Ashabi koji prenose velik broj hadisa

Najviše su izloženi napadima orijentalista, njihovih sljedbenika i simpatizera ashabi koji prenose velik broj hadisa, prije svih, Ebu Hurejre, r.a.

Vjera je prenesena do nas preko cijenjenih ashaba. Zbog toga svaki napad na njih smatra se napadom na našu vjeru. Budući da je emanet danas povjeren nama, naša je obaveza čuvati ga, tj. čuvati našu vjeru od svakog napada i nasrtaja. Cijenjeni ashabi su svoju zadaću izvršili na najbolji mogući način. Njihovi životi su okončani u vremenu koje je bilo daleko od svake klevete i uvrede. Istina je da njima ne treba niko da ih brani. Međutim, mi želimo dokazati nesuvislost ovih tvrdnji, jer cilj napada na ashabe jeste, u osnovi, nastojanje da se domognu naše vjere.

Prva stoljeća povijesti islama okončana su u čistoti i neporočnosti. Međutim, vrlo brzo nakon toga uvukli su se među muslimane filozofski pravci i strana razmišljanja tako da su se pojavili zabludjeli pravci, kakvi su bili: džebrije, murdžije, mu’tezile, mušebbehe... Pripadnici ovih pravaca su prihvatili metod izmišljanja hadisa da bi potvrdili svoje hirove i nastojanja. Istovremeno su napadali ashabe koji prenose hadise za koje su smatrali da se sukobljavaju s njihovim iskrivljenim predstavama. Tako vidimo neke vođe mu’tezila, kao što je En-Nazzam, ili šiija, kao Ebu Ishaka, koji napadaju istaknute prenosioce hadisa, utjecajnije ashabe, kao što je bio Ebu Hurejre, r.a., koji je cijeli svoj život, kao i svaki drugi ashab, proveo časno i korektno i postao našim ponosom. Zbog važnosti ovog pitanja izložit ćemo vrlo kratke biografije ovih ashaba počevši s Ebu Hurejreom, Ibn Abbasom, Ibn Omerom i Ibn Mes’udom, r.a.

Ebu Hurejre, r.a.

On je iz jemenskog plemena Devs. Islam je primio na početku sedme godine po Hidžri. Preselio se u Medinu i uživao čast boravka uz Božijeg Poslanika, s.a.v.s., četiri godine. Kada je Tufejl ibn Amr, poglavar plemena Devs, primio islam, on se vratio u svoje pleme, i kao da je bio zraka svjetla: islam preko njega primi mnogo njegovih saplemenika. Ebu Hurejre, r.a., bio je jedan od njih, i nakon primanja islama preseli se u Medinu.[1]

Kada je Ebu Hurejre, r.a., stigao u Medinu, Božiji Poslanik, s.a.v.s., bio je pred vratima Hajbera. Ebu Hurejre, r.a., požurio je i pridružio se Poslanikovoj, s.a.v.s., vojsci. Poslanik, s.a.v.s., upitao ga je kako se zove, a on je rekao: “Abduššems” (Rob Sunca). Tada mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao da čovjek nije rob Sunca, ni Mjeseca, nego jedino Allaha, dž.š., zbog čega mu je dao ime Abdurrahman (Rob Milostivog). Ipak, uglavnom je poznat po svom priimenku (kun’ji) Ebu Hurejre. To zato što ga je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom vidio da u krilu drži malu mačku pa mu je rekao: “Ebu Hurejre! (Miljenik mačeta)” i tako je kasnije postao poznat po ovom imenu. Više je volio da ga ljudi zovu Ebu Hirrom (Miljenik mačke), jer je bio siromašan i bez ičega, a Poslanik, s.a.v.s., jednom ga je u trenutku blagostanja nazvao Ebu Hirrom. To što je više volio da ga ljudi oslovljavaju ovim imenom ukazuje na čvrstinu njegove veze s Božijim Poslanikom, s.a.v.s., i na ljubav prema njemu.[2]

Ebu Hurejre je primio islam, ali je imao problem kojeg je smatrao velikim. Njegova majka još nije bila muslimanka. Osjećao je veliki dug prema njoj koja ga je kao siroče odgajala. Želio ju je uputiti u islam, pokušavao je to ne bi li joj tako vratio dio duga. Došao je tako Božijem Poslaniku, s.a.v.s., tražeći od njega da moli Allaha, dž.š., da uputi njegovu majku u islam, da izgovori riječi Kelime-i šehadeta, da nema drugog boga osim Allaha.

U njegovoj predaji se kaže: “Pozivao sam svoju majku, mnogoboškinju, u islam. Tako sam je jednoga dana pozivao, a ona mi o Božijem Poslaniku, s.a.v.s., reče nešto što mi ne bi drago, pa sam otišao Božijem Poslaniku, s.a.v.s., plačući. Rekoh: ‘Božiji Poslaniče! Zvao sam svoju majku u islam i ona je to odbijala. Danas sam je ponovno zvao pa mi je o tebi rekla ono što nisam želio čuti. Moli Allaha, dž.š., da uputi majku Ebu Hurejrea.’ Tada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Bože moj, uputi majku Ebu Hurejrea!’ Izišao sam obradovan dovom Allahovog Vjerovjesnika, s.a.v.s. Kada sam došao i stigao pred vrata, vidjeh da su zatvorena. Majka je čula moje korake pa mi reče: ‘Ne ulazi, Ebu Hurejre!’ Čuh pljuskanje vode. Okupala se, obukla svoj ogrtač, brzo stavila mahramu i otvorila vrata. Potom reče: ‘Ebu Hurejre! Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik!’ Tada se vratih Božijem Poslaniku, s.a.v.s. Išao sam mu plačući od radosti. Rekoh mu: ‘Božiji Poslaniče! Raduj se, Allah, dž.š., je uslišao tvoju dovu i uputio je majku Ebu Hurejrea!’ Pa se Poslanik, s.a.v.s., zahvali Allahu, dž.š., i lijepo Ga pohvali. A onda rekoh: ‘Božiji Poslaniče, zamoli Allaha, dž.š., da omili mene i moju majku Svojim robovima, vjernicima, i da njih nama omili.’ Tada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Bože moj, omili ovo Svoje ropče tj. Ebu Hurejrea, i njegovu majku Tvojim robovima, vjernicima, i njima omili vjernike!’”[3] Shodno tome, vjernici vole Ebu Hurejrea, a sud o onima koji ne vole Ebu Hurejrea prepuštamo čitaocu.

