, kao i generalist u disciplinama humanistike. Učila sam generalistiku, pregled, kurseve iz humanistike po diplomskom i postdiplomskom nastavnom planu skoro pedeset godina. Ovi kursevi su uključivali svjetsku komparativnu književnost, etiku, antičke i klasične filozofije, moderne političke filozofije kao i kurseve “velikih knjiga” i iz zapadnjačke i iz istočnjačke historijske, filozofijske, religijske i književne tradicije. Moja kompetencija iz oblasti generalizma uključuje i “istočnjačku” misao isto kao i zapadnjačku, najviše zato što je moja specijalnost religijska filozofija. Stoga, kada sam tek započela sa čitanjem Gülenovih propovijedi i članaka u prijevodu, u meni se javila misao o tome da postoje duboke veze između njegovog djela i djela nekih velikih mislilaca i filozofa iz svjetske intelektualne historije.

Moj zadatak u ovoj knjizi je da postavim ideje Fethullaha Gülena u kontekst šire humanistike. Posebno sam željela kreirati tekstualni dijalog između printanih verzija odabranih članaka, propovijedi ili govora Fethullaha Gülena, sa jedne strane, i tekstova odabranih mislilaca, pisaca, filozofa ili teoretičara iz općeg humanističkog diskursa, sa druge strane. Ove odabrane ličnosti iz humanizma uključuju Konfučija, Platona, Kanta, Džona Stjuarta Milla (John Stuart Mill) i Žan Pol Sartra (Jean Paul Sartr). Mjesto njihovih respektabilnih ideja unutar širih humanističkih disciplina, kao onih koje stoje na suprotnoj strani od naučnih disciplina, podstaklo me da identificiram ove ličnosti, uključujući i Gülena, kao humanističke mislioce, iako takvo određenje može izgledati pomalo problematično, zavisno od definicije “humanizma”. U ovom djelu sam odabrala najopćenitiju moguću definiciju humanizma, definiciju koja ne gleda na to kao na obaveznu antitezu religijskom i teističkom pogledu. Profesionalni filozofi i historičari ideja definirali su “humanizam” i “humanističke” ideje i sistem razmišljanja koje se nastavljaju na antičko doba, sve do Protagore, koji je izrekao poznatu izreku: “Čovjek je mjera svih stvari”. Protagora nije bio ateist, kao ni jedan drugi klasični grčki filozof; ti filozofi su, tokom 5. st. prije Krista, prebacili svoj fokus istraživanja od pitanja o prirodi i komponentama kosmosa (zrak, voda, materija itd.) usmjerivši ga prema pitanjima o smislu života, čovjekovih vrijednosti i prirode dobrog života te o komponentama o čovjekovom društvu. Ovi problemi se zajednički i na općenit način definiraju kao humanizam i humanističko razmišljanje, i mnoge filozofije i pogledi, religijski i nereligijski, u tome smislu se kvalificiraju kao humanistički.

Renesansa i humanizam, obnavljanjem antičkih klasičnih ideja, pomjeraju fokus sa Boga prema čovječanstvu. U principu, ipak, humanisti ovog perioda nisu bili ateisti niti su promovirali ateizam kao princip njihove “humanističke” perspektive. Fokus na čovjekove mogućnosti i napredak, praćen sa manjom intervencijom Boga, jednostavno je otvorio put da na Zapadu nastanu naučni pogledi na svijet koji nastoje da osposobe ljude da otkriju zakone Univerzuma koje je stvorio Bog. Evropski mislioci iz ovog perioda, naravno, došli su do ove perspektive unutar šire teološke rubrike koja se veže za kršćanstvo i ostali dužni muslimanskim naučnicima i prijašnjim generacijama koje su već bile definirale granice medicine, astronomije, matematike, botanike i mnogih drugih naučnih disciplina unutar njihove vlastite teološke rubrike u islamu. U objema instancama, humanizam se nije desio trubljenjem o čovjekoj moći iznad Božije moći ili protiv Božije sile. Naprotiv, ljudska bića priskrbljuju svjedočanstvo i pohvalu Božijoj moći kada se služe Bogom danim sredstvima da bi otkrili misterije Univerzuma koga je Bog stvorio te da bi koristili to znanje za progres i poboljšanje cijele ljudske zajednice. Tako ova forma humanizma ni u jednom pravcu ne potkopava vjerovanje u Boga ili religiju. Ustvari, muslimanski, a kasnije i kršćanski naučnici, bijahu glavni predstavnici ove široke forme pijetističkog humanizma.