Ebu Hurejre, r.a., danonoćno je pratio Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Bio je veoma uspješan u učenju napamet. Trećinu noći je spavao, trećinu noći Allahu, dž.š., ibadetio, a jednu trećinu je posvećivao ponavljanju hadisa koje je čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i njihovom ukorjenjivanju u dušu. Tako je postajao istovremeno hafiz hadisa, učenjak i šerijatski pravnik. Jednog dana je u džamiji činio dovu: “Bože moj, tražim od Tebe znanje koje se ne zaboravlja.” Božiji Poslanik, s.a.v.s., čuo ga je i nato je samo rekao: “Amin” (Uslišaj, Bože!).[4]

Nema sumnje da je dova koju je za njegovo bolje memoriranje činio Poslanik, s.a.v.s., utjecala na jačinu njegove memorije. Tako je jednoga dana Ebu Hurejre, r.a., rekao Božijem Poslaniku, s.a.v.s.: “Božiji Poslaniče, od tebe čujem mnoge hadise koje zaboravim.” Poslanik, s.a.v.s., reče mu: “Prostri svoj ogrtač!” Prostro sam ga, a onda ga je on zahvatio svojim rukama i rekao mi: “Skupi ga!” Skupio sam ga i nakon toga ništa nisam zaboravio.[5]

Kada mu je neko prigovorio da prenosi mnogo hadisa, on je rekao: “Našu braću muhadžire zauzela je trgovina na pijaci, a našu braću ensarije rad na poljima, a Ebu Hurejre je pratio Božijeg Poslanika, s.a.v.s., gladnog stomaka i prisustvovao onome čemu oni nisu prisustvovali i zapamtio ono što oni nisu zapamtili.”[6]

Ovo je bila realnost. Pratio je Poslanika, s.a.v.s., i nikada ga nije napuštao. Danima je bivao gladan. Postio je neprekidni post, tj. kada ne bi imao ništa čime bi se iftario, nastavljao bi s postom. Tako je znao neprekidno postiti tri ili četiri dana.[7] Ponekad bi se grčio od gladi i padao na zemlju od bola, i onaj koji bi ga posmatrao mislio bi da ima epilepsiju.[8] Ponekad bi, također, onome koga bi vidio ili pored koga bi prošao rekao: “Istakre’tuke” što znači: “Hoćeš li mi učiti Kur’an?” U većini slučajeva, niko ga ne bi pravilno razumio, izuzev Džafera “Et-Tajjara” (Letača). Zbog toga bi mu neki proučili nekoliko ajeta, a onda bi ga napuštali. Međutim, Džafer “Et-Tajjar” bi razumio šta on, ustvari, želi ovom molbom pa bi ga vodio svojoj kući i nahranio.[9]

Kao što je Džafer, r.a., hranio Ebu Hurejrea, tako ga je hranio i Božiji Poslanik, s.a.v.s., kada god mu je to bilo moguće. Ništa što je čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., Ebu Hurejre, r.a., nije zaboravljao. Sve što je čuo prenio je nama da bi na taj način očuvao njegove riječi sve do Sudnjega dana. Ebu Hurejre, r.a., je govorio: “Da nije dva ajeta u Allahovoj Knjizi, ne bih vam prenio nijedan hadis”, a onda bi proučio:

One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi Put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju; oprostit ću samo onima koji se pokaju i poprave i to javno ispolje, a Ja primam pokajanje i Ja sam milostiv.[10]

Da nije ovoga, ne bi prenio nijednu predaju od Poslanika, s.a.v.s. A dovoljno je ovom ashabu − uglednom, ljubaznom i uz to duhovitom − to što je četiri godine bio uz velikana, kakav je bio Božiji Poslanik, s.a.v.s., koji je volio osobe visokih manira i što niko nije smatrao neobičnim što je on tako blizak Poslaniku, s.a.v.s. To mu je dovoljno da pokaže koliko je bio visoko s onim što je vjerovao. Ovo može spoznati samo osoba koja je iskusila da bude u blizini velikana.

Cijenjeni ashabi nisu, kao što neki tvrde, imali negativan stav prema Ebu Hurejreu. Kada je Ebu Ejjub el-Ensari, koji je među prvima dao prisegu Božijem Poslaniku, s.a.v.s., na Akabi, koji je dobio tu čast da ugosti Poslanika, s.a.v.s., u svojoj kući, i koji je uvaženi gost grada Istanbula[11], prenio od njega hadis, Ebuš-Ša’sa je o tome rekao: “Stigao sam u Medinu i vidio Ebu Ejjuba da prenosi hadise od Ebu Hurejrea, r.a., pa sam ga upitao: ‘Prenosiš hadise od Ebu Hurejrea, a bio si uvažen kod Božijeg Poslanika, s.a.v.s.?!’ Nato mi on reče: ‘Da prenosim hadise od Ebu Hurejrea draže mi je nego da to činim direktno od Vjerovjesnika, s.a.v.s.’”[12]

Nije Ebu Ejjub el-Ensari jedini prenosio hadise od Ebu Hurejrea. Od njega su, također, prenosili: Abdullah ibn Omer, Abdullah ibn Abbas, autoritet Ummeta, Džabir ibn Abdullah el-Ensari, Enes ibn Malik, Vasila ibn el-Eska’ i drugi cijenjeni ashabi, koji se ubrajaju u učenjake hadisa. Isto tako, od njega prenosi veliki broj uvaženih tabiina, koji su dali veliki doprinos hadiskoj znanosti, poput Hasana el-Basrija, Zejda ibn Eslemea, Seida ibn el-Musejjeba, zeta Ebu Hurejrea, Ikrimea, Mudžahida, Seida ibn Jesara, Sulejmana ibn Jesara, Eš-Ša’bija, Hemmama ibn Munebbiha, Muhammeda ibn el-Munkedira, poznatog po plaču, i na stotine drugih poznatih autoriteta.[13]

1. Omer ibn el-Hattab i Ebu Hurejre, r.a.

Omer ibn el-Hattab je veoma mnogo volio Ebu Hurejrea. Zbog toga ga je postavio za namjesnika Bahrejna, a onda ga je smijenio i umjesto njega poslao drugog. Moguće je da je razlog smjene bilo Ebu Hurejreovo bavljenje trgovinom i to što je zaradio kapitala onoliko koliko danas ima i siromašna osoba. Ipak, namjesnici, činovnici i halife u to vrijeme nisu posjedovali ništa. Mnogi namjesnici su odlazili u pokrajine na čelo kojih su postavljeni, a imali su samo mješinu napunjenu vodom i vraćali su se samo s onim što su ponijeli. Svi oni koji bi bili izuzetak u odnosu na ovo pravilo često bi bili smjenjivani. Nije Ebu Hurejre stekao ovaj mali kapital putem mita ili lošim upravljanjem. Kada je on ovo razjasnio Omeru ibn el-Hattabu, koji ga je zvao da mu ponovo da položaj namjesnika, on je odbio, pa mu je Omer, r.a., rekao: “Tražio je posao i onaj koji je bolji od tebe!” Ebu Hurejre, r.a., nato je rekao: “Da, bio je to Jusuf, Božiji vjerovjesnik, sin Božijeg vjerovjesnika, a ja sam Ebu Hurejre, sin Umejme, i ja se bojim troga: da bez znanja govorim, odnosno da nepravedno sudim, da neću biti tjelesno ili moralno maltretiran i da mi se imovina neće oduzeti.”[14]

Nije Omer ibn el-Hattab smijenio samo Ebu Hurejrea. Učinio je to i Sa’du ibn Ebu Vekkasu, a on je jedan od deseterice obradovanih Džennetom i Umejru ibn Sa’du, koji je bio jedan od uspješnijih ashaba u ovim obavezama. Čak su Kufanci, kada su se Omeru, r.a., požalili na Sa’da ibn Ebu Vekkasa, rekli da on neispravno klanja. Omer, r.a., ga je pozvao da to provjeri. Zbog toga se Sa’d ibn Ebu Vekkas ražalostio pa je rekao: “Tako mi Allaha, ja sam im klanjao namaz kako ga je klanjao Božiji Poslanik, s.a.v.s., ništa ne umanjujući! Klanjao sam jaciju duže učeći na prva dva rekjata, a kraće na druga dva rekjata.”[15] A onda je izlažući povijest svoga primanja islama rekao: “Ja sam prvi Arap koji je gađao strijelom na Božijem Putu. Tako mi Allaha, borili smo se uz Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a od hrane smo imali samo lišće akacije (hubla), tako da bi nam stolica bila suha poput izmeta u ovaca, a sada me Benu Esed uči vjeri. Ja sam, u tom slučaju, propao i zalud je moj posao.”[16]

Dakle, Sa’d ibn Ebu Vekkas je ovo rekao i odbio je ponovno se vratiti u Kufu.[17] Prema tome, nije Ebu Hurejre bio jedini koji je smijenjen i koji nije želio ponovo prihvatiti poziciju namjesnika.

2. Alija ibn Ebu Talib i Ebu Hurejre, r.a.

Ni Alija, a ni Osman, r.a., nisu, kao što neki tvrde, bili protiv Ebu Hurejrea, r.a. Istina je da se Ebu Hurejreu, r.a., kada je navodio hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., riječima: “Rekao mi je moj prijatelj...” ili: “Čuo sam svoga prijatelja...” usprotivio Alija ibn Ebu Talib, rekavši mu: “Otkada ti je on, s.a.v.s., prijatelj?!”[18]

Ovo protivljenje Alije ibn Ebu Taliba, r.a., pokazuje svu čistotu i iskrenost koja se nalazi u njegovom srcu, jer je on smatrao da ove riječi nisu primjerene, iako nije neobično da svaki čovjek osobu koja je draga njegovom srcu označi kao svoga prijatelja. Ali osoba kakav je bio Alija, r.a., koja je odrasla u krilu Vjerovjesnika, s.a.v.s., i koja je bila među prvima koji su primili islam, mogao je ovo reći Ebu Hurejreu, r.a. Između takmaca i ravnopravnih dopušteno je da se vodi ovakav razgovor ili uputi prijekor. Ali niko niži od njih nema pravo o njima izustiti ovakve riječi. Dalje, Alija, r.a., nije izrekao ove riječi s ciljem da uvrijedi Ebu Hurejrea, r.a. Tumačiti ove riječi kao uvredu ukazuje na nepoznavanje šta je stvarna uvreda, a šta nije.

3. Emevije i Ebu Hurejre, r.a.

Nije Ebu Hurejre, r.a., kao što neki tvrde, bio protivnik Alije, r.a., ni ulizica i saveznik Benu Umejje. Kada su se pojavile smutnje, Ebu Hurejre, r.a., spomenuo je sljedeći hadis i raširio ga širom zemlje: “Nastupit će smutnje! Onaj koji sjedi u njima bit će bolji od onoga koji stoji; onaj koji u njima bude stajao bit će bolji od onoga koji bude koračao; onaj koji bude koračao u njima bit će bolji od onoga koji bude žurio; ko im se izloži, zahvatit će ga, a ko u njima nađe sklonište ili utočište, neka se tako zaštiti.”[19]

Ovo je bilo njegovo osobno promišljanje... Možda je bila njegova obaveza da se priključi Aliji, r.a., da bi smirio smutnju, a možda se ni hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nije odnosio na tu smutnju, ali je on izvukao ovo značenje iz navedenog hadisa. Isto tako, nije učestvovao u događajima koji su se desili u vrijeme Alije, r.a., i više je volio sjediti u svojoj kući. Da nije bio postojanog vjerovanja i da nije osjećao strahopoštovanje prema Allahu, dž.š., ne bi tako postupio. Da je bio pomagač Emevija i Muavijev simpatizer, ništa ga ne bi spriječilo da učestvuje u emevijskoj vojsci. Oni koji tvrde suprotno, poput Goldzihera, Ahmeda Emina, Ebu Rejje, Ali Abdurrezzaka, koji su pokušali izvrnuti činjenice, oslanjali su se na djelo El-Ikdul-ferid, što je književno, a ne historijsko djelo ili hadiska zbirka. Zato je neophodno da ovi, kada se bave istraživanjem, prvo nauče kako se koriste izvori.

Čudno je da oni tvrde da je Ibn Kesir u svome djelu El-Bidaja ven-nihaja naveo da je Ebu Hurejre, r.a., podržavao Muavijevu, r.a., stranu protiv Alije, r.a., iako Ibn Kesir baš u ovom djelu spominje ono što je sasvim suprotno od toga. Ebu Hurejre, r.a., kako kaže Ibn Kesir, nije bio pomagač Emevija, nego, baš naprotiv, bio je za njih veliki problem.[20] Kada je stao pred Mervana, Abdulmelikovog oca, prenio mu je hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u kojem se kaže: “Propast moga ummeta bit će preko praznoglavih mladića iz Kurejša!” Mervan mu je nato rekao: “Neka je Allahovo prokletstvo na te mladiće!” Ebu Hurejre, r.a., kaže: “Da sam htio reći da su to sinovi toga i toga, mogao sam!” Prenosilac ove predaje, Amr ibn Jahja, kazuje da je sa svojim djedom došao Mervanovim sinovima kada su oni zavladali Šamom, pa kada je vidio da se radi o mladićima, reče nam: “Možda su ovi od njih!”[21] Putovao je Ebu Hurejre, r.a., na različite strane moleći Allaha, dž.š.: “Bože moj, ne daj da doživim šezdesete!” tj. molio je Allaha, dž.š., da mu ne pokaže vlast tih mladića.[22] Ova njegova dova je postala popularna među masama tako da su mnogi koji su vidjeli Ebu Hurejrea, r.a., počeli činiti ovu istu dovu. Allah, dž.š., je primio dovu Ebu Hurejrea, r.a., pa ga je usmrtio 59. god. po H., a 60. god. po H. vlast je prešla u ruke mladića, jer je Jezid tada preuzeo vlast.