Naravno, druge forme humanizma u potpunosti su sekularne ili ateističke. U postrenesansnom modernom periodu pojavile su se podjele unutar šire shvaćenog humanizma, što se naročito reflektiralo na religijski i natprirodne poglede na svijet, čak do toga stepena da su postale neprijateljske spram religije. Sekularni humanizam je ateistička potpodjela humanizma koja je nekompaktibilna sa religijskim pogledom do ogromnih granica. Ni Gülen, niti ijedan drugi religijski mislilac ne može se nazvati humanistom unutar uske definiicije humanizma. Kao ni Kant, Mill ili Konfučije! Svi su ovi mislioci rutinski svrstavani u humaniste, njihove ideje se tretiraju kao forme humanizma, ali nijedan od njih nije bio ateist. Jasno je, onda, da uska, sekularna ateistička definicija modernog humanizma nije pogodna za ovu knjigu.^[1]

Zbog toga sam u ovoj knjizi koristila najširu moguću definiciju humanizma – onu koja znači mnogo više, ali i koja je mnogo preciznija od modernih i učestalijih definicija u dugoj historiji humanistike kao i za ekstraordinarna postignuća u religiji, filozofiji, književnosti, etici, umjetnosti, arhitekturi, nauci i matematici, koje su ljudi ostvarili unutar njezine centralne rubrike fokusirajući se na naše vjerovanje u ljudsku važnost, snagu, status i autoritet, vjerovanje koje se ni u jednom pogledu ne suprotstavlja centralnim načelima ili trima velikim monoteističkim religijama. Eto, zbog toga sam Gülena svrstala sa spomenutim humanističkim misliocima - zato što se njegov rad, jednako kao i njihov, fokusira na centralne probleme ljudskog postojanja koji su dugo bili dio humanističkog diskursa u obje njegove forme, i nereligijskoj i religijskoj. Drugim riječima, ovi mislioci promišljaju osnovna pitanja o prirodi i ljudskoj stvarnosti, kao i pitanja o tome šta je to dobar ljudski život, država i moral. Osim toga, oni dolaze do sličnih zaključaka koji se tiču mnogih ovih problema i pitanja poslije promišljanja o njima unutar njihovih vlastitih tradicija i kulturnoga konteksta.

Ustvrdivši sličnosti, ja ovdje ne afirmišem «istovjetnost». Ovi mislioci dolaze iz veoma različitih sredina, vremenskih perioda, kulturnog i nacionalnoga konteksta, religijskih i duhovnih tradicija, itd. Oni se razlikuju jedan od drugog u značajnim karakteristikama, sve do tačke da na nekim mjestima njihovog respektabilnog rada osuđuju jedni druge (što je slučaj sa mnogim današnjim autorima) ili, neko bi pomislio, da oni ne negiraju jedan drugog u mnogo tačaka, da su u stvarnom, a ne samo u «konstruisanom» dijalogu. Gülen u potpunosti kritizira Sartra, egzistencijalista, i mnoge ateiste kroz svoje djelo. Dok sam se u ovoj knjizi ograničila na to da postavim svakog od ovih mislilaca u tekstualnu konverzaciju samo sa Gülenom, a ne jednog naspram drugog, moglo bi se pomisliti da su takve konverzacije plod njihovih glavnih razlika: Mill se bori za takvu vrstu slobode koju bi Platon smatrao gnusnom u svojoj idealnoj državi; s druge strane, Mill bi vjerovatno smatrao Platonovu idealnu republiku ugnjetačkom tiranijom na više načina; Sartrova djela ruše svaki spomen o “raju ideja”, kao potpuno univerzalnom i transcendentnom, svejedno da li ga definira Platon, Kant ili Gülen; Konfučije, koji dolazi iz šestog stoljeća kineske perspektive, ima malo zajedničkog sa idejama iz zapadnjačkog prosvjetiteljstva ili sa postprosvjetiteljskim misliocima kakvi su bili Kant ili Mill.

Dijalog mislilaca sa veoma različitim pogledima na svijet – to je ono što me ovdje zanima. Osim toga, vjerujem da je takav dijalog bitan za današnji Svijet u kome globalizacija, masovne komunikacije i tehnologije pritišću i pojedince i zajednice na načine koji nikad ranije nisu bili viđeni u povijesti. Ljudi i zajednice koji žive u dvadeset i prvom stoljeću utječu jedni na druge više nego ikad ranije. Mi se povećano suočavamo sa ljudima i zajednicama čiji su pogledi na svijet potpuno različiti od naših, i ovi ljudi su naši susjedi, saradnici, školski drugovi naše djece, naši srodnici (u braku), naši klijenti, zaposlenici itd. Često, mi možemo pokušati da smanjimo kontakt sa onima koji su drugačiji od nas kako se ne bismo morali pružati izvan udobnih granica. Možemo se izolirati i izvesti luk našeg života u poznate orbite ljudi koji izgledaju, misle, govore, vjeruju i mole se kao mi, ali takva izolacija ili minimiziranje razlika nisu upotrebljivi u našem dobu. U današnjem svijetu globalne povezanosti moramo razviti sposobnost dijaloga i ostvariti povezanost sa ljudima veoma različitim od nas. Dio tog projekta uključuje pronalaženje ideja, vjerovanja, ciljeva, projekata itd., u kojima možemo da postignemo međusobnu rezonancu. Zato ne moramo biti isti, već samo trebamo pronaći dovoljno sličnosti između sebe da se, sigurno u budućnosti, možemo držati za ruke kao saputnici u ovom životu, cijelim putem svjesni svojih razlika u mnoštvu stvari.