4. Aiša i Ebu Hurejre, r.a.

Tvrdnja pojedinaca da je naša majka Aiša, r.a., kritizirala Ebu Hurejrea, r.a., i suprotstavljala mu se podsjeća na kusavo argumentiranje ajetima, kao što su:

...nikako namaz ne obavljajte...! (En-Nisa, 43)

A teško onima koji namaz obavljaju... (El-Maun, 4)

Naša majka, Aiša, r.a., klanjala je u svojoj sobi pa je čula Ebu Hurejrea, r.a., kako, u džamiji koja je bila do njene sobe, navodi hadise od Poslanika, s.a.v.s. Kada je završila namaz, otišla je vidjeti Ebu Hurejrea, ali ga nije vidjela jer je on već bio otišao. Tada je rekla Urveu ibn ez-Zubejru: “Zar te Ebu Hurejre nije iznenadio?! Došao je i sjeo pored moje sobe prenoseći hadise od Vjerovjesnika, s.a.v.s., tako da ih i ja čujem, a ja sam slavila Allaha, dž.š., pa je on ustao prije nego sam ja svoj ibadet završila. Da sam ga zatekla, rekla bih mu da Božiji Poslanik, s.a.v.s., nije navodio hadise ovako kako to vi činite.”[23]

Jasno je da je ona željela ukazati na neophodnost umjerenosti u navođenju hadisa i da se ne navode jedan za drugim, nego da se ostavi mogućnost utjecaja svakog od ovih blagoslovljenih hadisa na memoriju slušalaca i da se oni u nju urezuju.

5. Ebu Hanife i Ebu Hurejre, r.a.

Kaže se da je Ebu Hanife govorio da se riječi trojice ashaba ne smatraju argumentom, a jedan od njih je Ebu Hurejre.

Nemoguće je da su ovakve riječi potekle od nekoga poput velikog imama, Ebu Hanife, jer mu to ne priliči. Da su ove riječi potekle od njega, onda ne bi veliki autoritet El-Kemal ibn el-Humam, autor El-Fethul-kadira, koji se smatra istaknutim imamom hanefijskog mezheba, rekao da je Ebu Hurejre jedan od istaknutih šerijatskih pravnika (fukaha). Prema tome, veliki učenjak kakav je Ibn el-Humam ne bi kazao ovakve riječi o Ebu Hurejreu da je imam njegovog mezheba rekao da se njegove riječi ne smatraju argumentom. A, onda, niko nam ne kaže gdje je Ebu Hanife izrekao ove riječi.

Ebu Hurejre prenosi preko 5.000 hadisa. Kada bi se svi ovi hadisi sakupili u jednu knjigu, njezin obim bi bio veći od obima mushafa za jedan i po put. Kao što nam je poznato, postoji velik broj osoba koje su naučile Kur’an, a.š., napamet za šest mjeseci. Zbog toga optužba na račun oštroumnog ashaba, jake memorije, kao što je bio Ebu Hurejre, r.a., da nije bio u stanju zapamtiti ovoliki broj hadisa u periodu od četiri godine koliko je proveo uz Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nije ništa drugo do optužba cijenjenog i oštroumnog ashaba za maloumnost. S druge strane, nije sve hadise koje je Ebu Hurejre, r.a., prenio čuo direktno od Poslanika, s.a.v.s.; mnoge hadise on prenosi od Ebu Bekra, Omera, Fadla, Ubejja ibn Ka’ba, Aiše i drugih ashaba, r.a.

Također, Ebu Hurejre je provjeravan još u prvo vrijeme. Tako je Mervan naredio svome pisaru da tajno registruje stotine hadisa koje prenosi Ebu Hurejre, r.a. Nakon prolaska pune godine dana zatražio je Mervan od Ebu Hurejrea, r.a., da mu navede te hadise. Ebu Hurejre je nakon proučene Bismille počeo navoditi te hadise, pa je uvidio da su istovjetni ranije zabilježenim hadisima, kao da mu ih je diktirao riječ po riječ, odnosno slovo po slovo.[24] Zbog toga, kako su se postidjeli oni koji su sumnjičili Ebu Hurejrea jučer, na isti način će se postidjeti i oni koji ga sumnjiče danas ili sutra.

Abdullah ibn Abbas, r.a., autoritet Ummeta

Rodio se prije Hidžre na četiri ili pet godina. Kada se Poslanik, s.a.v.s., preselio na bolji svijet, imao je između četrnaest i petnaest godina. Ovo znači da je on u posljednjih četiri ili pet godina bio u dobi kada je mogao razumijevati ono što je čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s. A razumio je i usvojio mnogo toga u ovim godinama. Poslanik, s.a.v.s., činio je dovu za njega riječima: “Bože moj, daj mu da razumije vjeru i poduči ga tumačenju Kur’ana!”[25] Iako je bio u tim godinama, dostigao je takav nivo znanja da je prozvan: Hibrul-umma (Tinta Ummeta), Bahrul-umma (More Ummeta), Terdžumanul-Kur’an (Tumač Kur’ana).[26]

Bio je zgodan, lijep, rječit, opčinjavao bi srca slušalaca. Visok skoro dva metra, poput svoga oca, lijepih karakternih osobina, predstavljao je hašimijsku lozu na najvjerodostojniji način.[27] Imao je izuzetno jaku memoriju tako da je bio u stanju zapamtiti osamdeset stihova pjesme Omera ibn Ebu Rebi’a, koja je počinjala riječima:

Da li ćeš iz porodice blagostanja ti rano doći,
sutra da poraniš,
ili ćeš poslije podne krenuti,
kad malo zahladni...?

Zapamtio je osamdeset stihova ove pjesme samo što ju je jednom čuo![28] Pored tefsira, fikha i hadisa, bio je veoma dobro upućen u književnost, poeziju, a pogotovo u predislamsku poeziju. Ibn Džerir et-Taberi u svome tefsiru u komentaru skoro svakog ajeta navodi po jedan stih iz predislamske poezije kojeg je citirao Ibn Abbas.

U vrijeme Ebu Bekra, r.a., svratio je pažnju na sebe, a u vrijeme Omera ibn el-Hattaba, r.a., bez obzira na svoju mladost, bio je izabran u Medžlisuš-šura koji se sastojao od najstarijih ashaba. Kada su neki stariji ashabi izrazili svoje čuđenje što on tako mlad učestvuje u Medžlisu, a oni imaju sinove njegovih godina, Omer ibn el-Hattab je proučio suru En-Nasr na sastanku Medžlisa i upitao prisutne šta ona znači. Oni rekoše da ona znači da, kada dođe Allahova, dž.š., pomoć i pobjeda i kada ljudi u skupinama počnu ulaziti u vjeru, trebaju slaviti, hvaleći Allaha, dž.š., i zahvaljivati Mu. Omeru ibn el-Hattabu, r.a., nije se svidio ovaj odgovor pa upita Ibn Abbasa o značenju ovog ajeta, našto on reče: “To je vrijeme smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koje mu se saopćava!” Reče:

“Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu... (En-Nasr, 1) − to je predznak tvoga edžela, pa ...ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.” (En-Nasr, 3)

Omer, r.a., nato reče: “I ja iz toga razumijem samo to što si ti rekao!”[29]

Postao je poznat po svojoj pronicljivosti, razboritosti i oštroumnosti, a on je s istog blagoslovljenog stabla s kojeg je potekao i Poslanik, s.a.v.s. S pravom se ponosio ovim govoreći: “Odrastali smo u kući poslanstva!” Posjedovao je mnoge osobine u njihovoj punini. Kada bi ulazio na neko sijelo, oni koji bi sjedili ustajali su mu iz poštovanja i uvažavanja, zbog čega se nelagodno osjećao. Izgovarao je ensarijama rečenicu koja je postala primjer za gramatičko pravilo, a koja glasi: Bil-iva ven-nasr illa dželestum (Zaklinjem vas pružanjem utočišta i pomoći, samo sjedite!), tj. Zaklinjem vas vašim pružanjem utočišta i pomoći Vjerovjesniku, s.a.v.s., i muhadžirima da sjedite!

Uprkos ovome, Ibn Abbas je držao uzengiju konju Zejda ibn Sabita, r.a., kada bi htio uzjahati. Zejdu ibn Sabitu, r.a., bilo je neugodno zbog ovoga pa je rekao: “Ne čini to, amidžiću Božijeg Poslanika, s.a.v.s.!” Nato mu je Ibn Abbas, r.a., rekao: “Naređeno nam je da se ovako odnosimo prema našim učenjacima!” Tada je Zejd ibn Sabit hitro poljubio ruku Ibn Abbasa, r.a., govoreći: “Naređeno nam je da se ovako ponašamo prema porodici našeg Vjerovjesnika, s.a.v.s.”[30]

Ovo je prozor u društveni život kroz kojeg se sve vidi i kroz koji se uviđa mnogo toga. Velika ličnost biva skromna i nastoji sakriti svoju veličinu. Patuljak pokušava biti viši i izgledati velikim pa se oholi. Skromnost kod velikih jeste znak njihove veličine. Uobraženost kod malih jeste znak njihove sićušnosti. Ibn Abbas je bio velik i skroman shodno svojoj veličini.

Imao je studente na svakom znanstvenom polju. Neki istaknuti imami među tabiinima poput: Seida ibn Džubejra, Mudžahida ibn Džebra i Ikrimea spominju da za svoje znanje duguju njemu. Broj hadisa koje prenosi ovaj ashab, koji je odrastao u blizini Poslanika, s.a.v.s., dostiže brojku od 1.600. Zbog toga, zar se ne smatra izazivanje sumnji o hadisima koje on prenosi i tvrdnja da se radi o fabriciranim predajama koje je preuzeo od Ka’ba el-Ahbara, zar se ova tvrdnja ne može smatrati omalovažavanjem dove koju je za njega činio Božiji Poslanik, s.a.v.s., potcjenjivanje Ummeta i imama tabiina koji su mu dali imena: Tinta Ummeta, More Ummeta i Tumač Kur’ana?!

Nije bilo drago Ibn Abbasu, r.a., da ljudi ustaju pred njim. Međutim, kada je ukopan, mnogi su iz Svijeta neiskustvenog (alemul-gajb) ustali pred njim, jer Seid ibn Džubejr spominje da je na ivici kabura, kada je ukopan, proučen slijedeći kur’anski ajet, a niko ne zna ko ga je proučio:

A ti, o, dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj![31]

Abdullah ibn Omer, r.a.

Orijentalisti pogrešno smatraju da je drugi učenik Ka’ba el-Ahbara bio Abdullah ibn Omer. Omer ibn el-Hattab, r.a., imao je devet sinova: Abdurrahmana, Abdurrahmana srednjeg, i Abdurrahmana mlađeg, Abdullaha, Zejda starijeg i Zejda mlađeg, Ubejdullaha, Asima i Ijada. Međutim, priimenak “sin Omerov” odnosi se samo na Abdullaha, jer je on u odnosu na svu ostalu braću bio najdostojniji toga. Zbog toga, kada se spomene “sin Omerov”, misli se i naumpada samo Abdullah.

Istina je da mi nismo mjerodavni da provodimo vrjednovanje među cijenjenim ashabima. Međutim, možemo reći da je vrlo vjerovatno Abdullah ibn Omer nadmašio svoga oca u nekim aspektima ibadeta, bogobojaznosti, pokornosti, intenzivnom slijeđenju i prakticiranju sunneta. Bio je jedinstvena osoba u svom dosljednom slijeđenju sunneta do te mjere da ju je teško dokučiti. Tako Enes ibn Sirin kazuje: “Bio sam s Ibn Omerom na Arefatu, pa kada je on krenuo, i ja sam pošao s njim dok nije došao do imama, pa je s njim klanjao podne i ikindiju. Ostao je potom s njim, kao i ja i moji drugovi, sve dok imam nije žurno krenuo, pa smo i mi krenuli za njim dok nismo stigli do tjesnaca ispod El-Me’zimejna. Tada je sjahao, a i mi smo sjahali misleći da želi klanjati. Tada nam je dječak koji mu je držao jahalicu rekao: ‘Neće on klanjati, nego se sjetio da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada bi došao do ovoga mjesta, obavio potrebu, pa i on voli da tu obavi svoju potrebu.’”[32]

Božiji Poslanik, s.a.v.s., pio je vodu na tri puta.[33] Zbog toga, niko nije vidio Ibn Omera da pije vodu drukčije nego na tri puta. Ovakva je bila njegova veza sa sunnetom Vjerovjesnika, s.a.v.s. Ovakav je bio njegov senzibilitet u ovome. Štaviše, neki su pojedinci, čak, i u tom vremenu smatrali da u ovome pretjeruje. S tim u vezi, da li je moguće da ovakva osoba prenosi ijednu predaju koja nije u skladu s istinom?! Zbilja, da li je to moguće?!

Rođen je u prvim godinama pojave islama. Posmatrao je tjelesno maltretiranje kojem je bio izložen njegov otac. On kaže: “Kada je moj otac Omer primio islam, pitao je: ‘Ko od Kurejšija najbolje prenosi vijesti?’ Pa mu je rečeno: ‘Džemil ibn Ma’mer el-Džumhi.’ Poranio je do njega, a i ja sam poranio, prateći ga i gledajući šta radi. Bio sam dječačić koji je shvatao sve što je vidio. Kada mu je došao, upitao ga je: ‘Znaš li, Džemile, da sam primio islam, i ušao u Muhammedovu vjeru?’ Tako mi Allaha, ništa mu nije rekao, samo ga je povukao za odjeću, pa ga je Omer pratio, a ja sam pratio njega. Kada je došao na vrata Mesdžidi-harama, povikao je glasno koliko je mogao: ‘Kurejšije’, a oni su bili u svojim sastajalištima oko Kjabe, ‘Omer ibn el-Hattab se odmetnuo od svoje vjere!’ A Omer je iza njega govorio: ‘Laže! Ja sam primio islam i svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik.’ Navalili su na njega i neprestano su se tukli sve dok Sunce nije došlo iznad njihovih glava. Iznemogao je, pa je sjeo, a oni su stajali iznad njegove glave. Tada im reče: ‘Radite šta hoćete!’ I dok su oni bili u takvom stanju, pojavi se El-As ibn Vail es-Sehmi i spasi Omera iz njihovih ruku.”[34]