Gülen, kao u svojoj karijeri od strane države autoriziran propovjednik u Turskoj i kao inspirativan naučnik i učitelj ljudi u Turskoj i izvan Turske, bori se za dijalog kao potreban angažman i aktivnost u savremenom svijetu. Zato je podesno postaviti Gülena, preko njegovog teksta, u dijalog sa drugim misliocima i autorima koji dolaze iz perspektiva koje su veoma različite od njegove. Takav projekt pokazuje nama čitaocima način da budemo konformni sa različitim. Još bitnije, mada je takav dijalog između pojedinaca poznat za njihovo znanje i darove, taj dijalog može pomoći nama kojima je stalo to takvih stvari da se još više fokusiramo na stalna velika pitanja o ljudskom životu. Dok se ljudski životi u svojim osobitostima mijenjaju od ere do ere, duboka priroda ljudskog života i ispitivanje i zabrinutost koja ih izaziva nije se promijenila. Mi danas postavljamo ista ona pitanja koja su postavljali naši preci: o svrsi postojanja, vrijednosti ljudskog života, na kojim temeljima formirati društvo i koje su granice slobode. Ja se nadam da će ova vještačka interakcija između Gülena i ostalih ranije spomenutih mislilaca priskrbiti šansu nama, pred kojima je budućnost, da ozbiljno shvatimo svoju odgovornost da kreiramo sebe, društvo i svijet po najvišim i najboljim mogućim idealima.

Organizovala sam dijalog između Gülena i ostalih mislilaca oko pet značajnih tema koje obuhvataju pitanja i brige o ljudskom životu na svijetu. Te teme su : (1) inherentna ljudska vrijednost i moralni dignitet; (2) sloboda; (3) idealno čovječanstvo; (4) obrazovanje; i (5) odgovornost. Ove teme su dobro poznate svakom studentu općeg humanističkog diskursa, iz antičkog ili modernog perioda, iz Evrope, Azije ili Afrike, religijskog ili sekularnog pogleda na svijet. U svakoj temi sam identificirala primarnog mislioca da parira Gülenu u tekstualnoj interakciji. Izabrala sam primarne mislioce na osnovu rezonance njihove zasebne ekspresije o specifičnoj temi i Gülenove ekspresije te iste teme unutar njegove islamske perspektive. Mogla sam izabrati i druge mislioce i postići isti rezultat, vjerovatno u uvjetima pronalaženja snažne ekspresije klasičnih, stalnih ideja i rezonance sa Gülenovom ekspresijom o ovim idejama. Odabrala sam ove navedene mislioce zbog toga što sam osjetila njihove osobite vještine u ekspresiji i, iskreno, zbog moga velikog divljenja i poštovanja za njihov rad, dok sam predavala o njihovim idejama u fakultetskim učionicama sada već oko petnaest godina. Povrh toga, ove konverzacije raspravljaju o temama koje su, ja vjerujem, od najveće važnosti za naše naučno i građansko razmatranje.

Poglavlja su povezana jedan sa drugim tematski i odnose se jedno sa drugim na određenim mjestima. Takve reference su, međutim, minimalne i poglavlja su većinom samostalna. Čitaoci ih mogu čitati po kojem god žele redu, ili samo ona koja ih zanimaju, bez mogućnosti da izgube ikakvu povezanost knjige. Čitaoci koji ovo budu činili neće biti “izgubljeni” u tekstu. Osim toga, ja sam napisala ovu knjigu za publiku širu od naučnoistraživačkih knjiga. Ne pretpostavljam da su čitaoci čitali Kanta, Sartra, Konfučija, Platona, Milla ili, čak, Gülena. Nisam gubila vrijeme priskrbljujući biografske informacije o ovim autorima. Takve informacije su lahko dostupne čitaocima u mnoštvu izvora. Moj cilj u ovoj knjizi je da objasnim ideje ovih mislilaca, da ih interpretiram što je moguće jasnije za publiku sa općim obrazovanjem koja, možda, nema temeljna znanja o humanizmu kako se on izučava na Zapadu. Iz ovog razloga, ja sam odabrala da preletim mnoge detalje koji bi, da pišem tradicionalnu naučnu knjigu, zamorili velikim brojem stranica i fusnota. Bilo kako mu drago, nadam se da sam napisala informativnu, supstancijalnu i interesantnu knjigu koju će ljudi koji se zanimaju za historiju ideja, globalnu intelektualnu historiju i međukulturni dijalog smatrati korisnom ili, čak, inspirativnom.

[1] Više o humanizmu, njegovim različitim potpodjelama i njegovim sučeljavanjem sa religijom i islamom, pogledati: Guthrie 1969; Rabil, Jr.1988; Davidson 1992; Fakhry 1983; Goodman 2003; Kraye 1996.

Tweet

Whatsapp