Kada su Vjerovjesnik, s.a.v.s., i muslimani činili Hidžru u Medinu, Abdullah je imao oko jedanaest godina. Pred Bitku na Bedru zajedno sa svojim vršnjacima izašao je pred Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i počeo se propinjati stajući na vrhovima prstiju da bi izgledao viši. Ipak, Božiji Poslanik, s.a.v.s., nije htio prihvatiti da on učestvuje u borbi zbog njegove maloljetnosti, jer se Poslanik, s.a.v.s., raspitivao i o godinama i nije se zadovoljavao gledajući samo visinu. Također se ponudio i za Bitku na Uhudu, ali ni tada nije prihvaćen. Tada su se on i njegovi vršnjaci vratili suznih čiju i tužnih srca. Kada je ušao u petnaestu godinu, ubrajao se u punoljetne, i Poslanik, s.a.v.s., dopustio mu je da učestvuje u Bitki na Hendeku.[35]

Ibn Hallikan bilježi u svome djelu Vefejatul-e’jan ovaj događaj od imama Eš-Ša’bija:

“Vidio sam čudo. Bili smo u haremu Kjabe: ja, Abdullah ibn Omer, Abdullah ibn ez-Zubejr, Mus’ab ibn Zubejr i Abdulmelik ibn Mervan. Nakon što su oni završili s namazom, ljudi rekoše: ‘Ustajte jedan po jedan, uhvatite se za jemenski ćošak i molite od Allaha, dž.š., ono što vam treba, pa će vam Allah dati iz Svog obilja! Ustani, Abdullahu ibn ez-Zubejru, jer ti si prvo dijete koje se rodilo poslije Hidžre!’ Ustao je, uhvatio se za jemenski ugao i rekao: ‘Bože moj, Ti si veličanstven, daješ nadu svakom velikom. Molim te svetošću Tvoga Arša, svetošću Tvoga lica, svetošću Tvoga Vjerovjesnika, s.a.v.s., da me ne usmrtiš dok mi ne daš vlast nad Hidžazom i dok me ne proglase halifom.’ Nakon toga dođe i sjede. Tada reče: ‘Ustani, Mus’abe!’ Ustao je, uhvatio se za jemenski ugao i rekao: ‘Bože moj, ti si Gospodar svega i Tebi se sve vraća, molim Te Tvojom moću nad svim da me ne odvedeš s ovoga svijeta dok mi ne daš vlast nad Irakom i dok me ne oženiš sa Sukejnom bint el-Husejn.’ Poslije ovoga dođe i sjede. Reče: ‘Abdulmeliku, ustani!’ Ustao je i prihvati se za jemenski ugao, pa reče: ‘Bože moj, Gospodaru sedam nebesa i Gospodaru Zemlje pune pustinjskih prostranstava, molim Te ono za što su te molili Tvoji robovi koji se pokoravaju Tvojoj naredbi. Molim Te svetošću Tvoga lica, molim te Tvojim pravom nad svim Tvojim stvorenjima, molim Te onima koji obilaze oko Tvoje kuće da me ne odvedeš s ovoga svijeta dok mi ne daš vlast nad cijelom Zemljom, i da mi se niko ne suprotstavi, a da ga za glavu ne skratim.’ Tada je došao i sjeo, pa reče: ‘Ustani, Abdullahu ibn Omere!’ On ustade, prihvati se za jemenski ugao, a onda reče: ‘Bože moj, Ti si Svemilosni, Samilosni! Molim Te Tvojom milošću koja je pretekla Tvoju srdžbu, molim Te Tvojom moći nad svim stvorenjima da me ne usmrtiš na ovom svijetu dok mi Džennet ne osiguraš!’”

Eš-Ša’bi kaže: “Oči mi se nisu izgubile s ovoga svijeta dok nisu vidjele od svakoga ono što je molio. Abdullah ibn Omer je obradovan Džennetom i pokazan mu je!”[36]

Nikada, ni u jednom trenutku i ni u jednoj situaciji, Ibn Omer, r.a., nije se suprotstavljao Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici, i nije podržavao Emevije, tako da se, posebno El-Hadždžadž, bojao njega i od njega strah osjećao. Jednom je El-Hadždžadž oduljio sa svojim govorom (moguće da je htio opravdati i legalizirati svoje nepravedne postupke), tako da je podne-namaz skoro prošao. Tada je Ibn Omer, r.a., ustao sa svoga mjesta i rekao: “Čovječe, namaz! Sjedi, Sunce te neće čekati!” (Tri puta je ovo ponovio.) U četvrtom obraćanju, džematu je rekao: “Hoćete li, ako ja ustanem, i vi ustati?!” Rekoše: “Da!” On ustade i reče: “Namaz! Ja ne vidim da ti imaš potrebe za njim!” Tada je El-Hadždžadž sišao i klanjao, pa mu je, nakon što ga je zovnuo, rekao: “Šta te je navelo na ovo što si učinio?” Reče: “Mi smo došli radi namaza, pa kada nastupi namaz, predvodi namaz na vrijeme, a onda nakon toga brbljaj šta hoćeš!”[37]

El-Hadždžadž se tada naljuti, ali sakri svoju ljutnju. U vrijeme hadža, dok je ovaj cijenjeni ashab u ihramu bio u Harem-i šerifu, jedan od El-Hadždžadžovih ljudi ga otrovnim kopljem rani u nogu. Ovo ranjavanje otrovnim kopljem uzrokovalo je šehidsku smrt ovog velikog čovjeka.[38]

Abdullah ibn Mes’ud, r.a.

Abdullah ibn Mes’ud, r.a., jedan je od ashaba koji prenosi velik broj hadisa od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a veoma rano je primio islam. Bio je tada dječak i čuvao stoku Ukbea ibn Mu’ajta.[39] Kada je upoznao prvaka i pastira Allahovih, dž.š., stvorenja, stalno se družio s njim i nikada ga nije napuštao. Većina ljudi je mislila da je član Vjerovjesnikove, s.a.v.s., porodice, jer je često navraćao kod njih.[40] Prozvan je “Čuvarom Poslanikove, s.a.v.s., obuće, jastučeta i mješine”, jer je na putovanjima nosio Poslanikovu, s.a.v.s., obuću, prostirku i posudu za vodu.[41] Božiji Poslanik, s.a.v.s., zvao ga je Ibn Ummu Abd, i govorio bi: “Ko želi učiti Kur’an nježno, kako je objavljen, neka ga uči kao Ibn Ummu Abd.”[42]

Prenosi se da mu je, jednom prilikom, Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Uči mi Kur’an!” “Zar da ja tebi učim, a tebi je objavljen?!” – upita ga Ibn Mes’ud. Reče: “Ja ga volim slušati od drugih.” Tada je počeo učiti suru En-Nisa’ dok nije došao do ajeta:

A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakoga naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih? (En-Nisa, 41)

Reče mu tada: “Prestani!” Pogledao je u Resulullaha, a iz očiju su mu kapale suze.[43]

Ibn Mes’ud je bio mršav i slabe konstitucije. Jednoga dana Božiji Poslanik, s.a.v.s., naredio mu je da se popne na stablo i da mu donese nešto s njega. Tada su ashabi pogledali u njegove mršave noge pa su se nasmijali. Vjerovjesnik, s.a.v.s., tada reče: “Zbog čega se smijete?!” Rekoše: “Vjerovjesniče Božiji, zbog njegovih tankih potkoljenica.” Tada Poslanik, s.a.v.s., reče: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, one će mu na Mizanu biti teže od Uhuda!”[44]

Kada ga je Omer ibn el-Hattab, r.a., poslao u Kufu kao učitelja i nadzornika, napisao im je: “Tako mi Allaha osim Koga nema drugog boga, dajem mu prednost i nad sobom samim, pa učite od njega!”[45]

Ibn Mes’ud, r.a., ostao je u Kufi za vrijeme Omera ibn el-Hattaba, r.a. U znanstvenoj atmosferi koju je širio u Kufi odrasli su istaknuti islamski učenjaci kao što su: Alkame ibn Kajs (o kome je Ebu Hanife rekao: “On u fikhu nije ništa slabiji od Ibn Omera”[46]), El-Esved ibn Jezid en-Nehai, Ibrahim ibn Jezid en-Nehai i drugi veliki islamski učenjaci i imami tabiina. Većinu svoga znanja Alkame je preuzeo od Ibn Mes’uda. Neko ga je jednom upitao: “Od koga si preuzeo ovo znanje?” On reče: “Od Omera, Osmana, Alije i Ibn Mes’uda.” Nato mu je ovaj rekao: “Odlično, odlično!”

Ibn Mes’ud je ostao u Kufi i jedan period hilafeta Osmana, r.a. Pozvan je zatim u Medinu da bi se provjerila zlonamjerna žalba na njegov račun. Ostario je i zato je više volio ostati u Medini pa se više nije vraćao u Kufu. Jednoga dana neki mu je čovjek brzo prišao rekavši mu: “Usnio sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a ti si sjedio pored njega! Potom se okrenuo prema tebi i rekao da si mnogo toga pretrpio nakon njega i da je došlo vrijeme da mu dođeš.” Nato je rekao: “Naravno, Božiji Poslaniče! Nakon ovoga neću napustiti Medinu.”

Nakon nekoliko dana razbolje se Ibn Mes’ud, r.a., jedan od onih koji su prvi primili islam i jedan od najistaknutijih polaznika škole Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Došao mu je da ga obiđe Osman ibn Affan, r.a., koji je stalno bio uz Božijeg Poslanika, s.a.v.s., klanjao s njim prema dvije Kible i prisustvovao s njim u mnogim bitkama, pa mu reče:

− Na što se žališ?
− Na svoje grijehe.
− Šta želiš?
− Milost svoga Gospodara.
− Hoću li narediti da ti dovedu ljekara?
− Ljekar me je razbolio.
− Hoćeš li da ti dam tvoju plaću? (Dvije godine je nije uzimao.)
− Nemam potrebe za njom.
− Imat će tvoje kćeri poslije tebe.
− Bojiš li se siromaštva za moje kćeri?! Svojim sam kćerima naredio da svaku večer uče suru El-Vaki’a, jer sam čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: “Ko svaku večer prouči suru El-Vaki’a, nikada ga siromaštvo neće zadesiti!”[47] Nakon toga je Ibn Mes’ud, r.a., umro.

Ibn Mes’ud, r.a., prenio je osam stotina hadisa nakon što se družio s Božijim Poslanikom, s.a.v.s., dvadeset i tri godine. Šta mislite sada o onome koji kritizira ovako cijenjenog ashaba?!

Nakon što smo dali neke informacije o ova četiri istaknuta ashaba, pružit ćemo veoma kratke napomene o iskrenoj Aiši, Ebu Seidu el-Hudriju, Džabiru ibn Abdullahu i Enesu ibn Maliku, r.a., s obzirom da su oni ashabi koji prenose velik broj hadisa od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., da bismo nakon toga prešli na poštovane tabiine.

Iskrena Aiša, r.a.

Odrastala je u kući poslanstva, jer je ušla u Vjerovjesnikovu, s.a.v.s., kuću odmah nakon Hidžre i provela s Božijim Poslanikom, s.a.v.s., deset godina. Naša majka, Aiša, r.a., koja je bila primjer razboritosti i oštroumnosti, naučila je od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., sve što se odnosi na svijet žene i njezine probleme i prenijela je ženama sve što je naučila, bez ikakvog uskraćivanja. Žene mnogo duguju časnim suprugama Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a posebno našoj majci, Aiši, r.a., o kojoj je izrečen i hadis, istina slabog niza prenosilaca, a u kojem se kaže: “Uzmite polovinu vaše vjere od ove Rumene!”[48]

Ne postoji ovdje nikakva zapreka, nevjerovatnost, ni neobičnost u njezinom prenošenju brojnih hadisa od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., jer je ona bila veoma razborita i oštroumna žena. Imala je sposobnost osobnog promišljanja (idžtihada). Nastojala je sve provjeriti, detaljno istražiti i propitati. Budući da je velik broj priznatih istraživača ispisao sve o njoj, upućujem poštovane čitaoce na njih.

Ebu Seid el-Hudri (Sa’d ibn Malik), r.a.

U svoje vrijeme smatran je najučenijom osobom i znanstvenim autoritetom u Medini. Otac ovog cijenjenog ashaba bio je jedan od prvih ensarija. Nakon što mu je otac kao šehid pao na Uhudu, ostao je sam i družio se s Božijim Poslanikom, s.a.v.s.[49]

Svoje dane je provodio, slično kao i Ebu Hurejre, r.a., na sofi Poslanikove, s.a.v.s., džamije, pratio je Objavu koja je silazila, proučavao je i živio u obilju ahmedovskog, s.a.v.s., poslanstva. Živio je, kao i svaki drugi ashab, korektno i ispravno, i naše mišljenje o njemu je kao i o svakom drugom cijenjenom ashabu.

Džabir ibn Abdullah, r.a.

Sin je znamenitog ashaba Abdullaha ibn Amra ibn Harama el-Ensarija, koji je prisustvovao drugoj prisegi na Akabi. Bio je od plemenitih šehida u Bitki na Uhudu kome se Allah, dž.š., nakon njegove smrti direktno, bez ikakvog zastora među njima, obratio.[50]

Nakon druge prisege na Akabi otac mu nije dopustio da učestvuje u bitkama na Bedru i Uhudu, jer mu je to Božiji Poslanik, s.a.v.s., dopustio kada mu je Džabir spomenuo da mu je otac naredio da ostane u Medini da se brine o braći.[51] Ipak, počeo se družiti s Božijim Poslanikom, s.a.v.s., nakon Uhuda, na putu i kod kuće, i postao mu je veoma blizak.[52] Zbog toga, njegovo memoriranje i prenošenje velikog broja Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., hadisa jeste prirodna stvar i nema ništa neobično u ovome.

Zbog toga vidimo da se ljudi okupljaju oko njega, kada je otišao u Šam i Egipat, da bi od njega čuli hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Isto tako imao je znanstveni kružok (halku) u džamiji Vjerovjesnika, s.a.v.s., u Medini. Između njegovih učenika pojavili su se istaknuti učenjaci poput Amra ibn Dinara, Mudžahida i Ataa ibn Ebu Rebaha.[53]

Enes ibn Malik, r.a.

Hizmetio je Božijem Poslaniku, s.a.v.s., punih deset godina.[54] Ako je moguće naučiti cijeli Kur’an napamet za šest mjeseci, onda je tokom ovih godina mogao memorirati i ono što je od mushafa obimnije oko 20 puta, iako vidimo da je ukupan broj hadisa koji se nalaze kod nas, a koje sadrži zbirka Kenzul-ummal, samo 46.624 predaje, znajući uz to da spominjanje nizova prenosilaca, ustvari, u velikoj mjeri povećava opseg zbirki hadisa.

[1] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, IV, 328.; Ibn Hadžer, El-Isaba, IV, 202.-210.; Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, I, 345.-346.
[2] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, IV, 202.-210.
[3] Muslim, “Fedailus-sahaba”, 158.; Ahmed, El-Musned, II, 320.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, IV, 328.
[4] El-Hakim, El-Mustedrek, III, 508.
[5] El-Buhari, “El-Ilm”, 42.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 160.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, IV, 329.-330.
[6] El-Buhari, “El-Ilm”, 42.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 159.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, IV, 330.
[7] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, I, 378.; Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VIII, 118.
[8] El-Buhari, “El-I’tisam”, 16.; Et-Tirmizi, “Ez-Zuhd”, 39.
[9] Istakre’tuke može značiti i tražim od tebe “kirake”, tj. da me ugostiš kod sebe.
[10] El-Bekara, 159.-160. Hadis bilježe: El-Buhari, “El-Ilm”, 42.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 160.
[11] To je stoga što se kabur ovog uvaženog ashaba nalazi u Istanbulu (prim. O.M.A.)
[12] El-Hakim, El-Mustedrek, III, 512.; Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VIII, 117.
[13] Ibn Hadžer, El-Isaba, IV, 205.; Tehzibut-tehzib, XII, 289.-290.
[14] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, IV, 335.-336.; Ibnul-Esir, Usdul-gaba, VI, 321.; Ibn Hadžer, El-Isaba, IV, 210.
[15] El-Buhari, “El-Ezan”, 95.; Muslim, “Es-Salat”, 158.-160., “Ez-Zuhd”, 12.
[16] El-Buhari, “Fedailus-sahaba”, 15., “Er-Rikak”, 17.; Muslim, “Ez-Zuhd”, 12.; Ibnul-Esir, Usdul-gaba, II, 366.
[17] Preuzeto iz: Halid Muhammed Halid, Ridžal havler-Resul, str. 128.
[18] Ibn Kutejba, Te’vil muhtelifil-hadis, str. 43., 44.
[19] El-Buhari, “El-Fiten”, 9.; Muslim, “El-Fiten”, 10.
[20] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VIII, 116.
[21] El-Buhari, “El-Fiten”, 3.; Muslim, “El-Fiten”, 74.; Ahmed, Musned, II, 288.
[22] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VIII, 122.
[23] El-Buhari, “El-Menakib”, 23.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 160.
[24] El-Hakim, El-Mustedrek, III, 509.-510.
[25] El-Buhari, “El-Vudu’”, 10.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 138.; Ahmed, El-Musned, I, 266.
[26] Više v.: El-Hakim, El-Mustedrek, III, 537.; Ibnul-Esir, Usdul-gaba, III, 291.
[27] Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, III, 333., 336., 351.; Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VIII, 332., 333.
[28] El-Mersafi, Šerhul-Kamil, VII, 165.-166.
[29] El-Buhari, “Tefsirul-Kur’an”, CX, 3.; Et-Tirmizi, “Tefsirul-Kur’an”, CX, 1.
[30] Ibn Hadžer, El-Isaba, II, 332.
[31] El-Fedžr, 27.-30. Navedeni slučaj bilježe: El-Hakim, El-Mustedrek, III, 543., 544.; El-Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, IX, 285.
[32] Ahmed, El-Musned, II, 131.
[33] El-Buhari, “El-Ešriba”, 26.; Muslim, “El-Ešriba”, 122., 123.
[34] Ibn Hišam, Es-Siretun-nebevijja, I, 373., 374.; Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, III, 102., 103.
[35] El-Buhari, “El-Megazi”, 6.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, IV, 143.
[36] Ibn Hallikan, Vefejatul-e’jan, III, 30.
[37] Ibnul-Esir, Usdul-gaba, III, 344.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, IV, 159.
[38] Ibnul-Esir, Usdul-gaba, III, 344.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, IV, 187.
[39] Ibnul-Esir, Usdul-gaba, III, 385.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, III, 150.
[40] El-Buhari, “El-Menakib”, 27.; Muslim, “Fedailus-sahaba”, 110.; Et-Tirmizi, “El-Menakib”, 37.
[41] El-Buhari, “Fedailus-sahaba”, 27.; Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, III, 153.
[42] Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 11.; Ahmed, El-Musned, I, 7.; El-Hakim, El-Mustedrek, III, 318.
[43] El-Buhari, “Tefsirul-Kur’an”, IV, 9.; Muslim, “Salatul-musafirin”, 247.; Et-Tirmizi, “Tefsirul-Kur’an”, IV, 11.
[44] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, III, 155.
[45] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, III, 157.
[46] Ez-Zubejdi, Ukud el-dževahir el-munifa, I, 102.
[47] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VII, 183.
[48] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VIII, 100.; Ali el-Kari, El-Esrarul-merfu’a, str. 116.; El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 374.; Eš-Ševkani, El-Fevaidul-medžmua, str. 399.; Ed-Dejlemi, El-Firdevs, II, 165.
[49] Ibn el-Esir, Usdul-gaba, II, 365.; Ibn Hadžer, El-Isaba, II, 35.
[50] Et-Tirmizi, Tefsirul-Kur’an, III, 18.; Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 13., “El-Džihad”, 16.
[51] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, III, 65.
[52] Ibn el-Esir, Usdul-gaba, I, 307.
[53] Ibn Hadžer, El-Isaba, I, 213.
[54] El-Buhari, “El-Edeb”, 39.; Muslim, “El-Fedail”, 51.; Ibn Hadžer, El-Isaba, I, 71.; Ibnul-Esir, Usdul-gaba, I, 152.

Tweet

Whatsapp